RTV Teorija i praksa

I GOSPOĐA: Ruke k sebi, devojčice. Kakva lisica? Pogledajte bolje. II GOSPOĐA: Pa to je... to je pacov, pravi bizamski pacov! Odakle vam! I GOSPOĐA: Gledajte ше sada, gledajte me! II GOSPODA; Šešir! Kakav šešir! Adame, zar te nije sramota? Zašto mi nikad nisi kupio ovakav šešir? Odmah da si ukrao ovaj šešir. Gospođo, nemojte da rae plašite. Da li je to nojevo pero na šeširu? Dajte mi ovamo to pero. To je za mene a ne za vas. Ja sam lepa. Vi ste ružni i stari... Oh vi... kako ste /UPLAŠENO-USHIĆENO/ lepi! Ja još nikad nisam videla tako lepu ženu. Ali kako to? Kad smo došli ovamo bili ste ružni kao lopov. Zar nije bila ružna, Adame? Zašto samo stojiš tamo i ćutiš? Ako nećeš da kažeš gde si sakrio taj prokleti časovnik, koji ne vredi ni pet para, možeš bar da kažeš da je ona bila ružna! I bila je stara, sećam se dobro. Bili ste stari, zaista dostojni sažaljenja, a sada /PAUZA/ sad sam ja stara, vi me sažaljevate, vidim to, ne možete da sakrijete. Vi ste /PAUZA/ veštica. I GOSPOĐA: Šta ćete. Sve lepotice su uvek veštice. Zar niste znali? II GOSPOĐA: Vi možete sve što hoćete. Vi ste duh, fantom. Bog. I GOSPOĐA: Zar sumnjate, jadno dete? II GOSPOĐA; A ja ne mogu ništa, je li tako? Jeste li tako rekli? Ja sam sada ovđe, na ovoj stolici, zar ne? I GOSPOĐA: Počinjete da shvatate. II GOSPODA: I Adam je tamo, kod vrata, stoji i ćuti? I GOSPODA: Bravo! /PUESKA RUKAMA/ Ura, ura. Vi napredujete. II GOSPOĐA: I sad samja tu, i gledam ga... i ja sam ja kao ja, zauvek: i Adam oh, gospođo, i

223