Topola

244

Tad se sjećat stane Otče igumane : «Ja sam», reče, «čito. To je istinito, Pred godina dvjesta Brata jednog nesta.»

Sluša glava stara, Pak im odgovara: «Evo, Bog i vjera! Onog kaludjera. Slušo sam uz česmu Rajske tiče pjesmu.»

Starac od te tiče Hoće navalice Da dalje govori; A1 se tu obori, Ode na istinu K tici u visinu! Ivan Tmski.

Božji sud. U davno doba dva življahu gazde, Dva susjeda, al rek bi do dva vraga, Uza se teku njinog polja brazde, Od jednog skokom mo’š do drugog praga; Al obojica gledala se prieko, I nikad jedan drugom «zdravo!» rekô. U jednog bila kuća puna svašta, Za kućom bujne zemlje tri sta rali, 0 vratu ženi lanac zlata tašta I silnom stokom gazda mi se hvali, Talira svietlih u nj eg pune vreće, Nu rek bi hvala Bogu dosta sreće. A drugi? Bogalj: Koljeba mu biedna, Pjeskovito mu polje ni za hljebac, U štalici mu koza samo jedna, U goste k njemu ne će niti vrebac. Da, pravi bogalj ! Zimi zimuj s gladom, A ljeti znoj se, pa se tješi jadom.