RTV Teorija i praksa

Okupljeni u lečilištu u Igalu, nekadašnji borci Ijute se na osoblje, na televiziju, na strance i - na same sebe! Stevan Koprivica ume da formira dramsku situaciju i da je naslika sa brojnim nijansama, ali je manje vešt kada tu situaciju treba prožeti radnjom. Makar to u radio-drami i ne mora uvek biti potrebno, ne bi bilo zgoreg da je i Devera defanziva donela i nešto akcije njenih junaka. No i ovako, nekoliko lepih dijaloških i razgovornih scena, koję kao da su preuzete iz životne svakidašnjice, čiji je efekt pojačan korišćenjem dijalekta, odnosno crnogorskog govora, mogło je zaokupiti pažnju slušalaca, pa ih čak i razgalili. Nenametljivim rediteljskim postupkom Miroslava Jokića, koji je insistirao na govornoj spontanosti, što je bilo neophodno kada je trebalo izraziti impulsivnu plahovitost pri ljutnji, iii skeptičnost prema svemu novom, isto kao i stoićku spremnost na nove poduhvate. Takav postupak stvorio je lepe mogućnosti izvođačima ove komedijice. Glumci: Jovan Milićević, Petar Božović i Danilo Lazović kao tri ostarela borca i Suzana Petričević u ulozi sestre u lečilištu iskoristili su te mogućnosti. Njihova gluma pred mikrofonom imała je pored obeležja govorne autentičnosti uvek i potrebnu übedljivost. Snimak majstora tona Tomislava Perića odlikovao se preglednoSću tonske slike i fino doziranim efektima. U SVETU POETSKE FANTASTIKE Bila je umesna ideja Olgę Brajović da za seriju „Radio-igra” priredi dramolel na osnovu poezije Stevana Tontića Hulim i posvećujem. Ako znamo da se u ovoj seriji obićno od fragmenata poetskih iii proznih tekstova formiraju dramske emisije u kojima se, na različile naćine, poigrava jezikom, prvenstveno značenjima reči, ali i zvukom u cilju stvaranja neomedenih prostota koję može samo registrovati

10 Drugi program Radio Beograda, 17. II 1992.

100]