Topola

Gle lipe stare, ta i ona jošte je živa, Živa je da, i svoj za me sačuvala hlad. Je li moguće? Vidim i dragu stazicu malu, U gaj omiljeli meni pokazuje put. Ti na stazi ovoj, oj sunce, ljepše mi sievaš, Neg’ što si u tudjstvu sievalo nebu na svem ! Vatru i duh pijem iz ognjena tvoga pehara, Da me posiedjela već ovdje ne popane driem. Ti za djetinjstva mog probudi mi grudi oda sna, Više i dalje uviek tvoja dizaše ih moć. Kriepi me ! ti vidiš, posvema sam pameti druge : Sretna me, miran gdje nadjoh si kostima grob Stjepan Ilijaševid.

O uskrsu.

O uskrsu bilo, još pamtim i sad, Jutarce zlatno nam sjalo ; Poletjeh vam živ, poletjeh vam mlad U seoce mileno, malo. Dva jablana vita stajala tuj, Dva vjerna kući stražara, Za ogradom lavež kudronje čuj, A crkvica kraj kuće stara. U dvorištu drvena suša i hliev, Sred dvorišta drveni zdenac; Čuj goluba guk i kokota gnjev, Na prozoru ljubica vienac. Za kućicom vrta kitnjasti prug, Tu klinčac cvate i ruža, A dalje onamo u zeleni lug Svud stazica biela se pruža. 0 uskrsu bilo, kad ustade Spas, Od zlata drhće ravnina,

Kroz uzduh lieva zvona se glas U slavu božjega sina. Svud naoko sveti pokoj i mir, Sad gle iz pitomih sela Na putove vrvi sir u sir Hrvaticâ povorka biela ; Na putove vrvi hrvatski puk, Sve radostno obraz mu blista, Zvonova seoskih sliedeći zvuk Pobrzala svjetina čista. 0 uskrsu bilo, u vrtu bjeh ja, Nad menom nebo plavetno, Uz mene draga, ah Bog to zna, Kol’ srce mi kucalo sretno. Na grudi spustila zlaćeni pram U pramu modar joj cvietak, Zorolik na licu joj angjela sram, Života u oku joj svetak.

238