Židov

od slobodnih životnih emanacija, zatočeni unutar zidina geta, stvorili su svijet simbolike i forma, koji je u protimbi prema pulzirajućem životu. Naslagali su neprestano oko jezgre židovstva novih vanjskih kora. Oni brane te kore požrtvovnošću ii upornošću, kao da se radi o cjelini i izvrgavaju time jezgru opasnosti. Prividnost i istina kod njih su tako srdačno isprepletene, da im je teško da bez predrasuda ispituju nove probleme u Erec Jisraelu. Velik dio ortodoksa još nije spoznao etičku vrijednost cijonizma. Za njih je vjerski zločin saradjivati s ljudima, koji su u njihovim očima nečisti. Moramo otkrivati rane kod cijonista i ortodoksa, da ih uzmognemo liječiti. U interesu vjere i naroda. 1 u galutu valja plodnim učiniti nješ čare, trulim močvarama oduzeti otrovni dah i okamenjenu površinu očistiti od korova, koji je uhvatio dubok korjen. »Razorena su stara mjesta naših tradicija, novi duh traži novo polje i samo u domaji profeta moći će i naći će mira, samo tamo razvit će se k staroj moći, nakon što su za navijek raskinuti okovi, što su zemlju sapeli i učinili pustinjom!«* I uspjet će nam. Cijonizarn i njegovi sljedbenici mijenjaju svoj mentalitet, čim dođju u kontakt s Erec Jisraelom. Iz zapadnog produkta postaje naš pokret dijete Istoka. Kad bi se hladno i trezveno proračunalo. koliko treba rada, požrtvovnosti. vremena i novaca, da se pusto zemljište pretvori u plodnu oranicu, ne bi se veći dio onoga, što je danas u Palestini stvoreno, uradio. I gle, dogodi se čudo! Trezveni organizatori, hladni političari i ljudi brojaka postaju maštovita djeca prirode. Djeluje na njih upliv četvrte dimenzije. Oživljavanje prirode postaje simbolom preporoda djece Izraelove. Vodje znadu, da je narod s njima, kad se radi o tome, da se zemlja *) Iz moje brošure: »Erec Israel, vrt našeg veselja«.

iznova probudi k životu; da materijalne žrtve uopće ne dolaze u obzir, ako hoćemo da postignemo cilj. I ortodoksi promjenit će svoj mentalitet u slobodnom životu u Erec Jisraelu. U borbi s prirodom, koja se opire, ozdravit će tijelo i duša. Ortodoksi će uvidjeti, da nije više nužno, da brane vanjsku koru, korovi s desna i lijeva sami će otpasti. Neprijateljska braća složno će opet zajednički raditi. Oni će zajednički dati mandatu, koji je tek nesigurna forma, okvir, pravu sadržinu. U zemlji otaca razvit Oe se sjeme židovstva do nenadanog cvata, koji će svojim slatkim miomirisom ispunjati svijet. Svaki cijonista treba •da je svjestan toga, da pripada pokretu, koji hoće da nastavlja vijekovima staru narodnu zajednicu u Erec Jisraelu. Naše pravo na Palestinu baziramo na našoj pripadnosti k židovstvu. To nam pravo nameće i dužnosti. Teške dužnosti, kao što je sav židovski moral sazdan na zakonima dužnost:. Treba da ... ine treba da ... Cijonista ne treba da slijedi samo sopstvenim svojim pobudama, ne smije da se bezgranično prepusti svome individualnome osjećaju. D,a postignemo svoj cilj treba da se sami savladamo i sami ograničujemo. »Para el entendidor, pocas palabras« (Razumnome dostaju nekoliko riječi). U tom smislu neka se radi za svjetski kongres. * Svjetski će se kongres održati. Svjetski kongres ne će ispuniti prevelike nade njegovih pristaša, a niti će se ispuniti bojazni njegovih protivnika. Ne će svi židovski krugovi poslati svoje zastupnike k svjetskom kongresu, ali on će ih siliti, da zauzmu stajalište prema problemu obnovnoga rada u Erec Jisraelu. I to je velik napredak. Spoznat ćemo i jasnije ćemo vidjeti slabosti našega pokreta. Umornost, koja

je zahvatila mnoge cijoniste, zamijenit će opet veselo bojovno raspoloženje. Cijonizam proizaći će iz svjetskog kongresa prema unutri ojačan, učvršćen i pročišćen. Židovsko srce za to je jamstvo. Inž. David li. Asriel, Beograd.

Feuilleton

JEVREJSKI JEZIK U SVOM KULTURNOHISTORIJSKOM RAZVOJU. Piše dr. M. Margel. I. Povijest jevrejskoga jezika prirodno je najiješnje vezana o povijest jevrejskoga naroda, u koliko je jevrejski jezik nužni posrednik izmedju cjelokupne kulture čovječanstva i kulture jevrejskoga naroda. Sveukupni su jezični proizvodi, sastavljeni jevrejskim jezikom, tako reći živi svjedoci jednoga kulturno-historijskoga razvoja od gotovo četiri tisučgodišta. Nijedan semitski jezik nije na znatni dio indoevropske jezične skupine utjecao poput jevrejskoga jezika. Brojne radnje S t e i n t h aI o v e pokazaše, da jezik ne valja shvatiti tek sa stajališta užih srodslvenih odnosa, t. j. ne samo logički, već i psihologijski. Jezik je kao takav podvrgnut zakonu razvoja, kojega bi pojave trebalo tumačiti psihologijskom i povjesnom metodom. No mladenačko je doba jevrejskoga kao i svakog drugog jezika zastrto neprozirnom tamom. Mi ne znamo, kad se u jevrejskom jeziku potpuno završio samostalni razvoj onih značajnih crta. kojima se on razlikuje od ostalih semitskih jezika, a naročito od srodnih mu kananskih (feničkih) na-

rječja. Po mom je uvjerenju tek toliko sigurno, da se taj proces završio još prije, no što se bujica jevrejskoga naroda oko 1400. pr. Kr. bila rasula po Palestini. U ono doba govorio je već odavno jevrejski narod bogatim, oblikom dotjeranim jevrejskim narodnim jezikom. To naše mnijenje potkrepljuje u punome opsegu takozvana »Pjesma Deborina« (Suci, pogl. 5.), dragocjeni biser starojevrejskoga pjesništva. Ta ova veličajna umjetnina potječe iz 13. pretkršćanskoga vijeka. Bemfeld je IDie jiidische Literatur, Berlin 1921., str. 14—18) uspješno razložio, da pomenuta pjesma nije najstarija književna tvorevina jevrejskoga jezika, već da je ona imala više drugih preteča. Na osnovi starobiblijskih isprava dade se ustanoviti, da jevrejski narod nije naselio Palestinu u zatvorenoj skupini i u jedan mah, već u više dugim vremenskim razmacima rastavljenih pohoda. Na izmaku 3. tisućgodišta pr. Kr. zbilo se prvo useljenje Jevreja u Palestinu iz grada Ura u K a 1 d e j i (por. Friedr. Delilzsch, Babel und Bibet, Leipzig 1921., str. 7—8.) pod vodstvom Jevrejina Abrahama. Sve do danas krivo shvatana biblijska predaja; »Arami obed abi putujući Aramejac bijaše moj praotac« (5. knj. Mojs. 26, 5) ne kazuje nipošto, da je praotac jevrejskoga naroda bio Aramejac, već što više netko, koji

je tek rodom bio iz Arameje (por. Mojsije: iš micri; Heinrich Loewe, Die Sprachen der Juden, Kbln 1911., str. 13.; Georg Beer, Pesachim, Giessen 1912., str. 194.). Medjutim nauka još nije ustanovila, da li je pradomovina jevrejskoga naroda bila Arabija ili Arameja. Biblijska se predaja odlučuje za potonju (por. jeseskel 23. 15). Ozbiljni istraživača bez predrasuda već su napustili teoriju o mitologizovanju plemenskih imena jevrejskoga naroda, pb kojoj bi njihovi nosioci bili nehistorijski heroes epbnymi. Izuzevši ispravno shvatanje K. O. Miiltera (por. Kroll, Gesohichte der Klassischen Philologie,'Leipzig 1909., str. 134 i si.) o mitu, koji u sebi krije odjeke historijskih dogodjaja, smatralo se velikim otkrićem, kad su se prije Više od tri decenija u jednome natpisu egipatskoga faraona Dhutmesa IH. (1500. pr. Kr.) pronašla imena plemenskih predja Jevreja (por. Kitlel, Die orientalischen Ausgrabungen und die altere biblische Geschichte, Leipzig 1908., str. 18.). Homrael je (Die semiiischen Vblker und Sprachen 1., Leipzig 1883., str. 118 i si.) nepobitno ustanovio, da Abraham nije antologijska pojava, već pravo lično ime iz staroga doba. U prosincu-siječnju 1901./2. naišao je francuski arheolog de Morgan medju ruševinama Akropole u Suzi na prastari, ona-

Židovsko školstvo

Svojom su raštrkanosti izgubili Židovi mediju sobom svaku vezu. Bez oslona na ma kakovu općenitu organizaciju i duševni centrom oni su živjeti zatvoreni u svojim općinama, koje su predstavljale jedinu društvenu slanicu ga nilskog židovstva. Sto Se >u takvim sitnim društvenim-oblicima dalo stvoriti? Velikim financijalnim žrtvama podizale su općine svoje škole, u kojima se poglavito gajila obuka židovske vjere, ali koje su uporedo u mnogom pogledu bile važne vrline za židovsku kulturu. Ove skote sazdane na skroz demckralSkom principu omogućivale su svakom, ma nasneznatnijem trgovci ću, da kraj dobre duševne »percepcije urone u prastaru tisućljetnu židovsku kulturu. Židovi ma bili oni i bez vanjske organizalome veze ni jesu nikada izgubili duševnu vezu sa ostalim židovskim česticama svoga naroda i u svim školama nezavisnih općina provejava'la je učenike ista nostalgija, ista čežnja za idealima židovstva. Slika se židovskog školstva nije promijenila niti onda, kada au se otvorile zidine geta. Židovi s prestankom geta nijesu dobiti organizatomog impulsa, već su dapače prodiranjem asimilalorstva jedine društvene stanice općine izgubile na svojoj srdačnosti, na bezuvjetnoj podredjenosti svojih pripadnika pod interese zajednice. Jenjavanjem jakosti konfesijonalne veze nijesu Židovi niti bezuvjetno slati svoju djecu u židovske škole, tako da je u prvi mah izgledalo, da je židovska škola, kao jedino stjecište židovskog života, došla u opasnost. No kraj svih nastojanja asimilalorstva Zidovi se nijesu sliti u more drugih naroda, židovstvo oslalo je brojčano intaktno, ako nije raslo.

»ŽIDOV«

BROJ 51—52.