RTV Teorija i praksa

kakva smetnja u međunarodnom telekomunikacionom i radio-difuznom saobraćaju, tj. kod prenosa televizijske slike”. Kasnije dolaze Panamerička konvencija iz Havane 1937, južnoamerički sporazum, iste godine, te konvencija iz Montrea 1939. koji predviđaju dodeljivanje frekvencija (talasnih dužina) i za televizijske službe ~u slučaju uspostavljanja međunarodnih televizijskih relacija kod ugovorenih stranaka”. No, moguče je da je njihov nedostatak bio u tome što nisu potpuno jasno, več tada, kao Kairski pravilnik, defmisale službu radio-difuzije. Do pred sam drugi svetski rat uzimalo se kao utvrđeno pravilo u međunarodnom radio-električnom pravu da izraz radio-difuzija obuhvata istovremeno radiofoniju (bežični prenos zvuka) i televiziju, pa se ona i na međunarodnim sastancima u to doba tretira tako. Pod izraz radio-difuzija televizija je podvedena i u Ženevskoj konvenciji o upotrebi radio-difuzije u miroljubive svrhe od 1936. godine. Sve dok televizija nije uzela razmere međunarodnog saobračaja nisu se pojavljivali ni pravni problemi u međunarodnom pravu. Ali su več bili doneti administrativni i tehnički propisi u pomenutim međunarodnim sporazumima i pravilnicima - za „svaki slučaj”. Јег, protumačili su pravni eksperti, „besumnje, sa uvođenjem televizije u medunarodni saobraćaj, kako se tada govorilo, pravni problemi neće mnogo odudarati od radiofonskih, јег se i televizija mnogo ne odvaja po ciljevima i tehničkim instalacijama od radiofonije. Ukoliko se ne bi mogli u početku primeniti postojeći propisi, pribećiće se analogiji, dok se međunarodne radio-difuzne odredbe ne bi, propisanim putem, izmenile i prilagodile novom stanju stvari.” Do drugog svetskog rata nije bilo nijednog televizijskog kongresa između država, niti je zaključen ma kakav poseban međunarodni sporazum o televiziji u pravom pravnom smislu reči. Silovita ekspanzija televizije, tog novog čudesnog medija (još 1936-u u Evropi su nazivali „godinom televizije”)

92