RTV Teorija i praksa

umesto sekire drži u ruci ruže. Divne velike crvene ruže kakve mi još nikada dosad nije doneo. I GOSPOĐA; Ne vičite, gospođo. Pre svega, to nisu ruže nego karanfili. Ja ne trpim niže. Banalno cveće. Ja volim karanfile. Hvala vam, gospodine Adame, što ste mi đoneli karanfile, zaista sam vam zahvalna. Ali ipak ne mogu da primim vašu ponudu. Ne, to nikako! Ja ne mogu da budem vaša žena. II GOSPOĐA: Adame! Adame! Zar te nije sramota? I GOSPOĐA; Ali ne zbog toga što ste lopov, gospodine Adame. Valjda ne sunmjate? Ipak, ja sam jedna ozbiljna žena. A zatim, ma koliko da je moj muž jedan prostak i glupak, koga sam služila kao najgora služavka, uvek sama, nikada sa gostima, njegov zarobljenik, rob, rob! ipak je on moj muž, i ja imam razumevanja za njega. Ja ga sažaljevam. Bez mene, on bi ргорао. On ne bi znao čak ni koju mašnu da nosi. Kladim se da bi nosio mašnu sa krugovima, a ne mašnu na štrafte! Ne, gospodine Adame. Čovek ipak ima neke obaveze. Ako baš hoćete /ŠAPATOM/ ako želite toliko da me poljubite... II GOSPOĐA; Ukrala si mi Adama. Dobila si Adama za jedan stari pokvareni časovnik. I GOSPOĐA: Pa dobro onda, gospodine Adame. Neka ovaj san bude jedan savršen san: poljubite me. Ja vas čekam. Tu sam na stolici. Samo pravo, istim putem kojim ste otišli. Zatim malo levo, mislim... dva koraka levo, tu jestolica... A zatim desno... Da, gospodine Adame, desno, pazite da ne izgubite usput neki karanfil, pazite đa ne padnetc. Čuvajte se zida! Naročito obratitc pažnju na zidovc. Tu sam, tu sam. Oh, bože. Da se očešljam? Kako sada izglcdam? Imam li još šcšir sa nojcvim

230