Topola

Satire.

Hrvat pned otvorenim nebom. Prvi put kad nebu vra ta Bog otvori, Pa se tu sun č a noj javi u odori, Sgrnu se pred njega ljudi svih naroda, Od svih p o lj a i gora, dubravâ i vodâ. Tu svak višnjeg otca o nešto zaprosi Za svoj rod i pleme, što blagoslov nosi. Rimljan, Rus i Arap prose svieta vladu, Niemac, da u svakom zanat tjera gradu, Englez, sva brodovim da zakrilja mora, Civut, da trguje od dvora do dvora, Magjar, Mongol, Turčin, da smie zemlje robit, Kitajac, da bude viek sam i osobit, Francuz laku krvcu i misao viek zdravu, A Grk umjetnosti i nauka slavu. To nebeski vladar kao otac najbolji Svakome potvrdi po njegovoj volji ; A kad se već sprema da zatvori vrata, Eto ti na pragu još samog Hrvata! Tu stoji zamišljen, niti šta govori, Kao čovjek, s pameću što se, kažu, bori. «A šta ti si prosiš, dobri moj čovječe?» Dobrostivo njemu višnji otac reče