RTV Teorija i praksa

najveća pažnja gledališta bila usmerena na informativno-političke sadržaje, ali je neočekivano da se u takvom kontekstu kao posebno dopadljive emisije izdvajaju upravo informativne. Ćinjenica je da je rat deo naše kulture, shvaćene kao ukupnost iskustava nekog društva, međutim najveći deo gledalaca u svom individualnom životnom iskustvu nije imao rat. Ratne situacije (iz prošlih vremena ili iz sadašnjih ali sa drugih kontinenata) bivale su mu posredovane samo putem medija, literature i usmenih kazivanja. U 1991. godini rat postaje deo naše stvarnosti i svakodnevice. Prirodno je što je u to vreme informativni program Televizije Beograd obilovao vestima i izveštajima (pa i komentarima) sa poprišta. Posredovane poruke odisale su dramatikom, neizvesnošću, gorčinom i teskobom i u verbalnim i u neverbalnim kodovima, a oblici prezentacije nisu ni izbliza nalikovali na televizijski spektakl, kao u nekim „tuđim” sukobima i oblikovnim svojstvima njihove medijske obrade (npr. CNN iz Iraka). Socijalni kontekst i njegova dinamika redukovani su i fokusirani na ratna zbivanja i politiku. Prepokrivanje nekih sfera interesovanja „bdenjem” nad dnevno-političkim problemima i sužavanje višeslojnosti komunikacionih potreba na informaciju samo su neke od karakteristika društvenog trenutka o kojem govorimo. Kod jednog (većeg) dela auditorija prirodna potreba za informacijom prerasta u zavisnost od informacije , a doživljaj gledalaca biva zahvaćen jakim emocionalnim nabojem. Kontinuirano praćenje informativnih sadržaja stvara iiuziju učestvovanja u zbivanjima, a eventualno propuštanje ponekad proizvodi i osećanje „krivice”. U takvim životnim i komunikacionim uslovima deo auditorija, svesno ili nesvesno, redukuje funkcije medija na informativnu. Saznajna dimenzija informativnih poruka sasvim pomera „dopadljivost” kao kriterij vrednovanja u drugi plan, a domaća produkcija još više pothranjuje dati presek.

100