Židov
skotn energijom onamo, đa tudjinstvo duha učine vladajućim pogledom na svijet. Zato je cijonizam, borba onih, što biraju, protiv onih, što sve prepuštaju zbivanju (Buber), tako vanredno ćudoredan pothvat. Bude li moguće da se Židovi oslobode iz sapetosti našega doba, nauče li opet da snose odgovornost i da sami djeluju, tada će, držim, biti skinuto prokletstvo sa sađašn ice. Mi smo ljudi ovoga doba, okruženi naokolo mrežom uvjetnosti i oportuniteta, kao svi oko nas. Mi se bunimo protiv toga doba, mi zahtijevamo bezuvjetnost djelovanja. Hoćemo li sami ustrajati pred vlastitim zahtjevom? Hoće Ii nam uspjeti da se oslobodimo okova ovoga doba? Mi se čvrsto hvatamo o naše židovstvo i crpemo iz njega snagu, što je trebamo. Židovstvo je volja za ćudorednim djelom. Cijonizam je židovstvo, primjenjeno na Židove ovoga doba.
potresnoga izražaja u čestome obrazloganju zahtjeva istinske čovječnosti, koima Tora upućuje na nekoć u Micrajimu pretrpljeno ropstvo i bespravlje, koje se teča em tisučgodišta toli često ponavljalo. A tako zvuče još i danas priproste i Osječane riječi u Hagadi Pesaha: »Ovo je kruh žalosti . . , svatko, tko je gladan, neka đodjc i jede!« »Ken asa Hilel tako e učinio Hilel, čitamo u sredini knjige, »koji je živio još u doba hrama. On je uživao maca zajedno s marorom, slatki kruh s gorkim biljem«. Nije li sitničavo, da se tu ovekovječuie ova navika velikoga i širokogrudnoga narodnog učitelja? Ne pruža Ii nam to povoda, da se zgrozimo zbog ukočenosti, koja bezumno uveličava ono, što je neznatno? Zar se mužu, što je naučao, da riječ »ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe- kruna i korijen, jezgra i plod nauke, zar se tome mužu za seđerskim stolom ne može da stavi drugi, dostojniji spomenik, no da se o njemu priča, kako je uživao komad maca zajedno s marorom? Stari, koji su se rado izražavali u slikama i poredbama, takod er su i propovijedali j naučali simboličkim običajima. I ovdje se radi o jednoj takovoj propovijedi Hdelovoj bez riječi. Pokuša mo slijediti njegove tragove! Maca je slika sreće i slo-
bode. Nekvašeni kruh kazuje, da je sreća izbavljenja tako naglo zatekla Izrael, te mu ni e ostalo ni vremena, da počeka, dok mu tijesto za put uzavrije. Maror je bez sumnje slikoviti izražaj gorkih dana. Hilel spaja oboje. Uz maca treba da stavimo maror. Uživajući slatki kruh usp eha ne smijemo da zaboravimo, da u svijetu ima i gorke nevolje. Uživaj, Židove, uz maca ujedno i maror, a tu opomenu uvaži i kod uzgoja svoje djece! Nauči ih zarana odricanju i upoznaj ih s gorčinom ovoga života! No i obratno: ne zaboravljaj pri maroru na maca! Obuzme li te gorka bol, tad se spomeni znaka izbavljenja! »Had gadja, had gadja janješce, janešce, kupio ga je moj otac, dva zuza bijaše cijena, janješce, janješce!« Poznata vam je ova čudnovata, šaljiva pjesma; zagonetni vas je refren doduše naveo, da je u slikama iskićenoj Hagadi Pesaha pročitale u pri evodu, no smisao je pjesme shvatilo sigurno tek malo njih. Što znače mačka, pas i bik, štap, voda i vatra, davitelj i andjeo smrti, što jedan drugoga uništuju, dok Svevišnji, hvaljen budi on, ne savlada anđjela smrti? Svakome se čitaocu zacijelo nameće nejasno čuvstvo, da se u toj pjesmi, koja nadovezujc na jednu staru
uspavanku o janješcu, krije nekakva poučna tajna. I zaista leži u tim bezazlenim riječima duboki smisao; one sadrže u nespretnom slikovitom jeziku tako reći jednu povjesno-filozofsku misao: osnovni zakon božanske odmazde, dašto s naročitim obzirom na Izrael. 0 njemu je nekoć rekao prorok: »Kol ohlav jeešamu njegovi upropastitelji moraju to da okaju... Janješce je Izrael. Kupac je Bog, svemogući otac. Kupnja je izbavljenje iz Egipta, a oba komada novca, kojima je janje bilo kupljeno, dvije su prastare židovske vrline: snaga u nadi i porodični osjećaj. Životinje i elementi predočuju neprijatelje. Ovi se sad mačjom podmuklošću, sad pasjom drskošću, sad poživinčenom tupošću, a sad opet lukavo udešenim štapom protužidovske hajke, jedamput elementarnom strastvenošću krvavoga proganjanja, a drugi put ogranićivanjem najnužnijih životnih potreba, zavjeriše da upropaste Izrael. No povijest je pokazala, da je jedan narod progutao drugi, jedan ugnjetavač zatro drugoga Izrael se održao uza sve dušmane i tlačitclje. Jer vazda se Svevišnji, hvaljen budi on, zauzimo za svoj ugroženi narod i vodio ga spasu.
K progonima u Rusiji
Neki dan je gospodin Poenkare brzojavno protestovao kod gospodina Cičerina zbog osude n kijevskoin procesu. U ime čovečnosti usprotivio se je »željezni« čovek protiv smrtnih osuda, koje su proglašene nad nekoliko profesora, ljudi znanosti i nauke. Dojam protesta nije za sada poznat. Kad se tu ne bi radilo o ljudskim jedinicama, koja svaka za sebe sačinjava jedan svet za sebe, jedan ja, ja lično ne bih mario za uspeh započete akcije. Snašao bih se time, da je toliko milijuna ljudskih jedinica uništeno u ratu, kojemu smo bili svjedoci, pa da se ipak nije našao ni jedan jak čovek, koji bi bio s uspehom protiv ovih ludih übijstava protestovao. A sada odjednom ta nervoza zbog nekoliko ljudskih glava! Ali ako posmotrim tu osudu tkao značajnu pojavu za ruske prilike, pojavu, koja se večitim peripetijama javlja u niskoj
historiji, onda ću spoznati sledeće: Rusijom su gospodarili uvek samo oni, koji su znali silo m, moći, da se održe. Stoga je i sva ruska historija, historija sile. Ivan Grozni, Petrovi strelci, Nikolajevi soldati, 1905., Sibir itd., itd. sve to znači nasilje. Ono. što se zove vlast ne će nikad u Rusiji, ako već igde drugde, da bude slobodoumno. (Znači: vlast slobodne syvesti). Koje li protivštine ovih činjenica historije spram veličine pojava, koje se nazivaju »ruskim duhom*, a po biti su svojoj najčovečanskiji izričaji! Ili. ako se historiji sile stavi nasuprot plavi, meki tip ruskog čoveka! Tip velikog ispašfenika jednog Dostojcvskog ili velikog evanđeliste jednog Tolstoja. Potonji jc za nas najsavršeniji individualista; još i danas; ideal čitavih generacija. Jer je u njemu individualizam, t. j. primarnost biti svake čovečanske jedinice za merilo u odnošaju od čoveka do čoveka, našao napotpuuiji izraz savršenstva, koji se već ne može da odeli od altruizma. Ljubavi, do koje se samo jedan Jevrej u ovo dvadeset stoljeća do vinuo. Poredat se tome može još sav onaj veliki kult duše, volje za čovečtvom u velikih Rusa, bez da ih se nabraja. Pa kakav jc stvarni rezultat dejstvovanja za realnost ruske historije? Samo sila. Mene. kao Jevreja ne bi tc činjenice na ovom mestu zanimale, kad se ne bi radilo o tome. da se neko založi, za nebrojene osuđene i utamničene Jevrejc u današnjoj Rusiji. Da se založi u javnosti. Mi Jevreji nemamo gospodu, koja bi političkim autoritetom mogla da se mere s autoritetom gospodina Poenkarea. Stoga ni nema smisla da šaljemo telegrame gospodinu Čičerinu. Da nemamo političkog autoriteta jest prema tome fakat. Međutim lakat je i to. da imamo uglavnom svi oštar mozag.
Možda ponešto preoštar. To je svakako ... Ali čemu razlaganja! Eto u čemu je stvar. Danas više nema niskog jevrejstva. Onog jevrejstva, kog smo bili već iz detinstva navikli da gledamo s nekim straliopočitanjem. Bili smo uvereni, da je za nas, decu asimilacije, rusko jevrejstvo nešto nedokučivog. Nepoznati kompleks, zasićen potpunim jevrejstvom, za kojim smo toliko težili. U stvari to već tada nije bilo ispravno, jer je i u ruskih Jevreja postojala asimilacija, ali pred našim je očima lebdila uvek celina, pojam. A danas, da nema ništa od toga, osim razvalina?! Na žalost jest tako. Sve tekovine hebrejske kulture u Rusiji uništene su. Sve, što je jevrejsko, anatemisano je klerikalizmom. izuzev može biti moskovske Habane-, koja se međutim uslijed nesnosnih prilika također raspada. Njeni članovi gostuju po raznim zemljama galute, a tek jedna mala grupa sklonula se u Palestinu. Od nedavna javljaju palestinske novine uspešno gostovanje dvojice njenih članova u zemlji. Nijedan hebrejski izdavački zavod ne postoji više u Rusiji. Nestao je kulturan centar u Odesi. Hvala Bogu: njegovi su predstavnici Ahad Haam i Bjalik daiuts građani TelAviva. Oliterarno-kultumoj produkciji, razume se, nema ni zbora za .levreje današnje Rusije. U današnjoj Rusiji, koja bi imala da bude pionirom progresa, socijalnog i kulturnog, ne smiju jevreji jevrejski da misle, kako im to savest, krv i njihovo vaspitanje nalažu. Sve je nivelirano pod aspekt državne politike. I ono, što s ruskom državom, pa bila to i proleterska, nema nikakove veze. Primerice: hebrejska kultura. Dapače, pođimo za korak dalje: cijonizam. Sto i koliko može da nplivišc stvaranje jevrejske domaje, pa i države, na razvoj ruskih prilika? To, što će nekoliko stoti-
BROJ 16.
>Ž I D O V
3