SRĐ

514

СРЂ. — SRĐ.

tika Jovana Đorđevića, đokoncao gimnasijske nauke i upisao se u filosofski fakultet biogradske Velike škole. Kao slušalac filosofije ucestvovao je u prvom i drugom ratu za nezavisnost, te kako je tom prilikom zavolio nove krajeve, netom je svršio nauke, otišao je za nastavnika u tek oslobođeni Niš. Patrijarhalni život Nišlija zanio je Srernca i mi tome zanosu moramo zahvaliti neprispodobiv biser naše novije beletristike — »Ivkovu slavu«. Nakon dvadeset godina nastavničkog rada u Nišu premjestiše Sremca u drugu beogradsku gimnasiju i tu je predavao sve do svoje smrti. Stevan Sremac je bio vanredno plodan književnik. Svoju književničku karijeru počeo je u Nišu pod psevdonimom »Nišlija« i »Stevan Lenćanin«. Iza pojave »Ivkove slave«, koja mu je stekla ugledno mjesto uz Janka i Matavulja, Sremac je radio, tako reći, neumorno. Surađivao je u gotovo svijem književnijem listovima, a učestvovao je i u politiei, pišući naročito u „Srpskoj Zastavi". Pisao je cesto i u našem „Srđu", on mu je bio jedan od naj vrednijih suradnika. Harakteristično je, da mu je prvi rad izašao izvan slobodne Srbije u „Bosanskoj Vili", a i potonje djelo u našem listu! Sremac je namjeravao cijelu srpsku istoriju do Kosova obraditi u nizu pripovijedaka »Iz knjiga starostavnih», ali je dokončao samo županjsko doba, nemilosna mu smrt ostalo spriječi. Steta, vječita šteta, što ga tako jedra neumitni usud ote našoj knjizi, jer su se njegovi poštovaoci s pravom još mnogo čemu od njega nadaii. Njegovo miljenče „Srđ" odužuje se ovim skromnim riječima svetom spomenu besmrtnog Stevana Sremca, kličući mu s obala plavog Jadrana : Slava ti i hvala! P.