Topola

svjetske književnosti javlja pesimizam. No u ovih raznih pjesnika pesimizam nije stalno svojstvo, nego samo na mahove potamnjuje njihovo obzorje. Istom u ovom našem stoljeću postao je pesimizam podpuna filozofija nekih umova. Leopardi je prvi od pjesnika svu poeziju posvetio samo pesimizmu; on »svjetsku bol« izražava na patetičan način, te u svim svojim djelima govori neprekidno samo o biedi Ijudskoga života, o nevriednosti života, o pobjedi zla nad đobrim i o sladkosti smrti. Zivot je čovječji, misli Leopardi, neprestana muka, koja se završuje smrću; sliepa sudbina upravlja čovječanstvom, pa je čovjek dotle, dok ga prati obsjena, u mladosti sretan, i to samo s pomoću Ijubavi. No Ijubav prolazi kao i mladost, život se probija kroz boli i dosadu tako, da je poslije toga, kad se čovjek probudi od mladenačkih sanja, smrt najbolja. Evo Leopardijeve pjesme »Ljubav i smrt« (u Pucićevu prievodu):

Negda sreća Moranu i Lelja Braću skupa rodi; Te jur od njih stvora Ijepših Ni na zemlji ni na nebu nije, Od jednoga biago sve izhodi. Svaka radost velja, Što po moru bića se razlieva; Svakih jada druga Oprašta nas i svakakvih tuga; Prekrasna ta dieva Blagovida, a ne licem huda, Kak’ plašivi namišljaju Ijuđi. Rado Lelju djetetu Približa se svuda, I nad Ijudskom cestom skupa lete, Sam razgnvor ozbiljnijeh grudi. A čovjeka nije svjestnijega Do Ijubavlju ranjena; Nitko život ne prezire jače, Nit za drugog gospodara preče,

158

Giaćomo Leoparđi.