SRĐ

48

• S R Đ

God. ii.

Dubrovnik, 16. Septembra 1903.

Br. 17.

SRPSKft DUBROVftČKft OMLftDINЛ I „SRĐ".

Jedna nešto tužna refleksija pada mi na um kad god pogledam na naš lijepi ,,Srđ". Svršava, Bogu hvala, već druga godina negova izlažena, a u nemu, na stotinu clanaka i priloga, nema nego nekoliko priloga koje je napisao poneki б1ап srpske dubrovacke omladine. Pored tolikih akademski prosvijećenih mladih sinova staroga Dubrovnika, „Srđ" se puni radovima starih poslenika, onih koji su još na „Slovincu" radili, ili i drugih, samo ne radovima srpske dubrovačke omladine. Omladina ćuti, stoji daleko od hega, pušta da se broj za brojem niže bez ikakva nena udjela tome. Zašto to? Zašto toliki mladi |udi u Dubrovniku ne pišu ništa'? Zašto da oni ne pišu za svoj rođeni list kad za taj isti list pišu drugi, oni koji nijesu Dubrovčani? Da li se stide nega kad se tako reservovano drže prema nemu? Da li ga ne vole? Da ne misle slučajno da on nije ni potreban? Ili možda smatraju da niliova pomoć nije potrebna, i da je to dovojno kad „Srd" ima svoga urednika koji se brine i misli o nemu? Ne može ni jedan od tili uzroka biti. Omlađina se ne može stiditi jednog tako simpatićnog lista kao što je „Srđ"; ona ne može ne voleti list koji je tako lijepo pozdravjen i primjen i van Dubrovnika; ona je, daje, jamačno cvrsto uvjerena koliko je on koristan za širene prosvjete i podizane kniževnog niveau-a u ovom našem kraju; i ona, na posjetku, zna da, ako je jednom covjeku povjereno da uređuje jedan list, da mu tim nije u isto doba nametnuta i dužnost da ga, kad zatreba, i eijelog popuni. Pa zašto onda ne piše? Ima jedan jedini odgovar na ovo pitane, i to je onaj koji će vam svaki od mladijeh Judi u Dubrovniku reći, kad ga

SENEX.