RTV Teorija i praksa

kulture i opštenja u medijskom sadržaju i društvenoj sredini. Nesumnjivo je da nam nalazi u korist beogradske televizije prijaju, pa i da se ustanovljene komunikacijsko-kulturne razlike dva medijsko-društvena kruga mogu procenjivati i izvan kvantifikovanih analitičkih postupaka. Ali govorom o svojstvima programa još uvek ostajemo na području fiktivnih dela čija medijska uslovljenost postojanja i prezentacije ne poništava njihova određenja kao tvorevina imaginacije. Njihova analogija sa stvarnošću, dakle društvom i kulturom, osciluje između konvencionalnosti i neizbežnosti. Štaviše, druge stvaralačko-medijske konvencije, operacionalizovane bilo didaktički (kada su đeca u pitanju), bilo žanrovski i slično, deformišu eventualnu društveno-kulturnu analogiju. Prema tome i zaključci na njoj zasnovani imaju polazište koje se samo neprestano dokazuje i dovodi u sumnju. Ovu dozvoljenu sumnju autori i nehotice pomeraju prema polju istraživačkih procedura, na kome će je dosta lako i raspršiti. Naime, nadmoćnost istraživača u teorijsko-metodološkim obrazloženjima, s lcžernošću gotovo lakonskih formulacija, protivrečna je ođluci da se šire navede istraživačka dokumentacija o signiranju emisija. Sama sažetost obrazloženja i istraživačkih razmatranja jedna je od prednosti knjige. Nema nepotrebnih ponavljanja, sa opštim mestima i poznatim citatima. Racionalnost u izlaganju ideja i polazišta dovedena je do jezgrovitosti i strogosti naučnog opštenja, čak i po cenu da neki matematički, psihoanalitički i strukturalistički navodi nisu bliski čitaocu, u kakve se übraja i pisac ovog prikaza. Prepuštanje dela prostora dokumentaciji, čini se predupređuje bezrazložni upit o ispravnosti analitičkih procedura i tumačenje empirijske građe.

Slobodan Canić

169