RTV Teorija i praksa

Zastupljenost simboličkih i doslovnih podznačenja i njihova smjenjivost u pojedinim segmentima radio-strukture određuje ukupno informacijsko i komunikacijsko značenje svake poruke, njenu „čitljivost”. Na osnovu toga koje podznačenje dominira u poruci, od implikacije pojedinih znakova radio-strukture mogu se definisati i tipovi radiofonskog izraza ili radiofonski žanrovi. Zavisno od individualnog značenja i promjenljivosti tumačenja svakog od tipova ili rađiofonskih žanrova moguće ih je razvrstati u tri skupine: 1. monološke, 2. dijaloške i 3. polifonijske. Monološke žanrove najbliže možemo odrediti kao one u kojima dominiraju govorne riječi i motivisana značenja. Osnovna im je osobina monozvučnost i izrazita jednodimenzionalnost. Oni su u osnovi saopštavajući, jednosmjerni žanrovi koji isključuju mogućnost dijaloga, zbog čega se sa stanovišta komunikacijskog značaja veoma nisko vrednuju. Međutim, njihova informativna vrijednost je velika. U izvjesnom smislu, monološki žanrovi se mogu izjednačiti sa semantičkim radio-porukama u kojima dominira verbalno-logički znak, odnosno jezik diskurzivne komunikacije. Kao osnovne vrijednosti karakteristične za monološke žanrove, Mario Plenković navođi njihovu „intencionalnost, sugestibilnost, zvučnu određenost i adekvatnost auditoriju.” 7 Određujući osnovne zakonitosti oblikovanja radio-vijesti kao osnovnog monološkog žanra, Plenković intencionalnost i sugestibilnost uslovljava zvučnim valerima, što se ne može uzeti kao njihova jedina odrednica. Kao jednu ođ važnih karakteristika monoloških žanrova mogli bismo prije navesti übjedljivost kao oznaku sveukupnosti utisaka koje kod slušaoca proizvode ovi žanrovi, a koja se zasniva na jedinstvu interpretativnih, intonacionih, ekspresivnih i

7 Mario Plenković, Demokratizacija masmedija, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1980, slr. 173.

46