RTV Teorija i praksa

Pošto radio ima svoju stalnu publiku koja je za ovaj medij vezana bez obzira na to da li živi u urbanoj ili ruralnoj sredini (NM 70), nije čudo što se u većini zemalja pored nacionalne razvija široka mreža tzv. „lokalnog” radija. Pod pojmom lokalnog radija se, kako navodi Merčun, u Evropi podrazumevaju „razne radio-stanice i programi, počevši od onih regionalnih koje pokrivaju pojedine pokrajine ili provincije, do programa koje pripremaju centralne 1 radio-stanice za pojedina područja ili gradove” (1975, 40). Termin „lokalni radio” u ovom tekstu će se odnositi na opštinske, međuopštinske i gradske radio-stanice, mada potonje, po mišljenju više autora (Damjanović 1982; GR 1988) ipak treba razlikovati od ostalih „lokalnih” stanica. Lokalni radio je nastao prvenstveno zahvaljujući činjenici što centralni radio-programi ne mogu zadovoljiti stalnu potrebu za informacijama o tome „како Ijudi u užoj i široj zajednici žive, s čim se bore, kako jedni drugima da pomognu, kako da se odupru raznim stihijama i socijalnoj patologiji, kako da se obavijeste u vezi zadovoljavanja svojih posebnih polreba” (Plenković 1988, 29). Stoga se lokalni radio-programi mogu okarakterisati kao „programi koji su sadržinski slušaocu najbliži i zadovoljavaju njegove potrebe za obaveštenošću iz neposredne okoline” (Merčun 1975, 40). Za lokalni radio važe sve poznate komparativne prednosti radija (videti: Flere 1985, 46 - 47; Nuhić 1976, 65; Kaznev 1978, 582; Lučić 1990, 11; Marjanović 1984, 39; Popović 1985, 13 - 14). Mcđulim, jedna od najvažnijih prednosti lokalnog radija je sposobnost da putem decentralizacije i specijalizacije prilagodi svoj sadržaj potrebama teritorijalnih zajednica i interesnih grupa, čime se zadovoljavaju potrebe i interesovanja

i Pod centralnim radio-stanicama se u ovom tekstu podrazumcvaju stanice u republičkim i pokrajinskim centrima (Radio Beograd, Radio Ljubljana, Radio Sarajevo, Radio Skoplje, Radio Titograd, Radio Zagreb, Radio Novi Sad i Radio Prišlina).