Židov

vanredno rijetko može da daje unutrašnje zadovoljstvo. On ne može nikad da se užije onoga prisnoga zajedništva, kojim židovstvo dariva svoje vjerne sinove, pa ga i pokrštenoga hrišćansko društvo prima s ironijom, u najboljem slučaju s lijadnim respektoin, a čemu sve to? Čemu odricanje onih finijih i viših forma zajedničarskog života, koje se mogu razviti samo u krugu ljudi jednakih priroda i jednakih prava i čine ugodnim djelovanje u ljudskome društvu? Da se konačno teškom mukom postigne ono, što se svakome hriščanskome čovjeku daje bez zapreka: kakovo državno zvanje, naslov rezervnoga časnika, primanje u koje hrišćansko društvo. Zar je tako slatko znati, da će se hrišćanska unučad jednom stiditi židovskih djedova? Jesu li to doista ciljevi, koji naplaćuju prodaju židovstva? Silna većina Židova odgovara niječno na to pitanje i otklanja asimilaciju. A time je židovsko pitanje postalo opet neriješenim problemom. Naši ciljevi.

Baš kao što i velika francuska revolucija, tako je i ovaj rat pokazao nove puteve u svim granama ljudskog života, znanja i umijeća. Ni cijonizam kao nacijonalnu i gospodarsku ideju nije rat poštedio. Cijonizam je u ratu prevalio dobar dio puta k ostvarenju. Rat mu je dao nove puteve u radu, naučio ga, da je najbolje sredstvo ostvarenju radikalizam. Prema tome se javna sav rad cijonista u mnogim zemljama. Spomenuti ću samo Ameriku. Kod nas, u hrvatskim i jugoslavenskim zemljama, se od svega toga dosta malo zamijetilo. Mnogi se ljudi i sada priznavaju cijonistima, kao što i pred deset godina, i aplaudiraju velikim cijonistima,* Da nije rata, osnivali bi cijonistička društva neiada, koja bi godinu ili dvije životarila. No lime se nismo ni za dlaku približili ostvarenju cionističkih ideala. Naš se ja-

vni porodični odgojni život mora da poŽidovi ili bolje: da ponarodi. U našem životu ne dostaje onoga, što je još prije nekoliko decenija dala vjera. Kako sada živimo u doba nacijonalizma, izgubila je vjera znatno od svog nekadanjeg utjecaja. Na njezino mjesto treba i mora stupiti djelomice narodna ideja, jer samo ona je u stanju, da nam osvoji medji narodima ono mjesto, što nam pripada kao najstarijem, živom, kulturnom narodu. Jest, na nama je, da stvorimo zdravi narodni život. U koliko priječi rat, moraju se sada dovršiti barem predradnje. Doba je, da se stvori jedinstvena organizacija svih naših Židova bez razlike stranaka i religijoznog stanovišta. Mora se poraditi oko židovskog kongresa u Hrvatskoj. U svakom većem mjestu, pa ma brojalo nekoliko židovskih obitelji, treba da se osnuje židovska knjižnica u svezi sa čitaonicom. Treba urediti tečajeve za hebrejski jezik, židovsku povijesti književnost, da se barem našim mladima omogući pristup u društvo Židova drugih zemalja. U našu kuću unijeti dobru židovsku knjigu, glazbu i ostale lijepe umjetnosti. Od zgode do zgode neka se priredjuju predavanja o židovskim temama, zabave, koncerti sa židovskom glazbom, izložbe židovskih umjetnika, pa i kazališne diletantske predstave. Zamalo će se opaziti blagotvorno djelovanje svega ovoga. U našem će domu zavladati Uskrsnuli će opet ponos naroda knjige, naroda prosvjete. Saznati će se, da smo onaj narod, što je svijetu dao principe moderne etike, da su Mojsije, Isus, Spinoza, Heine, Marx, Lassalle, Nordau sinovi našega naroda, da se medju našim najznamenitijim suvremenicima nalazi razmjerno- velik broj Židova. Židovska literatura na hrvatskom jeziku će se umnožiti. Dosta je ako ustvrdimo da neće više biti ograničena na jedan polumjes’ečnik. Naša mladež će biti svjesna i ponosna svoga židovstva. Naša okolica će se prema nama drukčije početi da vlada. I možda će se pojaviti oko nas prijatelji Židova i cijonizma. Znamo, da će još dugo potrajali do

časa, kad ćemo se približiti idealu, da bi svaki naš čovjek bio cijonista. No ja držim cijonistom svakoga Židova, koji pošteno i ozbiljno shvaća svoje židovstvo. Da se ti ljudi ne priznaju cijonistima jedini je razlog, što se nijesu dovoljno pozabavili cijonizmom, pa ga još nijesu shvatili. 1 eto stoga pozivljemo svakoga, pa ma bio cijonista ili anticijonista, ortodoks ili neolog. sefard ili aškenaz, da se priključi nama cijonist’ma radi ostvarenja tih naših ciljeva. Jer to mora da bude program svakog ozbiljnog Židova. Moramo svi poraditi i to ne samo materijalno, već i moralno. Samo na taj način ćemo se približiti našem starom, a ponosnom židovstvu: narodnom židovstvu. Jisromin.

Moša Barski. Grlica iz života palestinskih pionira.*

Jedva osamnaest godina star, došao je u Palestinu Moša Barski, ravno iz jednoga sela kijevske gubernije. On bijaše pravo čedo prirode i cijonista dušom i tijelom. Osam mjeseci samo proživio je kraj Jordana u Dagamji, jednoj farmi židovskoga narodnoga fonda. Tu je on neizmjerno zavolio svoju novu domovinu, koja ga je poslije kratkoga vremena primila zauvijek u svoje krilo. Od rane mladosti vičan radu, nije se žacao ni najtežega posla. Njegovi drugovi opisuju ga kao mladića, u kojem je kipila životna radost i snaga . . . Jedne tople ljetne večeri, kakove znadu biti u jordanskoj dolini, okupaše se svi radnici u Jordanu, povečeraše, a zatim se razvi zabava. Jedni filozofiraju, drugi čitaju i raspravljaju o čitanome, a tamo, u uglu dvorane, sastalo se veselo društvo. Zaori jevrejska pjesma ~E 1 jivne hagalil“ (Bog će podići Galileju), koju prihvatiše svi prisutni. Tada skoči na noge široki plavokosi i plavooki momak i započne ple* Skraćeno prema knjizi ~Jiskor“. (Berlin, Jiid. Vcrlag.)

sati. Njegovo veselje upali i druge, i svi zaigraše palestinsko hora-kolo. Igrali su sasma zanešeni, divljim veseljem ljudi, koji su se oslobodili ropstva. Kolovodja je Moša Barski U to doba već je Moša išao i na stražu. Svoju je službu svagda vjerno ovršio. Jedne tamne noći dotjerao je dva arapska lopova, koje je ulovio u kradji. Bijaše to čudan prizor: Naprijed dva Arapina, a za njima Moša. U jednoj ruci revolver, a u drugoj zaplijenjene puške. Moša Barski je dobra srca. Kad su Arapi molili milost, i rekli, da ih je glad na kradju natjerao, zauze se Moša za njih, pa ih pustiše s puškama na slobodu Jednoga jesenskoga popcdneva jašio je Moša iz Dagamije u koloniju Milhamiju, udaljenu jedan sat. Pošao je po lijek za bolesnoga druga. Mnogo je vremena prošlo, spustila se i noć, a Moše još nema. Nasta nemir i zabrinutost, a drugovi pođjoše na sve strane da ga traže. Oko ponoći nadjoše ga mrtva u polju. Šest arapskih razbojnika zaskočiše ga, da mu otmu konja. Teško ranjen vidio je Moša, da za njega nema spasa. Bičem je potjerao konja, koji je do-

jurio sam kući. Borju se junački do zadnjega metka. Dvojicu svojih neprijatelja oborio je i skupo prodao svoj život. Ožalošćeni sudrugovi obavijestili Mošinog oca o smrti njegovog junačkog sina. Otac im odgovori divnim jevvejskim pismom, u kojem ih sokoli, neka i dalje ustraju i obećaje, da će poslati i mladjega sina u Daganiju, da im bude vjeran drug i Mošin zamjenik.

Bukareštanski ugovor.

Pogledamo li ovaj ugovor, tada ćemo u njemu naći mnogo toga, što se odnosi na novac i na materijalna dobra, ali o čovječanskim pravima, o pravu samoodredjenja naroda, kao i o naravnim i berlinskim ugovorom zajamčenim pravima rumunjskih Židova, da im se mora podijelit ravnopravnost o svemu tome naći ćemo vrlo malo ustanova. Naprotiv, iz teksta ugovora razabire se, da su zahtjevi Njemačke kud i kamo skromniji, nego li oni u berlinskom ugovoru. Čini se, da su njemački diplomati i ovaj put potajno podupirali nastojanja rumunjskih veleposjednika i bojara, kao što su to činili i u prošlosti. (J interesu je naime bojara, koji izrabljuju seljački narod, da su Židovi bespravni. Jer, kadgod se izrabljivani i bespravni rumunjski seljački narod buni i hoće da otrese bojarski jaram, tada bojari i vlada, koja je u njihovoj vlasti, nastoje da narodno ogorčenje skrenu u drugi, antisemitski smjer. Bespravni Židovi postaju tada munjovodi za odvadjanje narodne strasti i tipe nedužni za grijehe bojarskih izrabljivača, kojima su i inače prepušteni na milost i nemilost. Pri sklapanju bukareštugovora bilo je u vlasti centralnih država,

Maksim Surki o židovstuu u Knjizi (1916).

Koliko mogu prosuditi, Židovi su bolji Evropejci, nego li mi Rusi. U njih je duboko uvriježeno čuvstvo štovanja ljudskog života i rada. Divim se ustrajnosti Židova, koji vjeruju u pobjedu dobroga nad zlim i u mogućnost sretnog života na zemlji. Židovi, taj stari i pojačani kvasac čovječanstva, donijeli su u svijet blagoslovenu misao optimizma .... Biblija je jedna izmedju ponajboljih knjiga na svijetu. U njoj je napisano, da su svi ljudi jednaki pred Bogom, a zemlja da je božija. Zapovijed o ljubavi prema bližnjemu, stara je židovska zapovijed, kao i „Ne übij, ne kradi“ i mnoge druge ...

STRANA 2

~Ž I D O V* (HAJ’HUDI) •

BROJ 15.