RTV Teorija i praksa

uočljiva. Tako tome ne doprinose samo oni koji se ne pridržavaju često njima nepoznatih odrednica, već i sam ideal slobode. U daljem izlaganju ću pokušati da spojim ove kontradikcije sa ostalim problemima medijskog komuniciranja. Drugu kategoriju klasifikacije cenzure čine opravdanja. Poznato je da su tehnike opravdavanja, ćutanja o nečemu ili držanja podataka u tajnosti često strategija svuda u svetu. Kultura tajnosti naročito se neguje u tzv. specijalnim i vanrednim situacijama, a to su pre svega ratna stanja. Međutim kao što ne postoji internacionalno prihvaćena definicija ratne propagandę, tako se i nacionalni zakoni podešavaju prema potrebama odnosno prema situacijama u kojima zbog korupcije ili rata specijalni propisi stupaju na snagu. Sasvim je moguće, piše u izveštaju Internacionalnog Centra za Cenzuru da neke vlade proglašavaju vanredno stanje da bi uvele razne mere cenzure. Takve situacije zatim mogu da ostanu na snazi i dugo pośle završavanja inicijalnog konflikta. U svakom slučaju cenzura može da budę i na mnogobrojne načine razlog za započinjanje direktnih ratnih sukoba a kao što smo svedoci, može uvek da se tumači iz više perspekliva na različite načine. Opravdavanja cenzure, znači, ipak mogu da se okrenu i u kontrasmeru. Treća kategorija u klasifikovanju su metode cenzure. Pošto se metode upotrebljavaju radi ukidanja prava i uvođenja restrikcija, u vezi sa zatvaranjem mogućnosti za diseminaciju informacija, protiv organizovanog otpora odnosno udruživanja slobodnih aktera, radi održavanja nepismenosti i tendencioznosti prema svima onima koji ne poznaju svoja legalna prava, metode cenzure samo doprinose uništavanju demokratskog komuniciranja, odnosno demokratizacije komunikacija. Spoznaja njihove prirode omogućava nove taktike protiv njih. Četvrta kategorija su ciljevi. Novinari, filozofi i pisci, oni koji utiču na stvaranje novih pojmova i zauzimanje stavova u javnosti su najčešće mele cenzura. Tako su tzv. „verbalni delikti” i dalje mogući na teritoriji bivše

46