Topola

111. Pokrajinske herojske price. Herakle.

203

kakos (odbijač zla). Njegovih hramova i svetko vina nalazimo u raznih mjestih Grčke. U Marathonu, gdje se hvališe, da su ga prvi počeli obožavati, priredjivahu mu u čast svake četvrte godine igre, kod kojih bi se srebrene zdjelice dielile kao nagrade dobitnikom. Cetvrti dan svakoga mjeseca bijaše njemu posvećen, jer se je taj dan smatrao njegovim rodjendanom. Stara umjetnost nastojaše u Heraklu naročito prikazati sliku orijaške tjelesne snage; s toga ga prikazivaše većinom kao posve razvijena čovjeka, xjccije kao diete i epheba. Zelimo li znati, čim se physicna snaga najvise izražava, valja nam kod Heraklovih kipova samo paziti na to, kakov je vrat i zatiljak. Kišta ne budi većma pomisli na snagu sličnu bikovskoj, nego kratkošijni vrat s iztičućimi se mišicami, osobito ako mu se pridružuju široke i visoko uzdignute grudi. Još vise se ta osebnost iztiče, ako primaknemo lik naročito idealna boga Apollona: njegov se vrat čini tom prilikom za čudo vitak i dug. Za dalju popunu Heraklova typa potrebna je onda prema orijaškomu tielu razmiemo sitna glava, kovrčasta kosa, vrlo izbočene očne kosti, mišičaste ruke i bedra. Taj typ stvoriše poglavito Myron i Lysipp. Myronov Herakle iztiče se donekle u Verrovu sicilskom grabežu umjetnina. Verre se bijaše naime proslavio po vise Heraklovih kipova, od kojih bijaše najznamenitijl mjedeni koloss u Tarentu, što ga Rimljani, osvojivši taj grad, prenesoše na Kapitol. Odanle ga preseli car Konstantin u svoju novu priestolnicu Konstantinopolis, gdje ga za tako zvane latinske križarske vojne raztališe 1204. godine. Lysipp prikaza tim kipom tugujućega Herakla, česa prije njega nije nitko bio pokušao. Junak sjedjaše bez oružja, uprvši lievi lakat na uzdignuto lievo stegno, dočim mu glava tužna i zamišljena počivaše u razklopljenoj ruci. Isti znameuiti umjetuik prikaza i u većoj komposiciji dvanaest Heraklovih posala, koja je skupina, izprva namienjena svetištu akarnanskoga pomorskoga grada Alyzije, tako isto kasnije dospjela u Rim. Od sačuvanih Heraklovih kipova najodličniji je pod imenom farneškoga Herakla poznati kolossalni mramor-kip napuljskoga muzeja, nadjen 1540. godine u Caracallinih thermah (slika 74.). Junak stoji uzpravno, ali ne kao ponosit i veseo pobjednik, nego se lievim ramenom upire o kijaču, pokrivenu lavskom kozom. Već to držanje, kao i na grudi poluspuštena glava i sjetna zbilja njegova lica dovoljno odajn, da se taj Herakle osjeća skucenim pod trhom mučna si života. Athenjanin Glykon, za kojega napis na kamenu kaže, da je taj kip načinio, uzeo si je za uzor bez dvojbe typ, što ga bijase Lysipp stvorio, nastojeći pri tom, da krepke i orijaške oblike izvomika joŠ jače iztakne i svojom ih radnjom da nadkrili. Po umjetničkoj vriednosti znamenitiji od farneškoga Herakla, ali vrlo oštećen jest glasoviti H era kl es to rs o vatikanskoga Belvedera, koji nam se sačuva bez glave, ruku i nogu. On je djelo Athenjanina Apollonija. Nadjoše ga za pape Julija 11. u