SRĐ

— 211 —

rad velje prijazni, srčani druže moj, koja me priblazni, do groba da sam tvoj, ter mi se podoba, o kufe pribili, za tobom do groba da život moj cvili, er veće takoga, jamačno mogu reć, 245 prijateja drugoga, ni druga neću steć. Tijem, da se može rijet, podal bih za tebe svijem blago na saj svijet (i) jošte sam sebe, da život moj skratim, a tebe dragoga na bil dan povratim iz groba tmastoga, 250 er žalost i tuga takoj me krajuje, kako sve tko druga srčano žaluje, a ne vijem tko je taj, po гетЦ tko hodi, da toli plačan vaj i tužbu provodi, kako ja pritužan, koji sam u tužbi 255 plačni rob i sužan, nesreći na službi, 77 ter svuda, kud hodim, velmi se boleći, tužni jad provodim, trudom se gojeći. Er javi i u san i u svako' još dobi nesrećna boljezan vrijedi me i znobi, 260 a mojoj žalosti nije vrača ni lijeka, o višha milosti, ner samo smrt prijeka, er, vajmeli! tko takoj s drazijem se razdili, mrzne mu život svoj, a smrt mu omili, zae većma tko straća srčanu prijažan, 265 to veću povraća sam sebi boljezan, dragoga naj liše ko s pravom jubavi u srčee upiše, pak se s nim rastavi. Ter gdi se uplodi u srce rana taj, sveđer se provodi do groba tužan vaj. 270 A nije se nasuzil nitkore na svijet saj, ner tko je iskusil što je juti čemer taj, kako ja, bože moj, koga me cvijeleći skončava nepokoj, nesreću slijedeći, ter oči me cvile, gdi gorčije od jada 275 strila iza strile me srce propada, 248 (i)joštej • ioste, 254 tolij toili. 2Б9 svako'j suako. 263 razdili] rasdieli. 268 srficej sarcze.