Topola

10

DOMBAJ upadne mu u rieč. Pred mackom, zar ne? LJTJDMILA i ZOEICA emiju se. Ha, ha, ha! KOČEVSKI. Phi donc! Tako prozaična prispodoba! Htjedoh reći, kao golubice pred sokolom! . . . Yi ste utjelovljena proza, gospodine Dombaju! DOMBAJ. Šta ćemo ... Davno je tomu, kada sam bio poeta. Sad sam gospodar, praktičan čovjek. a to je isto, što i prozaičan! Bez zamjere! LJUDMILA uhvativ Zoricu za ruku. Mi dvie idemo u vrt na sunce. KOCEVSKI koketno. Gospodične se očito mene plaše. ZOEICA. 0 nimalo; mi smo već prije odlučile, da ćemo tamo na klupi kitice praviti. (PograM sve cvieće.) LJUDMILA otcu. Sbogom tatice! (Obe odu.) PRIHOR PETI. DOMBAJ i KOČEVSKI. DOMBAJ za odlazećimi. 1 ja ću odmah za vami! (Kočevskomu.) Danas imam berbu u Okruglici, pa se moram žuriti. (Pndjo k vratam n» iiovo.) Klotildo, molim te, izadji skoro. Gospodin doktor je već tu.