Židov

ŽIDOV

GlfSlfi-Z'V PITW\*ZI DOVSHA

Prijestolna besjeda

2 Pravda svima vjeroispo vještima, pravda velikima i malima, pravda velikima i slabima,’ pravda i svima, koji iTsu našega imena i plemena, ali su naši sugradjani..« »Vjerske borbe medju ljudima i narodima nestaju ili odlaze u pozadinu. I nacijonalne će se borbe üblažiti, ali će se zaoštriti privredne, ako u sve svoje misli i radnje u ekonomskom i socijalnom životu i odnosima ne uncsemo težnju za pravdom. Tako će naša država, zasnovana na punoj ravnopravnosti i najširem demokratizmu omogućiti harmonično razvijanje svih narodnih sila . . .« • »Da živi naš narod Srba, Hrvata i Slovenaca! Da živi naša mila otadžbina! Da žive svi gradjani naše mlade otadžbine-. Važnost prijestolnih besjeda, za koje, razumije se, nosi odgovornost vladar, po našem mišljenju jest u tome, da one u mijeni orijentacija raznih vlada s partijskim naziranjima odredjuju one trajne smjernice, koje zato izriče vladalac, jer se time hoće da obilježi njihova trajna, o političkoj konjunkturi nezavisna, valjanost. Prijestolna besjeda, što ju je izrekao Regent u konstituanti, nije tek stilistič ki dotjerana poruka. Ona ne zalazi, a PO zadacima konstituante i po današnjem ustrojstvu vladč i ne može da zalazi, u pojedinosti zadataka, što ima o;a se izvrše. To vedrije i jasnije očituje ona duševno ćudoredna načela, po kojima ima da se sazda naša mlada otadžbina. Ton se njezin doima neobično topio i srdačno. Shvaćena je demokratska značajka monarhizma u našoj državi. Nema tu pregrada ni previsoka trona, koji bi ostavljao gradjane u distaneiji ili nizinama pred vladaocem. Radosno saslušali smo Regentovi! poruku i mi Židovi. Jedinstvena država je u nastajanju, njezini molekili nijes-u dospjeli da se srede i nakon srodstva, koje ih je uzajamno zbližavalo u jedno tijelo, javljale su se i odbojne sile, koje su molekile Izmedju se odbijale pa su nastajale grupe, mnoge od njih obilježene plemenskom, narodnom, vjerskom i socijalonm krutom nesnošljivosti. J nti smo od toga patili. Želeći da zadobijemo mogućnost radosne saradnje u udesu naše mlade države, i to kao svoje pravo a ne kuo miloštu, mi smo se morali gor-

ko razočarati zbog gdjekojih nemilih pojava nerazumne nesnošljivosti i raznih grupa i raznih ministara. Časno je za našu državu, te u času, kad ima da se polažu ustavni temelji njezini, na usta svoga vladaoca izjavljuje, te ove osnovke treba da zajamčuju prije svega pravdat. Pravdu socijalnu, pravdu svim gradjanima bez razlike narodnosti i vjerozakona. Etski shvaćena narodnost ponizuje se, ako ona biva borbenim sredstvom nesnošljivosti. Etski shvaćena narodnost treba da bude izražaj prirodne samosvijesti i gajenja s ljubavi narodnih osobina, koje sve, jedna uz drugu, vozane čovječanskim bratskim '...-jecajem, daju čovječanstvu harmonijsku mnogoličnost. Nama je i u tome pogledu srdačna Regentova poruka kudikamo dragocjenija, nego li svi uguvori o zaštiti vjerskih i nacijskih manjina. Ona iz sopstvene pobude ozvanja glasom srca i kulture duše, jedine garancije volje za ostvarenjem. Po njoj mi se možemo uzdati, da će se prava nacijskih i vjerskih manjina na kult svojih osobina i grad ja uska prava u punome opsegu iz ustava privesti n život i da će ta značajka pravednosti udariti svoj žig i društvu, kojemu se poručuje, da »vjerski' bor b e medju ljudima i narodima nestaju ili odlaze u pozadinu, a i naeijonalne borbe da će se üblažiti.« Ovo je navještaj jedne budućnosti, koja kontrastira sa još ne završenom nećudorednom prošlosti. Nama valja priznati, da je u narodu Srba, Hrvata i Slovenaca vjerska i narodna nesnošljivost bila tudjinski otrov, čiji se učinak jedva zamjećivao ondje, gdje je duševno ćudoredna autohtonost bila očuvana u čistoći. Po tome riječ je Regentova, u stvari, riječ iz iskonske duše toga naroda. Stresavši jednom i sa svoje duše ritine tudjinskog gospodstva, dospjet će taj narod u cjelini do istih spoznaja, što ih Regentova riječ iznijela iz dubina počesto zasutih praizvora narodne duše.

Zagreb, 18. siječnja 1921. Savezni Odbor Saveza cijohista Jugoslavije u svojoj je sjednici od 17. o. mj. jednoglasno prihvatio pismenu ostavku od 10. o. mj. g. dra. ing. Avrama W erb e r a na članstvu u Saveznom i Radnom Odboru. Tome prihvatu ostavke predilazile su ove činjenice: (1. dr. Werber izabran je članom S. O. u prošlom Saveznom Vijeću. S. O. konstituiravši se u sjednici od 27. oktobra 11)20., izabrao ga je u njegovom prisustvu članom R. 0.-a i kao takovu mu povjerio upravu Palestinskog Ureda. Sutradan je g. dr. Werber pismom na R, 0. dao ostavku na upravi P. 13. ne navedavši razloga. Te svoje razloge iznio je u »oproštajnoj okružnici«, što ju je razaslao svim palestinskim povjerenicima. Ova je ostavka uzeta do znanja, a g. dr. Werber zamoljen po predsjedniku S. C. J., da dosljedno dade ostavku i kao član S. O. j R. 0. Taj poziv on je odlučno odbio. Tik pred sjed niču S. 0.-a, na koju je bio pozvan, on je i tu ostavku gore navedenim pismom podnio.. S. O. je u vezi s tom ostavkom jednodušno dao izražaja potrebi, da naročito istakne ovo: Razumije se, da se nikoja akcija, koju je od časa svoje predane ostavke kao upravitelj I*. I", preduzeo g. dr. Werber ili je kani preduzeti, nema smatrati preduzetom u ime ili s odobrenjem S. C. J. Sve su one potpuno lične akcije g. dra. Werbera, za koje on sam ima da snosi odgovornost, dok S. 0. za njih i za njihove posljedice, naročito i gledom na pojedina lica, koja u njima učestvuju, otklanja svaku odgovornost, i moralnu i materijalnu.

Weitzmann i Žabotinski u Amsterdamu

Dolazak Weitzmamia i Žabotinskoga u Amsterdam bio je za židovski Amsterdam važan dogodjaj. U užem krugu sumišljenika odvratio je Weitzmann na razne pozdrave medju ostalim ovo: Mi cijoniete smo danas u takovom položaju, da za nas nema više nazadovanja. Sav naš rad i sva naša dijela koutroliše cijeli svijet, prosudjuje nas po

GOD. V.

UPRAVA I UREDNIŠTVO : ZAGREB. ILICA BROJ 31 111. KAT. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

ZAGREB 20. januao 1921. 11. seun oQBI

PRETPLATA« GODIŠNJE K 120, POLUOOD. K 60, ČETVRTOOD, = K3O, POJEDINI 8R.4 K. = IZLAZI TRI PUT MJESEČNO. =

BROJ 3.