RTV Teorija i praksa

proizvodnja - emitovanje - prijem. Sve doskora ova jednačina je bila veoma jednostavna. Izbor jednog formata signala bio je dovoljan za određivanje celog lanca. Svi ostali problemi su spadali u oblast tehnike sprovođenja. Na primer, kada bi neko odabrao recimo PAL sistem za TV u boji, isti bi se format osnovnog signala koristio u proizvodnji, emitovao preko predajnika, primao i dekodovao u kućnom prijemniku. Problemi koje je trebalo rešiti sastojali su se u razvoju, izradi i prodaji kvalitetne PAL proizvodne opreme prihvatljivili cena, efikasnih predajnika odgovarajuće širine propusnog opsega i privlačnih kućnih prijemnika za čuvenog „prosečnog gledaoca” koji je, kupivši ih, mogao da prati sve programe koji su se na mestu njegove kuće mogli primati. Sve to svakako nisu bili mali problemi, ali svi su već bili navikli na njih i, iskreno govoreći, rešenja su bila zadovoljavajuća. Sada je situacija daleko složenija. Suoćeni smo sa brojnim standardima kako u oblasti proizvodnje, tako i u oblasti emitovanja televizijskih programa. Jedan proizvodni format bi mogao biti u stanju da napaja više raznih emisionih formata, koji često nisu međusobno kompatibilni, a pri tom je malo verovatno da će gledalac biti uskoro u stanju da na istom prijemniku razumne cene prati sve programe koje njegova antena može da primi. Prema tome, bilo bi dobro da pogledamo koji su sve to proizvodni formati i postojeći i predvidljivi emisioni standardi i kako se oni odnose jedni prema drugima. Na strani proizvodnje za sada možemo identifikovati sledeće formate: 1. Analogni kompozitni PAL/SECAM 4:3 2. Analogni komponentni 625/4:3 3. Digitalni kompozitni PAL/SECAM 4:3 4. Digitalni komponentni 625/4:3 5. Mešani analogno/digitalni komponentni 625/16:9 6. „Kolor plus” 16:9

152