Učitelj

Kantu) — i kako tek ti predstavnici svojim radovima dokazuju, da se filozofska misao u Hrvatskoi može staviti sve više kao ravnopravna uz bok evropskoj filozofiji uopće, to će se u ovom prikazu posvetiti posebna pažnja tek takvim misliocima. Ti filozofiiski mislioci unutar 1918 do 1938 godine razvijali i izražavali su se gotovo svaki na svoj osebujan način, tako da još nema u Hrvata izrazite neke filozofske škole. No ipak se po unutarnijoi implicitnoi vezi (sličnosti). svojih nazirania mogu ti predstavnici grupirati u 3 odvojene skupine.

Prvoj najmnogobroinijoi skupini su zajedničke karakteristike ove: spoznaja, napose filozofijska spoznaja nije posve pouzdana, ona je više ili manje nesigurna a spoznajna funkcija nije ni završna, ljudsko spoznavanje ne dopire do apsolutne istine, dakle nema ni karakter općenosti. Naime spoznaja ie sama (a ne samo psihička funkcija spoznavanja) po jednima ovisna od volino zauzetog stava ili perspektive (Dr. A. Bazala, Dr. K. Krstić, Dr. M. Petras, itd.) po drugima je ovisna od psihološkog karaktera ili tipa pojedinog mislioca (Dr. V. Dvorniković), po trećima ovisna od biološke strukture ili dispozicije individua (Dr. R. Bujas, Z. Vernić), po četvrtima ije ovisna od dosadanjeg sakupljenog znania i nesavršenih metoda opažanja (Dr. S. Matičević, i Dr. R. Buias, itd.). Zato mislioci ove skupine nisu odlučni u svojim tvrdniama i stavovima, nisu dogmatski, već — bilo explicite, bilo implicite — dopuštaju i mogućnost drugačijih sudova ili mogućnost izmjene svojih sudova. Takvo spoznajno-teoretsko gledište ove skupine može se ukratko označiti kao filozofska politika ,,otvorenih vrata”.

Drugoi malobrojnoj skupini — koja inače čini neke vrste most između prve i treće skupine — zajedničke su karakteristike ove: spoznaja |e sigurna i pouzdana, spoznajna funkcija je završiva i ljudsko spoznavanie, premda u njem iracionalni momenti igraju važnu ulogu, dopire do apsolutne istine; zato su mislioci ove skupine prilično odlučni u svojim tvrdnjama i stavovima, oni su u neku ruku dogmatski i premda nisu ijednostrani racionalisti ipak su spekulativisti, ti. deduktivna metoda ie u njihovim radovima veoma izražena. Uz nalizrazitijeg predstavnika ove skupine Dr. Pavla Vuk-Pavlovića nogu se ovamo ubrojiti i Dr. VI. Filipović, Dr. Marija Brida, Dr. M. Tkalčić i A. Mužinić. Spoznajno-teoretsko gledište ove skupine može se ukratko slikovito označiti kao filozofska politika „jake ruke” ali ı pune odgovornosti.

Treće skupina — premda imade u spoznaino teoretskom pogledu neke iednake crte s drugom skupinom, n. pr. pouzdanost spoznaje, mogućnost zahvata apsolutne istine a dogmatski stav ie napose snažno izražem — to se ipak odvaia kao posebna filozofiiska škola zbog svog tradicionalnog dualističkog metafizičkog stava (duša i tvar), kao i zbog definicije istine kao „podudaranje mišljenia sa stvarnošću” (adaequatio rei et intellectus) te zbog izrazitog intelektualističkog empirizma (što ne mora biti u sukobu s dogmatičnošću!). Ova neoskolastička ili tomistička filozofijska skupina može se ukratko okarakterizirati kao filozofska politika tradicionalnog ekvilibriranja ili kompromisa. (Dr. S. Zimmermann, Dr. Keilbach, H. Bošković, Ante Alfirević, Dr. Šanc, itd.). |

Glavni predstavnik prve. skupine mislilaca ie Dr. Albert Bazala, profesor filozofije na zagrebačkom sveučilištu i predsjednik Jugosl.