Židov
lo bezuvjetno prihvatiti U to se približavalo otvorenje dume i zastupnik se stao spremati na put u prijestolnicu. Položivši prije svega kod javnoga bilježnika oporuku dao se kod poznatog nekog društva osigurati za slučaj smrti u korist svoje porodice. Takodjer nije propustio, da svoju najmladju neopskrbljenu kćer brže bolje udade za njena zaručnika, jer da nije sigurno, hoće li se ikad vratiti iz dume . . . Frischmann je ovdje s nekoliko markantnih poteza ocrtao jadni položaj Zidova u carskoj Rusiji i pružio u okviru jednoga fejtona zornu sliku carističko-policijskog sistema i stradanja njegovih nevinih, na smrt izmučenih žrtava. Frischmann nije nipošto bio protivnik naći jonalizma, kakvim ga obično htjedoše da prikažu. Ta svaki mu je stih, svaki redak bio posvećen njegovu narodu. Nije se asimilovao. I ako se u svom zanosu za gotovo sve' evropske književnosti često priljubljivao stranim mislima i naziranjima, ostao je uza sve to Židov, koji je umio da vastitim duhom zaroni u tudju duševnost. I sami njegovi brojni prijevodi iz svjetske književnosti svjedoče svojim izvorno-osebujnim, uzornim stilom o njegovoj izrazitoj židovskoj individualnosti. U židovstvu se odvajkada bilo udomilo prevodjenje iz stranih jezika na jevrejski. Već je pretkršćanski jevrejski prevodilac umio da tudje misli i nazore tako preoblikuje, te stadoše pod njegovim perom odisati židovskim duhom. U srednjem se vijeku trude židovski učenjaci da upoznadu jevrejsku
književnost s duševnim tvorevinama klasične starine. Prevodjenjem, što je domala poput kakove bolesti stalo preotimati mah, i odveć je često bio iznakažen duh jevrejskoga jezika. U Spaniji se na pr. pisalo jevrejski po arapskoj sintaksi u duhu arapskog načina izražavanja. Propadanje jevrejskoga jezičnog duha ponukalo je Majmonida, da stane na put ovakovu načinu prevodjenja. U svom je golemom, monumentalnom djelu u četiri sveska »Jad hazaka« (Snažna ruka) uskrisio Majmonid svu savršenu ljepotu jevrejskog jezika, koja još i danas može da svakom jevrejskom piscu posluži kao uzor. N. Sokolov veli negdje u svojim spisima, da bi za nas bila sreća, kad bismo umjeli da pišemo stilom jednoga Majmonida. Razdoblje »Hameasef«-a (Sabirač) upotrebljavalo je u znanstvenim raspravama majmonidovski stil, dok je kod prijevoda iz stranih jezika, naročito iz njemačkoga, zaodijevalo njemaštinu u jevrejsko ruho. Većina je »maskilim« ovako zaustavljala razvoj jevrejskoga jezičnog duha. I sam je veliki učenjak 1. H. Weiss, kojega je znameniti romanopisac Brandes isporedio s rabi Johananom ben Zakajem, napisao svoje epohalno djelo u pet svezaka »Dor dor vedoršav« (K povijesti židovske tradicije) jevrejskim stilom, što bi se prije mogao da nazove njemačkim, no jevrejsktm. David Radner iz Vilne preveo je većinu Schillerovih drama, koje se u prijevodu dadu jedva razumjeti, ako se čitaju bez njemačkoga izvornika. Koliko je meni poznato, prvi je 5. J. Rapoport (rod. 1790. u Lavovu, a umro
1867. kao nadrabin praški), osnivač židovske znanosti, pokazao svojim prijevodom Racineove »Esiere«, kako treba prevoditi na jevrejski. čini se, da se prevodilac Frischmann ugledao baš u ovoga velikana, čitajući bilo koji jevrejski prijevod Frischmannov jedva ćemo i pomisliti, da je to tek prijevod. .Njegov čisti, čarobno-milozvučni jezik odaje jasno, kako je on i mislio i osjećao jevrejski, tako te u njega svaki inojezični izraz' sam sobom zadobiva svoje iskonsko jevrejsko značenje. Kao prevodilac nadmašuje Frischmann sve svoje književne savremenike nedostiživom sposobnošću i genijalnim taktom, kojima je remek-djela svih znamenitih naroda u sopstvenom duhu pjesnički preoblikao. Od velikog broja njegovih prijevoda spominjemo tek nekoje. Iz engleskoga je uz cijonistički roman »Daniel Deronda« od George Fliotove (Marion Evans) preveo zanosnim jezikom syronovu lirsku dramu »Manfred« i njegov demonsko-snažni misterij »Kain«, a od Oskara Wildea »De profundis« (Mimaakim). Potonji je prijevod izvorniku ravno remek-djelo. U posljednje se dvije godine svoga života dao na prevodjenje Shakespeareovih djela. No on se nije zadovoljavao svojim prijevodima iz grčkoga, njemačkoga. francuskoga, ruskoga, poljskoga itd., već je oko sebe okupljao najođličnij« jevrejske pjesnike i pisce, da i njihovim prijevodma najboljih djela svjetske književnosti obogati jevrejsku književnost.
morali ostaviti njima tako mili poljodjelski rad u kvuci ili život s drugovima na gradnji cesta i poći u grad »u službu« k jednoj privatnoj obitelji ili kome drugome, gdje zaradjuju nešto novaca jer poljoprivredni radnik ili radnik pri gradnji cesta gotovo nikad ne vidi novca —, da sebi uzmogne uzeti privatnog učitelja. Koliko puta ovi ljudi daju peti dio svoga prihoda, da njime plate učitelja i da s njime dnevno rade. Sto znadu evropejski radnici, koji sve to u školi uče, o posebnim zadaćama židovskog radnika! K tome dolazi, kako je već gore spomenuto stručna izobrazba i opća kultura. Radnička organizacija uredila je za to posebne slručne tečajeve za peradarstvo, za gradjevno crtanje itd. U manja mjesta dolaze putujući učitelji. Svaki radnik osjeća naročito potrebu upoznavanja Palestine. Palestina je prvo vrijeme židovskom radniku nepoznata: zemlju, prirodu, klimu sve to treba i mora da upozna, naročito ako hoće da postane poljoprivredni radnik. Mora da upozna štetne i korisne biljke i životinje, njihova imena i način života itd. Još jedno: jevrejsku terminologiju. Kultivirani jevrejski radnik, koji primjerice radi kod željeznice, ustručava se, da preuzme od engleskih inžinira engleske oznake ili uobičajne arapske oznake za strojeve i njihove sastavne dijelove. Židovski radnik hoće da sve to izrazi u svojem jeziku, a to nije lahko. Na sreću ima često medju samim radnicima izvrsnih jevrejskih filologa, koji onda pomažu. Svakako je karakteristično za židovskog radnika, da je prvi broj stručnog časopisa židovskih željezničara »Hakatar« (Lokomotiva) ispunio svoje stupce raspravama o jevrejskoj nomenklaturi za željezničarski rad. Vrlo je težak problem pitanje odgoja djece židovskih radnika. Radničke su grupe malene, u jednoj grupi stanuje 20—30 radnika, koji imaju 5—6 djece pa je vrlo teško, da se za njih drži učitelj. To je jedan od najtežitu problema, koji sad tek postaje aktuelan, gdje
broj za školu obvezatne djece radnika sveudilj raste. Neki su predložili, da se djeca radnika odgajaju zajedno u pojedinim mjestima i da se tako stvaraju »dječja sela«. Za sad postoji samo jedno ovakovo dječje selo, i to u Kfar Gileadi, gdje se skupilo 30 djece. Za sad se još ništa pozitivno ne da reći o ovome uspjehu. Radništvo nema niti dovoljnog broja učitelja, koji bi bili voljni i spremni, da preuzmu taj dio odgojnoga rada.
Važnost sticanja zemljišta u Erec Jisraelu
Piše dr
.A. Bar,
Berlin.
Ograničenja palestinskih radnja, koja su posljedica sniženog budžeta u Karlovim Varyma iznjela su opet aktuelno pitanje, da li je kupnja zemljišta u Erec Jisraelu bila nužna, i da li treba u buduće istim tempom nastaviti kupnju. Kao odgovor na to pitanje treba imah jasno na umu, iz kojega se razloga moramo požuriti, da što prije dodjemo u posjed palestinskog zemljišta. Mi trebamo zemlju iz političkih razloga. Druge zemlje su pokazale, da nije dostatno imati državu, kada samo gornji sloj pučanstva bez zemljišnog posjeda stanuje u gradovima. Takova se država može lahko izgubiti, kao što je na pr. pokazala historija s provincijom Poznanj i njemačko austrijskom češkom. Ako hoćemo, da se židovska pozicija u zemlji trajno utvrdi,.' moramo uvećati posjed zemljišta. Ako je naš cilj, da imamo većinu u našim rukama, ili barem, da približimo manjinu većini, mora da razmjerno naraste i naš posjed. Uvećani posjed daje jaku pozadinu i jača našu cjelokupnu političku situaciju. Nemojmo zaboraviti, da Zidovi posjeduju samo 420 gkm t. j. jedva 2% od 23000 gkm., od čitavoga mandatamog područja Palestine. Ponajprije je vrlo neznatan naš posjed zemlje u gradovima. Istom posljednjih godina se taj položaj u Jeruzalimu, Jati i Hajfi kupnjom popravio.
Trebamo zemlju nadalje iz ekonomskih r a zloga. Poznato je da u Palestini imade zemljišta razne vrsti; zemlja bez posjednika, okupirano zemljište, koje nije unešeno u gruntovnim knjigama, državni posjed i. zemlja u privatnim rukama. Od toga bi samo 3. i 4. kategorija za židovsku kolonizaciju došla u većoj mjeri u obzir. Prema mandatu trebala bi mandatarna sila da stavi na raspolaganje državnog zemljišta za židovsku kolonizciju. Ali i onda, kad bi se to dogodilo u znatnom opsegu, da bi nam vlada prepustila polovicu državnoga tla od kojih 1,250.000 dunama, ipak ne bi to zemljište bilo dostatno za kolonizaciju u velikom stilu. Medjutim je i to važno, da je to tlo, kao i tlo prvih dvaju kategorija, isključivo slabije kvalitete, tako da ćemo morati, ako želimo imati bolju zemlju, ipak pristupiti daljnjoj kupnji. Dobro tlo trebamo za to, ako hoćemo uvesti uzornu kolonizaciju, ili kolonizaciju stanovite vrsti, pogotovo, ako bi htjeli da kolonizacija bude intenzivna. Upravo za potrebne pokuse u našem položaju, trebat će nam zemljišta najbolje vrsti. Na koncu trebamo posjed u Palestini i iz socijalnih razloga. U prvom redu useljuju se samo ljudi slabih imuštvenih prilika, za koje mi trebamo zemlju. Inače je njihovo poljoprivredno naseljivanje uopće nemoguće. Općenito postoji danas mnijenje, da je izgradnja Erec Jisraela moguća samo na široj poljoprivrednoj bazi. Moramo stoga na svaki način zemljišni posjed uvećati. Tako je osnovana u posljednje vrijeme nova kolonija u Emeku. Nužno je, da židovski narod uvijek zemlju posjeduje, da može uvijek našim kupcima prepustiti. Na taj način se ne će trgovati zemljom. Kakogod stajalište zauzeli uopće prema pitanju reforme tla, ipak je općenito mnijenje, da bi trebao da bude princip židovske politike u Erec Jisraelu, da sav posjed koji Židovi obradjuju, postane posjedom židovskoga naroda, t. j. da se zemlja predaje samo u nasljedni zakup i pravo na obradji-
BROJ 49.
»ŽIDOV«
3