Židov

cjelinom. Nije još, na žalost, hora za to. Ovakova organizacija mora da nastaje iz organske nužde. Nije dosta, da to traže spoljašnje prilike, kolikogod one to logično-nužno traže kao rijeŠenje, koje bi značilo izlaz iz ncopredijeljenosti i kolebanja, iz političkog osciliranja. Raštrkanost srazmjerno malog broja Židova otežava njihovo prikupljanje, ali ga još više otežava, pored ličnih momenata, neodlučnost tako zvanih »vodećih krugova«, koji nastavljaju tradicijonahiu taktiku sporazumijevanja s vlasti od slučaja do slučaja pod cijenu silnih pogodnosti, bez osvrtanja na cjelinu, a ne spoznaju, da puštajući nju s vida, na kraju moraju da oslabe i dijelove te cjeline. i tu u tome kahalstvu sa uzanim vidokrugom sitnih saturiranih, očituje se opet nestašica sposobnosti političkoga opredjeljivanja, nestašica muževnosti, nesposobnost političkoga gledanja, koje bi obuhvatalo interes cjeline. Tako je mogla u Vojvodini da se desi pogreška, po mome shvatanju neoprostiva, da kao nosilac madžarske listine iz lične ambicije, koja ne mari ni za kakve obzire na židovsku cjelinu, figurira Židov, židovskoj javnosti tuđ i nepoznat. Za cijelo će ako će tek veoma maleni broj Židova glasati za nju; ali nije li besavjesno, da se ovakovim tjeranjem asimilantstva ad absurdum izaziva neistiniti dojam kao da ima ugledniji broj Židova, koji vezuju svoje bivstvo i dalje s Madžarstvom, kad je uriapred očito, da se time nimalo ne će pomoći židovstvu? Kad sc zna, da se redovno generaltznje, ako se radi o pogreškama Židova, čemu onda izazivati dojam, kao da ovo stavljanje jednog Židova na listine jedne druge narodne manjine znači, te bi to odgovaralo želji makar i manjega dijela vojvođanskih Židova? Ali nimalo nije ćudoredno bolji pokušaj, da se Židovima Vojvodine sugeriše, te je država identična s izvjesnom partijom, pogotovo kad se lo čini u tonu ulizice i dodvoravanja; u tome metodu prikrivena je prijetnja, pa je ovakav način snubljenja, kraj intelektualne snage vojvođanskih Židova, jedno očito omalovažavanje njihovo. Galut ili Palestina

Piše dr. VVotfgang VVeisl, Jeruzalem. Na češkom Saveznom Vijeću vodila se duga, vrlo lijepa i duhovita rasprava o biću cijonističke propagande. Ja sam u toj debati govorio o tome, da je od Herzlove smrti naša cijonistitčka propaganda zašla u krivu kolotečinu, koja vodi u ponor. Rekao sam a to je izazvalo mnogo ogorčenja, ali malo shvaćanja da je uzrok tome djelovanje Ahad liaamove kritike Herzlova cijonizma. licrzl propagovao je naime, čemu se danas smiju, cijonizam kao riješenje židovskoga pitanja. Postavio je teoriju: Židovi propadaju uslijed djelovanja galuta. U nekim zemljama ih übijaju, u drugima gospodarski uništuju, a u nekima opet ih moralno i rasno kvare. Riješenje duševne, gospodarske i političke židovske nužde je emigracija masa u državu. gdje će Židovi sačinjavati većinu i moći će stoga da žive bez opasnosti. Kao mjesto te države konačno je izabrana Palestina.

Ova jc ideja bila velikodušna, jasna i logično ispravna. Mladež joj se oduševljeno priključila. Imala je osjećaj, da se bori za vrlo velika, uzvišena dobra, ako propaguje riješenje, osirornašjelog naroda imigracijom masa u Palestinu. 'Židovska državas to je bio program. Tko je htio znati što je cijonizam, mogao si je tu misao predočiti u jednoj riječi. I to je bila velika snaga naše tadanje propagande. I tu počinje kritika Ahad Haarna. Ahad Haam pokušao je da dokaže, da »židovska država« ne može da bude pomoč za židovsku nuždu. Ahad Haam razlagao je, da je »Palestina premalena«, da će se Palestina u dugogodišnjem, skupocijcnom radu moći u najboljem slučaju tako daleko razviti, da primi pretek poroda židovskoga naroda. Mase židovskoga naroda trajno su osudjene, da žive izvan Palestine, i cijonizam moći će im postati samo ono, što izraelski molitvenici zovu »nutarnja životna snaga naroda*. Naknada za moć naše Tore, koja navodno pada. Ova teorija Ahad Haarna imala je nešto zamamljiva .1 ispravnoga. Oslanjala se naime na činjenice i na ekonomske i političke prilike, kako ih je svaki vidio za vrijeme Ahad Haarna, koji je htio da vidi, kako su još i danas momentano ispravne. Priznajem to bež daljnjega. 1 ta teorija imala je veliku važnost za cijonizam. Kad sc iza Herzlove smrti činila neizvedivom velika koncepciji njegova riješenja, tad jc slabije pokoljenje njegovih nasljednika veseljem prihvatilo mogućnost, da s manjim ciljem, koji-su.mogli realizirati i manji duhovi, udovolje zahtjevu probudjenih židovskih masa. Taj-manji cilj glasio je u teoriji Ahad Haarna: »Ako se radi i u sporijem tempu za Palestinu, i ako se sabiru samo nekoliko kruna za Narpdni Fond i kupi nekoliko kvadratnih metara zemljišta u Palestini, dakle nešti učini, o čemu svaki, koji razumno misli, zna i mora znati, da ne može stajati u ikakovom savezu sa oslobodjenjem židovskih masa. ipak veseli to prema iskustvu čovjeka, koji cijonistfčki radi. Prema tome nije cilj rada; Herzlova židovska država, koja daje cijonizmu njegovu nutarnju snagu, koja usrećuje, već rad za samu Palestinu. Rad sam. I tako postaje Palestina, još prije no što je stvoren centrum židovskog života, radom za Palestinu faktorom oživljavanja u židovstvu.« Ta teorija Ahad Haarna držala je cijonizam 10 godina od Herzlove smrti do početka svjetskoga rata. Veliki cilj bio jc enda u istinu nedostiživ. Da nismo imali manji program, cijonistička bi organizacija propala, kao i Ito. AH pomalo promijenile su se prilike. Rat i revolucija stvorili su novu omladinu, koja nije ništa više znala o Herzlti, a od Ahad Haarna ništa naučila do li njegov: »dalut će vječno postojati«. Ruska revolucija privela je naše najbolje socijalizmu, koji je prema cijonizmu stran ili neprijateljski. 1 neprestano ostavljaju nas nove čete oduševljenih mladih ljudi, jer vele: »Ako cijonizam ima da služi samo tome, da par tisućama Hi stotisućama ljudi stvori u Palestini domaju, tad je to jedna čisto humanitarna akcija. Možda ne što veća, no što bi je mogli provesti barun Hirsch ili barun Rothschilđ. ali nije socijalni čin.

Prema tome je za nas logična konzekvencija, da otklanjamo romantični eksperimenat naseljivanja neznatne manjine u Palestini i da sve svoje sile koncentriramo na to, da provedemo riješenjc židovskog pitanja u zemljama, u kojima če Židovi vjerojatno stalno morati živjeti. A mi djoniste moramo danas ipak sasvim otvoreno priznati, da je taj program apsolutno logičan i razuman. Da li se ovo spašenje židovskih masa pokušava pomoću internacijonalnog organizovanog proletarijata, kao što to bundisti rade na nacijonalnoj podlozi ili asimilatorni srednjoevropski židovski socijalni demokrati na protunarodnoj podlozi, je stvar ukusa. Opasno je za nas, da uistinu cijonisdčki program od danas, kako ga shvaća većina srednjoevronejskih cijonista, nije ništa drugo no razdvojeni bundistički program. Bundizam na gradjanskom, ili ako hoćete na purgarskom temelju. Svakom je cijonisti »jasno«, da židovstvo u galutu mora i dalje opstajati. On to formulira u poznatoj formuli, samo snažno galutsko židovstvo može da izgradi Palestinu. Ako je vrlo koncilijantan dodaje, samo jaka Palestina može da uzdrži galut. (Samo ova posljednja rečenica odgovara pravom mišljenju Ahad Haarna, i ovu rečenicu smatram ispravnom.) Ali prva rečenica! Sto to zapravo znači, da samo snažan egzil može da izgradi materinsku zemlju? Jaki galut ne treba Palestinu. Kad bi Židovima ovdje dobro išlo, kad bi ovdje živjeli nacionalno učvršćeni, tad ne bi imali razloga da traže Palestinu. Recimo dakle; Samo financijalno jaki galut može da izgradi Palestinu. To je bez sumnje ispravno. Ali financijalno jaki znači, da je mnogo novca raspoloživo za Palestinu. Ne, da se razviju i cvatu općinske institucije svete kehile Rostopćin ili Celovca. Da li če se morati zatvoriti menza hidaica u Pragu ili Beču, ili da li će dalje opstajati, nije samo za Palestinu, već konačno i za galut sasvim svejedno. 1 kad cijoniste »da jačaju galut« daju novaca primjerice za Rothschildovu bolnicu u Beču, jer bi se inače morala zatvoriti, tad oduzimlju taj novac Palestini i prouzrokuju kao ono u jeseni 1922. zatvaranje židovske bolnice u Tiberiasu, koja je po mome mišljenju mnogo važnija. Prestanimo jednom praznim frazama. Što je židovskome narodu do toga, što je židovstvu Beča, da li će se jedan pacijenta operirati u Rothschildovoj bolnici ili u općoj? Pitat će me, da li da se ovdje napuste sve bolnice, škole i knjižnice itđ., samo da se uzdrži Palestina? Podsjećat će me na to, da je to priča o znamenitoj kravi, koju se nije htjelo musti, već su joj odrezali vimena, da čim brže dobiju mlijeko. Reći će mi. da ie to kratkovidna politika, da će se izgubiti omladina itđ. Dragi prijatelji! Ja sve to znam. Znam. da svi mogući razlozi vojuju za to. a prije svega sentimentalni, da se uzdrži ono. što svaki od nas vidi pred svojim očima. AH ja ne govorim o nekom principu. ne govorim o tome. da ćemo vječno i do najzadnjih generacija našega galutskoga pokoljenja tako raditi. Velim samo jedno, što vi ne vidite i što ne ćete da vidite, jer ste galutski Židovi: ~‘- r *

2

»ŽIDOV«

BROJ 6.