Židov
primljena suviše velikim oduševljenjem, postojanosti u vršenju obveza. Weizmainn se ponio kao državnik. Ali i elan vodje ne podnosi konstantnu najvišu napetost, stvaranu njegovom vlastitom snagom. Snaga i osjetljivost pokreta, jasno objavljenje toga, da Weizman ne izriče tek neku tobožnju volju zajednice i da je štaviše umjetno potiče i potpiruje, nego da zaista postoji živo htijenje židovskoga naroda, da brani svoja prava na život i zemlju, to mora da izbija i izvire iz organizacije i da m odlučnom času dade vodji elan i prema vani presudnu snagu. Možda je suviše crno gledano, kad Jabotinskv i njegovi drugovi misle, da će za slučaj, kad bi Arapi prihvatili Amervjevu platformu i kad bi započela samouprava, nastali l u Palestini zemlja vječite tužbe o suženju »osiguranih minorifetnih prava Zidova« prema pol,skom i mnogom drugom uzoru i da će židovska manjina ibiji u bližoj budućnosti' izvrgnuta arapskoj većini ali zaista dopušta elastična Amervjeva interpretacija mandata, da bi mogla nastupili takova opasnost, a time i tragično razočaranje posljednjih židovskih nada. Pa ako će se možda doskora j korigirali izjave ministra za kolonije, a io je ipak zahtjev goruće nužde, da na kongresu sakupljeni židovski narod u engleske vlade i Saveza Naroda zatraži konačan i odlučan »stop» u skućavalaćkom interpretiranju mandata. Pođjemo ti sa gledišta, da će u našoj alijansi vazda Engleska biti u sedlu zaboravljamo, da sva osnovica pokreta i sav nečuveni zahvat tierzla u visinu nacijonalne časti i nacionalnoga ponosa, koja se u njegovo doba činila fantastičnom, nijesu proizašli iz bojažljivih procjenjivanja fizičkih sila, nego iz željezne vjere u snagu moralnih ideja i nezaustavljivu struju jednom glasno izrečenih riječi čistoga 'uvjerenja. Dopustimo ti da u osnivanju naše nacijonalne domaje nama upravlja mentalitet nenaoružane manjine, a ne osjećaj »partnera Velike Britanije«, tad ćemo vazda u alijansi sa Engleskom biti kljuse, koje se jaši uslijed elastične politike. Postane U eventualno jednom engleska politika elastičnom promijenivši zbog teških briga Velike Britanije na tstoku kurz. koji sada garanluje lord Balfour, moći će samouprava Palesline dovesti dotle, te će arapska većina odlučivati o uvjetima imigracije, da će arapska većina odredjivati, kome da se daju koncesije za osnutak kolonija, općina, škola, gradnju cesta, kanala itd. Onda će u Palestini namjesto »partnera«, koji bo-
ravi na vlastitoj grudi, u svom političkom domu postojati »osigurana« manjina, što se tuži, što protestira i reklamira, baš kao i u Poljskoj, Ukrajini i drugdje, gdje smo takodjer gradili gradove i sela, pa su nas ipak otjerati unatoč internacionalnim ugovorima .i usprkos zaštiti Saveza Naroda. Ne smije se opet zaboravih, da ie Engleska zemlja apsolutne slobode za političku propagandu. Ne valja smetnuli s uma, da utamničeni poLitik može ondje za kratko vrijeme postati ministrom' predsjednikom, da Engleska još i danas pogubljuje irske vodje, da sutra onima, što će preostati dade vladu u njihovoj zemlji 1 ; da je Velika 'Britanija nakon završetka burskoga rata predala upravu zemlje Burima, da danas u Sjevernoj Africi priznaje Egiptu nezavisnost, a na jugu u Kenyi konstatirala je nedavno onamo odaslana engleska komisija, da se je sve do sada provodila politika trgovine robija prema urodjenom stanovništvu, koje broji 2 i po milijuna ljudi, pa su mu bila potpuno oduzimana sva ljudska prava. Naš respekt, kojim cijenimo englesku politiku i tradiciju ne će biti nikako smanjen ako mi, »partner« svečano zatražimo u te Velike Britanije i u Saveza Naroda, da se u interpretaciji prava našega naroda u Erec Jisraelu jednom za uvijek eliminira elasticitet. Sve dotle dok smo mi raštrkani u zemljama, kojima vladaju drugi narodi, zadovoljni matogradjami, abderićani ili manjine, što se tuže ili protestiraju, može da se politika prepusti pojedinim »politioima«. Ali kad narod obzirom na zemlju stupa u odnos naroda prema vlastitoj zemlji, kod hoće da na svojoj grudi bude u svom domu, tu se politika svakoga dana bavi svakim pojedincem, sinom naroda što živi ondje u zemlji', ne pitajući hoće li on dai politizira ili se on tome protivi. Zakoni, što se stvaraju poništuju mu sreću ili mu je grade. Ne će li on da se bavi politikom, bavit će se ona s njime.
stigoše u grad. podigoše se s mnogo poštovanja pred njima obrtnici usred svoga rada i pozdraviše ih riječima; »Braćo naša, muževi iz grada... udjite s mirom!* Uz svirku frula podjoše tada prema Maslinovom brdu. Kad stigoše onamo, uze i sam kralj Agripa* svoju košaru na rame l ponese je u dvoranu hrama. Kad su ovi, što donosiše žrtve stupili u hram. pozdravio ih je zbor levita pjesmom: »Slavim i hvalim Tebe, koji si me podigao i uijesi dao mome neprijatelju, da se veseli zbog nevolje moje.« Golube, što su privezani o košare lepršali oko njih, doprinesoše kao žrtve cjelanice, a sve ostalo darovaše svećenicima. Ali dok ie još košara bila na ramenu doprinosnika, čitao je on odsječak iz pete knjige Mojsijeve kap.
Krali Agripa vladao je od god. 37—44. Zbog svojih vlađalaSkih vrlina, svoje dobrote i pobožnosti često se hvali taj kralj u našoi starijoj literaturi. 26. ođ rečenice «ja sam danas objaviodo »Aramejac hotijase da pogubi oca moga«, a onda uze košaru sa ramena držeći je za rubove, dok je svećenik držao svoju ruku ispod košare i dok nije izvršio posvetili zamah zavitlavši predmetom, koji se doprinosi. Iza toga pročitao je dopriuosnik odsječak dokraja... U početku radilo se je tako. te je onaj. što je umio da čita. sam pročitao odredjeni odsječak, a onome, koji to nije umio. pročitahu drugi, a on je morao da sluša. \li ikad je ovaj postupak mnogima postao neugodan, pa nijesu zbog toga vršili dužnost. da doprinesu prvijence žetve, bje odredjeno, da 1 se svima bez razlike onaj odsječak biblije čita. Bogati donošahu Svoje prvijence u srebrenim ili zlatnim košarama, siromasi u košarama iz oguljena vrbova šiblja: ove košare zajedno sa plodovima, što su se u n ima nalazili, dobili su svećenici.
8 : 5
»U posljednjih 5 godina porastao je broj arapskoga pučanstva u Palestini za 80.000, a židovskoga za 50.000 duša!«. (Amery na banketu prigodom otvorenja palestinskog paviljona u Wembley-u). Prije svega ćemo istaknuti, da je ta izjava engleskoga ministra kolonija-, koji se netom vratio iz Palestine istinita 1 tendencijozna. Istinita, jer se za i s t a u posljednjih 5 godina povećalo arapsko prčanstvo u Palestini prema židovskome kao 8:5. Tendencijozna, jer uzima kao bazu razdoblje od 5 godina. (Ako kažemo da je svaka statistika elaslična, ne mislimo brojeve, koji su apsolutni;, nego dedukciju). Amery-u je bilo do toga, da pokaže, kako izgledaju nade oijonista, da postignu majori, tet u zemlji. Zato se poslužio skupnim brojem ođ 5 godina. Da je uzeo samo posljednju, 1924., morao bi reći (vidi Ruppinovu statistiku u Haarecu od 16. marta o. g.), da je u toj godini porasao broj nežidovskoga pučanstva za 15.000, a židovskoga za 15.300 duša. Taj će se višak od 300 duša. povećati u godini 1925., a rast će u daljnjim godinama. Ali i prirodni će porast nežidovskoga pučanstva rasti, ne samo apsolutno, nego i relativno uslijed poboljšanih ekonomskih i zdravstvenih prilika. Židovska će imigracija indirektno povećati broj nežid-ova u zemlji. Prema tome omjer od 8:5 i ako će se doskora obrnuti, ipak je prikladan kao simbol opomene, da se zakopa, jedamput za uvijek nespretna Weizmannova (po njemu uostalom odavna napuštena) rečenica, da će Palestina postati židovska, kao što je Engleska engleska. Amery je osim toga rekao; »Palestina mora da bude domaja za oba naroda: za arapski i za židovski«. Svakome, tko relativno gleda razvitak Palestine, mora biit jasno, da ako ćemo ikada postići majoritet u Palestini-, ne kolonizacijom, kao što je sadanja, nego jednom fan ta s lički velikom (tko zna, kada će to biti . . .), da će tom majoritetu, postignutom ogromnim naporom iza bezbroj godina, stajati nasuprot impozantan minoritet arapskoga življa, li P at e s tini će u vij e k stanovati dva naroda. To mora da nam udje u svijest. Predratna još maštanja Zangwilla, da se Arapima kupi zemlja negdje tamo u dalekoj Arabiji i da se oni isele iz Palestine, nisu se nikada ozbiljno shvaćala, A ni naivno zločinačke djetinjarije Zabotinskijevih legija; i kad bi se nesrećom ostvarile, ne bi mogle ništa da promijene na činjenicama. •Mi doista ne mislimo, da cijoni-stima nije poznato, da u Palestini živi 700.000 Arapa. Svako cijonistićko dijete poznaje taj broj iz svoje abecede. Ali taj broj ne ulazi u našu svijest, te bismo znah, što on znači, on i ne ulazi u naše sanje. Kad o Erec Jisraelu sanjamo, onda ne vidimo Arape. Poteškoće, koje imamo s njima, čine nam se zaprekama, što ih stavlja- neprijatelj. I time smo označili bitnost problema; neprijatelj. Iki još manje. Weltsch priča o banketu, što su ga cijoniste, bivši švicarski studenti, dali ženevskom profesoru, švicaru Rappardu, kad se nedavno nalazio u Tel Avivu. Jedan od govornika cijonistićkih intelektualaca istakao je na tom banketu, da smo mi Zidovi u Palestini narod više kulture te ćemo Arape, narod niže kulture, dići do sebe. Simpatični i umni gost Svicar primjetio je na to s mnogo fine ironije, ali -i vrlo duboko, da vjerojatno svaki narod misli o sebi.' da zastupa u nekom smislu višu kulturu i da se zapravo ne radi o tome.
4
»ŽIDOV.
BROJ 23.
Zidao! Jngoslaaife! Darujte obilne priloge za osnutak jugoslauenske balučkc farme n Crec IsraeSu i