Židov

granti ne će dulje zadržavati u Litavskoj od tri mjeseca i da ne će pasti na teret mjesnom pučanstvu, te da ima srestava za daljnji put. Egzekutiva židovske svjetske pripomoći prihvatila je ove uvjete, te namjerava da u prvom redu otpravi one emigrante, koji polaze svojim roditeljima, odnosno djeci svojoj. Veliki dio emigranata poći će u Argentinu. Egzekutiva obvezala se, da će u pojedinim mjestima Litavske podignuti barake za emigrante. Konferencija židovskih filantropa u Chitagu. Dne 24. i 25. septembra Sastale su se na temelju poziva Juliusa Rose nwa 1 d a i Louisa Marsbala u Cbicagu odlučne židovske ličnosti, da vijećaju o velikom sabirnom djelu Joint Distribution Committe. Izvješće držao je Feliks W a r b u rg, koji je prikazao položaj Židova u pogromskim zemljama. U diskusiji govorili su M orgentau, Marshal, Rosemvald, general Abel David i David A. Brown. Zaključeno je skupiti svotu od 14 milijuna dolara za pripomoć Židovima u Sovjetskoj Rusiji i drugim istočno-evropskim državama. Borba o grob Kabele- Prije nekog vremena obratio se palestinski nadrabinat na općinu Betlehem s molbom, da dopusti provođenje nekih popravaka na grobu Kabele. Općina dala je za to svoju privolu, koju je kasnije u jedinom pismu na rabi Jakob Meira povu kla s motivacijom, da Rnbelin grob kao sveto mjesto pripada svim konfesijama, Nadrabini po.šli su u toj stvari vrhovnom komesaru, koji im je obećao, da će poslati stručnjake, da se ustanovi potreba popravka. Što se tiče merituma pripadnosti groba, to će doskora doći u Palestinu komisija za ispitanje svetih mjesta, koja će riješiti i pripadnost groba Bahele. U »Doar bajom« objelodanjuje Almalijah o ovom pitanju uvodnik. Pošto Arapi ne ee da priznaju Rahelin grob kao židovsko vlasništvo, dokazuje Almolijah na temelju istorijskib podataka, da je već prije 300 godina Mabmund paša, guverner Jeruzalima, priznao opravdane zahtjeve Židova, te im nakon što je proveo potrebite popravke, priznao grob. No i prije godine 1508. pisao je arapski književnik Mugir Edin o tom grobu i označio ga kao sveto mjesto sto Židova . Ako slijedimo historiografe od 10. stoljeća pa do danas, naći ćemo, da svi taj grob označuju kao židovsko vlasništvo. Tko se samo donekle spoznaje u židovskoj povijesti, još od vremena Benjamina iz Toleda. Ramban, Ovadija iz Bartemura, Isak Karo pa sve do 1806., u kojoj je godini Moses Montefiore dao popraviti svod nad grobom, znade, da ako ima u Palestini jedno židovsko svetište, koje nikad za sebe nisu svojatali ni Muslimani ni hrišćani, to je onda Rahelin grob. Moramo se najodlučnije protivit iznošenju zahtjeva na taj grob ma s koje strane. Almalijah obraća se na zastupnike židovstva, da se svom energijom zauzmu za ovu stvar i da se svim silama bore protiv ovog deposidiranja.

Iz Jugoslavije

Židovstvo u Jugoslaviji. Pod iim naslovom napisao je u »Wiener Morgenzeitung« od 2. oktobra o. g. nepoznati nam pseudonimus »Nahum Hamašgiah« članak, u kojemu ima uz mnoge ispravne informacije i mnogo neispravnih. Od njih ćemo da korigiramo tek jednu stoga, što pisac ističe, da se »javno priznaje cijonistom«, a ne možemo dopustiti, da bi se po tome njegova mišljenja uzela kao mišljenje cijonista u Jugoslaviji. Olkle tome piscu ova informacija: I u vjerskom pogledu ne možemo se potužiti na vladu nove države. Čitalo se doduše u tu- i inozemnim listovima, da su samo muževi s ispravno slavenskim imenom dobili aktivno pravo glasa za konstituantu, dok su bili ostali državljani prikraćeni. Ali tome nije tako. Pisac ovih redaka, koji se javno priznaje cijonistom i s njime mnogi Židovi, koji nijesu trubili u šovenski rog madjarstva, imali su pravo glasa?« Ne zna li on, da su se u izvjesnim izbornim okružima paušalno izostavili iz biračkih spiskova svi oni, čija su imena odavala jevrejsko podrijetlo, pa čak i pokrštenima? Jesu li sefardi u Bosni bili sumnjivi s madjarofilstva, kad su se i oni, najautohtoniji elemenat te zemlje morali boriti za svoje izborno pravo? Niko ne će biti tako naivan, te bi vjerovao, da danas, u doba Horthvjeve Madjarske, ima i jednog Židova, koji bi bio madjarofil. Pisac, da se savjesno informirao, doznao bi iz zvaničnih dokumenata, da se kao razlog oduzimaju prava glasa sefardima navadjalo to, što se u privatnom svom životu ne služe jezikom slavenskim, već »stranim« španjolskim jezikoml Pisac piše dalje: »U Jugoslaviji postoji doduše još i danas izvjestan stepen antisemizma, kako je to priznao jedan od najboljih i najspremnijih državnika Jugoslavije, Trumbić, ali mi se nadamo s ovim državnikom, da će se s demokratizacijom države i državljana izgubiti i zadnji trag antisemitizma«. Sretan g. pseudonimus u svome optimizmu; neka pita opet Židove Bosne, sefardim i aškenazim, neka pita Zidove u Vojvodini, kako se moraju boriti za najprimitivnija svoja prava, neka se ogleda i u Hrvatskoj, da upozna antisemitski smjer kod javnih vlasti. Ne znamo napokon, kako može neko bez dokaza lakoumno postaviti tvrdnju, da su »madjarsko-hrvatski Zidovi-asimilanti« spriječili kod vlade dolazak siromašne židovske djece iz Beča i Ukrajine. Pisac obećaje, da će moći o tome tačnije izvijestiti. Dok to nije učinio s dokazima obična je to objeda. Prste k sebi! Nerado se bavimo ličnim pitanjima. No prilike nas sile, da se danas osvrnemo na zagrebačkog rabina g. prof. dr. Gavru Schwarza. Bilo bi dosadno da točno prikažemo čitavo djelovanje i duševni mimikri toga dušobrižnika. Samo jedan dogadjaj hoćemo iznijeti. U Zagrebu postoji već mnogo godina pod pokroviteljstvom g. dr. G. Schwarza udruženje srednjoškolaca pod imenom »Literarni sastanci židovske omladine«, a zadaća mu je, da se bavi s radovima židovske literature i produkxima židovskog duha. Medju »Lit. sast« i g. protektorom postojale su od vajkada neke diference. Samo onaj, koji je sam više godina sudjelovao u tom društvu, može o tom suditi. Od vajkada se samo jedan maleni dio židovskog djaštva okupljao oko »Lit. sast«, onaj dio, koji je

imao ljubavi za židovstvo. Naravna je stvar, da se ona manjina bavila proučavanjem tvorevina židovske kulture, naročito pak tvorevinama cijonističkog pokreta, te da je u sebi razvila cijonistički ideal, u svojoj mladenačkoj emfazi. 1 tu smo mi, koji smo godine i godine saradjivali u »Lit. Sast«, konslatovali ovo: doklegod je koji mladić židovstvo shvaćao kao jednu istoričku činjenicu, koju se može proučavati bez naročite ljubavi, tako dugo je bio ljubimac svoga vjeroučitelja prof. G. Schwarza, no u času gdje je svojim literarnim radom i svojim cijelim shvaćanjem i nastupanjem pokazao, da mu je židovstvo nešto živoga, koje valja cijelim srcem ljubiti, i da se upoznao s produktima modernog židovskog pokreta, tu se najveća naklonost toga učitelja pretvorila u najveću nesklonost. Ali pustimo te istoričke reminiscence, koje bi mogli potkrijepiti s mnogo činjenica i predjimo na dogadjaje sadašnjosti. U svojoj ovogodišnjoj r'avnoj skupštini, kojoj je prisustvovalo oko 25 djaka, zaključeno je velikom većinom u »Lit. sast«, da će svi učiti jevrejski jezik i da ne može biti član društva onaj, tko se ne pokorava tome zaključku. Taj zaključak nije mogao g. rabin prof. dr. Gavro Schwarz da podnese! Gospodin rabin proglasio je svojim »svetim« ustima taj zaključak nevaljanim, te je odredio, da bude sazvana nova glavna skupština, koju će samo priznati, ako bude prisustvovao veći broj djaštva, nadajući se valjda, da će po drugi put prisustvovati djaci desinteresovani na Židov, stvari. Odbor »Lit. Sast« odmah je saslušao zapovijed svoga pokrovitelja, sazvao novu glavnu Iskupštinu, te se mnogo trudio da na nju, dovuče sve djake, kojima je više do korza na Zrinjevcu no do židovstva. Kad je jedan član odbora na tu novu glavnu skupštinu propisno pozvao g. protektora, te mu i predložio na cenzuru dnevni red, bio je na grubi način pozvan da preda ključeve društvene knjižnice, jer da on zabranjuje za sad daljnji rad »Lit. Sast«. Tome odbor nije udovoljio, jer po statutu društva imadu se predati ključevi, kako i sav inventar društva, za slučaj raspusta predsjedništvu zagrebačke žid. bog. općine. Pošto je bila već objavljena druga glavna skupština, to je jedan član odbora na vratima društvenog lokala objavio, da se skupština ne može održati prema zapovijedi protektorovoj, a djaci se pozivaju na dogovor u žid. djačkoj menzi. Tu je objavu opazio g. prof. dr. G. Schwarz, koji je baš u ono doba bio u općinskoj zgradi i pitao dotičnog odbornika, tko je tu objavu napisao. Odbornik je odgovorio: »Odbor«. Na to je zahtjevao g. rabin ključ biblioteke, i kad mu je djak odgovorio, da tome ne može udovoljiti, pošto neima ključa kod sebe, a niti nema prava da ga vrati, digao je gospodin rabin ruku i prilijepio djaku ćušku! Objektivan prikaz toga dogadjaja kaže sve i ne treba daljnjeg komentara. Samo ulogu rabinovu u toj stvari htjeli bi kratko diskutovati. Pitamo g. rabina prof. dra. Schvvarza: Znade li gospodin rabin svetu izreku naših učitelja blagoslovljena budi njihova uspomena da je onaj »zločinac«, koji diže svoju ruku protiv svoga bližnjega Cna biblijsku rečenicu: Zločinče, što dižeš svoju ruku protiv svoga bližnjega?) Ili, znade Ii gospodin rabin, drugu jednu izreku učitelja blagoslovljena budi njihova uspomena »kol hakanejs keilo auvejd avaudo zoro

BROJ 33.

»ŽIDOV« (HAJHUDI)

7