RTV Teorija i praksa

Reč je o uspeloj i smehotvornoj alegoriji o negdašnjim samozvanim učesnicima takozvane narodnooslobodilačke borbe koji kao preživeli mitomani žive na imaginarnom i napuštenom rečnom ostrvu, sećajući se stvarne i lažne veličine svoje ratne prošlosti i svojih obožavanih vođa čija im je samilost tako usrdno omogućila da postanu sumanuti i usamljeni osobenjaci i stanovnici „kuće bogalja” kao isturenog odeljenja „svetskog operaciono-amputacionog centra”. Uzajamno proganjajući se i gložeći neistinama ulepšanih ličnih ratnih legendi i živeći u svetu u kome je od podlosti do šašavosti samo jedan korak, svi ti neizlečivi podanici krivotvorenih epopeja, agresivni a kukavice, ratoborni a ništavni u svojOj zabludelosti i otupelosti, kao gmizavci nasukani na jedan od mnogih sprudova vremena i prolaznosti, gledajući i preteći sa svoje obale i dalje se zavaravaju u stilu „pošteni i talentovani nemaju ništa, a gnjide imaju sve!” Sve te Ijudske i moralne olupine, kao utvare ponikle na velikim i malim otpadima kočoperno nakostrešene a ispuvane i srozane istorije, svi ti „prvoborci” Sveta bogalja Aleksandra Đaje odjeknuli su u majstorskom komičarskom tumačenju Žiše Stojanović, Đurđije Cvetić, Radoslava Milenkovića, Branislava Brstine i Taška Načića, zabrujali su i odzvonili kao akordi jedne podrugljivo orkestrirane komediografske fuge o lažnim Ijudima nekad i sad. Zvuci drombulje, kao stalni muzički fon ove emisije u razigranoj režiji Nađe Janjetović i tonskoj obradi uvek sigurnog ton-majstora Tomislava Perića, doprineli su uverenju da je jedna od važnijih komediografskih zamisli Aleksandra Đaje u Svetu bogalja sadržana u tome da se poluvekovno drombuljanje o slavi i herojstvu nastavlja nesmanjenom žestinom, grlato a promuklo, osiono a dozlaboga smešno u sopstvenoj karikaturalnosti i farsi.

57