RTV Teorija i praksa

nacionainih tržišta, uz predviđanje preferencijaine distribucije tih produkcija i koprodukcija TELEVIZIjA BEZ GRANICA Razne instance Zajednice su, svaka u svojoj oblasti i u različito vreme, odigraie značajnu uiogu u izgrađivanju audiovizueine poiitike Sud pravde Evropske zajednice. Još 1974. godine, kada je raspravijao o slučaju koji se odnosio na reklamne poruke putem radio-difuzije, Sud pravde je odiučio da bi, u smisiu odredaba ugovora, televizijsku poruku trebaio shvatiti kao pružanje usluga. Posle toga, a naročito 1980. godine, u dva siučaja koja su se odnosiia, s jedne strane na reklame (siučaj Debauve), a s druge strane na autorska prava u vezi sa reemitovanjem emisija putem kabiovske televizije (siučaj Coditel I), Sud pravde je odlučio da postojeće restrikcije u nacionalnim zakonodavstvima koje se na isti način primenjuju na emisije namenjene sopstvenom i inostranom gledaiištu, ostaju na snazi u nedostatku usklađenosti ukoliko su opravdane opštim interesom ili zaštitom autorskih prava. Tako je ovim odlukama Sud pravde omogučio jednoj državi članici da spreči emitovanje programa koji su, u skladu sa zakonom, emitovani u nekoj drugoj državi članici. Ostale institucije Zajednice su se odmah angažovale da izvuku pouke iz ovih odluka. Evropski parlament. U jednoj rezoluciji o radiju i televiziji u Evropskoj zajednici, usvojenoj 12. marta 1982 godine, Evropski pariament je pozvao Komisiju da „izradi okvirni evropski pravilnik za oblast radio-difuzije i televizije”. Posle usvajanja od strane Komisije Zelene knjige Televizija hez granica Evropski pariament se ponovo, u dve rezolucije usvojene 10. oktobra 1985. godine, izjasnio u korist evropske politike medija, a u ciiju uspostavljanja zajedničkog tržišta radio-difuzije. Komisija. Odgovarajuči na ove inicijative Komisija je najpre usvojiia, 25. maja 1983. godine, svoj „Privremeni izveštaj o stanju i tendencijama teievizije u Evropi: perspektive i opredeljenja,” Zatim je 14 juna 1984

153