Židov

smo stupili pred mirovnu konferenciju u Parizu i San Reunu prvi puta nakon 2.000 godina kao zastupnici naroda. Mi smo zatražili naše pravo na narodnu domaju i ovo nam je pravo priznato. Na tome se ne da ništa više mijenjati. Nastala je nova epoha židovske povijesti. Cijonizam je postao pismeno zajamčenim medjunarodnim pravom i ništa ne može da ovu činjenicu učini neučinjenom. Palestina je obećana zemlja biblije, a biblija nije požutjeli smotak papirusa. U našu korist govori sveto pravo naroda, o kojem se ne da cijenkati. Mi imademo medjunarodno priznatu Balfourovu deklaraciju, koju se ne može pretvoriti u krpu papira. Sada se treba boriti sa životom. Do bro znamo, da se židovska domaja ne može stvoriti sa jednim »neka bude!«. Ali nikakve zapreke, kušnje krize i predrasude ne mogu nas skrenuti sa našeg istorijskog puta. Ustupili smo opet u obitelj naroda. Narod, koji je toliko trpio za svoju egzistenciju ne može se brisati iz knjige živih. Svijest njegove narodnosti je njegova povijesna čast i on ima pravo, da bude poštedjen i priznat. Samo gdje iz slobodne ljubavi, iz velikodušnog samozatajenja, iz za jedinstva interesa i potreba slobodni narodi pružaju ruke za čvrst savez i u slobodnoj odluci toliko napuštaju od svoje osebitosti, da time cijelo može da obstoji i da se iz toga razvije tu može »spjevati trajno jedinstvo. Ovim putem je uvijek pošao židovski narod, ali će i sačuvati sa sigurnom svijesti narodnu čast i ne će dati izbrisati svoju individualnost. Govornik opširno razlaže odnošnj židovskog naroda prema Orijentu. Mi smo naravni saveznici svih sad uskrslih naroda i onih, koji se bore za svoju narodnu slobodu, naročito orijentalnih naroda. S cijelim Orijentom ostvarit će mo naš ideal. S arapskim narodom vežu nas stare uspomene, veliki povijesni doživljaji; nas spaja sa ovim dijelom semitske rase sjećanje na velike epohe cvatuće zajedničke civilizatorne djelatnosti. Za nas postoji samo jedna mogućnost za naš zajednički život, želja, odluka, zavjet da se želimo razumijeti. Narodi orijenta, nosimo Vam glas preporoda, napretka, oslobodjenja! Naš odnošaj prema arapskom narodu. Za ovaj ne govore samo tradicije već i moralni razlozi. Simpatije naroda počivaju u zadnju ruku u glavnome na njihovim interesima. I interesi Arapa i naši traže medjusobni prijateljski sporazum. U ovoj pobtici mira i zajedničkoga rada ne ćemo se dati smesti od zasjedničkog napadaja übojica na židovsko stanovništvo Jafe i židovske kolonije. Najdublje žalimo, da je arapsko ime okaljano djelima sile i nepravde, varvarstvima jedne zavedene i podivljale mase. Suzdržljivo i oprezno, nikada agresivno i uvredljivo, uvijek svijesno cilja, stvorit će naše miroljubivo, marljivo stanovništvo sa svim sredstvima i žrtvama nova privredna vrela, koja će biti blagoslovom za njega kao i za čitav

Orijent. Nadamo se, da će Arapi napustiti svoje stajalište i zahtjev za ukinućem Balfourove deklaracije, i sami zaželiti, da svoje interese dovode u sklad sa interesima židovskoga naroda. S velikim zadovoljstvom ćemo pozdraviti, kad će Arapi u ovomu duhu da shvate svoju zadaću, jer bi to prouzročilo veliki napredak u Orientu. Parola bi morala biti ne jedan protiv već jedan pokraj drugoga. Svi protiv bijede zapuštenosti, tromosti, bolesti, neznanju, nomadstvu za poljodjelstvo, za industriju, za tehnički napredak, za trgovinu, sudstvo, javnu sigurnost, reformu prometa, znanost i umjetnost! Najbolje i najdublje našega znanja, cijelog našega bića odlučili smo posvetiti ovome civilizacijonome djelu. Ovo je svijet shvatio, kada je svečano akceptirao ideju domaje za židovski narod u Palestini. I neka predrasude potamnjuju momentano svijetlo razuma, vrijeme, koje nosi sa sobom »prisilu k stvaranju«, pobrinut će se po malo za pomoć i lijek. Isto vrijedi i za svetost Palestine, koja se u zadnje vrijeme upotrebljava kao argumenat protiv cijonizma. Da je Palestina za velike religije čovječanstva sveta, to je činjenica, koju nijesmo nikada pustili s vida. Mi shvaćamo pijetet, pobožnost i oduševljenje, koje probudjuju sveta mjesta kršćanstva u dušama vjernika; mi cijenimo pobožnu privrženost islama svojim religijoznim spomenicima. Mi smo se dovinuli do visine ovoga mira i poštovanja. Neoskvrnjivo pravo savjesti, sloboda religije mora da vlada u po Bogu oplemenjenom Jeruzalimu. Jeruzalim nije samo jedan grad već i princip: mir. Ako ikoje mjesto .onda je to Jeruzalim, koji će jednom vezati narode i religije vezom bratstva. Nama je svaki kamen, svako pješčano zrno, sveto i hoćemo sva svetišta ove zemlje vidjeti zaštićene i sačuvane. Ovu smo izjavu svojevremeno dali časnoj poglavici katoličke crkve i on je bio susretljiv, te dao izražaja svome čovjekoljubivom osjećanju. Na očigled ovih činjenica i prilika, ovih nastojanja na jednoj i bojazni na drugoj strani, zabluda je, važnost daljnjeg političko-cijonističkog rada umanjiti ili je čak nijekati. Postane li jednom židovski narod faktorom u svjetskoj politici, tad mora biti njegova politika kao i u drugih naroda: ne improvizacija, već postojani rad. Naša politika može biti samo politika sporazuma i prosvjećivanja, a ovakav rad je dugotrajan. Kad bi u medjunarodnim prijepornim pitanjima bolja logika bila veća moć, kad bi argumenti mogli nadomjestiti oružje, ko bi odnio veće i brže pobjede nego mi? Mi moramo biti svijesni toga, da raspolažemo samo sa sredstvima sile čisto duševne naravi. Djelovanje ovih sredstava sile je sigurnije, ali sporije nego materijalno oružje. Zato mora naša javnost da spozna pravu mjeru za veličinu naše zadaće, za zaprijeke i opreke i za potrebno vrijeme za njihovo odstranjenje. Pomislimo samo: jedno smo se stoljeće borili u nekojim zemljama za gradjanska prava. Decenije najnapornijih naprezanja trebalo je na primjer, da se engleski

Židovi puste u parlamenat. U Rusiji je židovstvo moralo kroz generacije upotrijebiti svoju cijelu snagu, da isposluje neko popuštanje u stvari prava obitavanja. Borba protiv sramotnog »More judaico« trajala je i u zapadno evropskim zemljama stoljeća. Nikada se nijesu umorili naši očevi, nijesu se žacali ni pred najvećim žrtvama, nikad ib nije svladalo ono raspoloženje, koje ima zamamljivi vid beroične odlučnosti, ah je zapravo samo gest, koji tek klikne »ib, ili«. Znali su, stari mudri Židovi, da nema izbora, da nema alternative; da moraju pod svaku cijenu živjeti i boriti se, da im ne će njihove prijetnje koristiti, da je njihova egzistencija bezuvjetna. Ovu su željeznu ustrajnost, ovu jaku svijest dužnosti, ovaj ogromni smisao za žrtve pokazali naši očevi a zašto? Za postizavanje jedne sitne koncesije, za odstranjenje jedne od tisuću ograničenja, za pobijanje ma kojeg bezumnog anakronizma! A sad, kad se »adi o tome, da stvorimo domaju za židovski narod, unatoč tisuća zbilja postojećih zapreka, zar da se čudimo, kad susrećemo poteSkoće, da se epohalna Balfourova deklaracija, koja izazivlje tisuću duboko ukorijenjenih predrasuda, ne može ostvariti preko noći bez zapreka i poteškoća? Naš se ideal već sada ostvaruje. S revnošću u vršenju dužnosti i oduševljenjem polazi naša mladež u Erec Jisrael. Još se nikada nije uselio u ikoju zemlju svijeta zdraviji i vrijedniji elemenat od naših novih pijonira u Palestinu. Još se nikada nije više uradilo za ©življenje jedne zemlje. Naša glavna pažnja neka se prikloni ovom divnom pokretu, radnim silama neka se pridruže uvijek nove radne sile i neka se za njih stvore radne mogućnosti. Tako će se iz dana u dan izgraditi domaja. Mirovna konferencija stvorila je još jedan analogon Balfourovoj deklaraciji: zaštitu etničkih manjina. Govornik spominje bezbrojne izjave cijonističkib saveza i konferencija, koji postaviše zahtjev: Palestina i narodna prava za Židove u zemljama, gdje obitavaju u velikim masama. Postignuće cijonističkog ideala u Palestini i uzdržavanje naroda medjusobno se uvjetuje, to spada zajedno i nadopunjuje se. Ova se polja ali ne smiju zamijeniti. Da se poslužimo krilaticom, ne ćemo Palestinu u diaspori, ni diasporu u Palestini. Nacijonalna domaja židovskoga naroda je onaj oblik, koji se podudara sa osnovnim oblikom jedne samostalne egzistencije, to je harmonija pojedinačnih pojava našega života s konačnim ciljem jedne zajednice. Za to i cijonizam nije odredjen samo za potlačene Židove; on je šta više želja za višim, čežnja za čistoćom, slobodnom osobitosti. Različitost u životu diaspore ne može da sačinjava cjelovitost, jer nedostaje jedinstvo, koje mu može dati istorijsko - geografska koncentracija. Stvari židovske diaspore su periferijske pojave, spontani svrhoviti uredj.iji. Prvo spada posve u program cijnnistieke organizacije, dok kod zadnjega moraju sudjelovati cijoniste u radu za zaštitu i uzdržanje naroda. Kraj pravnog prosudjivanja ne stoji po tome zaštita dia-

4

»ŽIDOV« (HA.IHUDI)

BROJ 29.—30.