Topola

186

Treći odsjek.

ali tako, da izmjenice sprovedu jedan dan u Hadu, a drug! na Olympu. Tako življahu smrtan i bezsmrtan život. O njihovih junačtvih obstojahu ove priče. Kada ponarastoše, odlikovaše se Kastor vještim ravnanjem konja, a Polydeuke bijaše strahovit šakač, ali i njega držahu okretnim jahačem. Oni ratovahu najprije s Thesejem, kada im bijaše ugrabio desetgodišnju sestru Helena, i oslobode ju osvojivši Aphidnu. Onda se pridružiše družbi Argonauta, gdje se je Polydeuke vrlo proslavio pobiedivši glasovita šakača Amyka, pa bijahu za : jedno i u kaledonskom lovu na vepra. Zadnji im podhvat bijaše otmica Leukippida, kćeri messenskoga kralja Leukippa. Ne zna se pravo, bijaše li to povod njihovoj razpri s rodjaci im Apharidi, jer su djevojke bile njihove zaručnice, ili se borba zapodjenu, kada bijahu zajednički oteti stado goveda, te se kod diobe pliena ne mogoše pogoditi. Bilo kako mu drago, Kastora übije jedan od Apharida, i to Idas, na što je gnjevni Polydeuke razstavio sa životom Lynkeja, a Zeus gromom smrvio Idasa. Nije baš lako raztumačiti mythos o Dioskurih. No gotovo jednodušno se misli, da su oni bili drevni peloponneški bogovi svjetla, te po doseljenju Doraca spali na heroje. Obično ih tumače kao danicu i večernjicu, ili i kao sierak sačinjen od dana i noći. No toga im se prirodnoga znamena ne držahu čvrsto nakon kasnije im ponovne apotheose. Njih ne §lолтћи samo u domovinskoj Sparti, nego i svuda po Grčkoj kao blagotvorne zaštitne bogove, naročito kao pomoćnike u borbi i spasitelje u pogibli brodolomlja. Već homerski hymnos veliča ih, jer se siekući zrak žutkastimi krili javljaju na molbu zastrašenih mornara i stišavaju oluju. Već se je često reklo i vrlo je vjerojatno, da ti na žutkastih krilih lebdeći Dioskuri nisu drugo no tako zvani oganj-jarbolac, što se poput električna plamečka često za oluje opaža na vrhu jarbola, te ga još danas ribari smatraju ugodnom nagoviesti, da će skoro jenjati oluja. U Sparti bijahu Dioskuri