Borba, 09. 06. 1990., S. 18
Co | NEDELJNA BORBA
NEAGOVAN
JUNA)
„Postkomunistička“ nevesela praksa
Vaš autor piše o onome što g. Have! deklarativno zastupa (,istina, mir, ljubav") bez vidljivjeg nauma da uzvišene besjede dovede u VeZu sa tamošnjom „postrevolucionarnom“ svakidašnjicom
UKOLIKO sklonost gospodina Vaclava Havela „jačanju veza sa srednjeevropskim i mediteranskim zemljama (tj. Austrijom, Italijom, Mađarskom i Jugoslavijom)” — djelimično nenadana, s obzirom na to da Češku i Slovačku Federativnu Republiiku još uvijek, iz ko zna kakvih sve razloga, ne zapljuskuju talasi Sredozemnog mora — biva popračena i njegovim zanimanjem za jezičku baštinu pobrojanih zemalja-srećnica (a time i za vaskolike varijantc srpskohrvatske pisane riječi), budući bi sličan interes jamačno doprineo narečenom „jačanju veza“, i ako je, uza sve ovo, do pana Predsjednika izvjesnim kanalima dospio primjerak „Nedjeljne Borbe“ od 2 — 3. juna, onda mora da sc legendarni predvodnik „baršunastc rcvolucije” vrlo nelagodno osjećao čitajući u njegovu slavu ispisan panegirik Bojana Jovića, naslovljen sa „Moć zastarelih propovedi”. :
Vjerovatno se ne bakćemo sasma sporednim detaljima ako sprva primijetimo da se B. Jović dotiče okolnosti pod kojima je g. Havel preuzeo vlast u svojoj zemlji (riječ je, da pojasnimo neupućenima, o „prvom čehoslovačkom predsedniku izabranom demokratskim putem posle 1948: godine“, kako nas u svojoj himni stranom državniku njegov ea iBrapl hagiograf svesrdno poučava, otkrivajući pritom nesumnjivi dar za povlačenje krucijalnih istorijskih paralela), dok isti ovakav, strogim” pozitivizmom impregnirani prilaz iznevjerava prilikom analitičkog tretiranja kratkotrajnog perioda otkako je njegov politički i etički uzor naimenovan za čelnika ČSFR. Konkretnije rečeno, vaš autor piše o Onome što g. Havel deklarativno zastupa („istina, mir, ljubav“), bez vidljivije, nauma da uzvišene besjede cijenjenog književnika dovede u vezu sa tamošnjom „postrevolucionarnom“ političkom svakidašnjicom. Lično sam, međutim,sklon ubjeđenju da okolnosti Havelovog, stupanja na vlast, kakve stvarno jesu, B. Jović „organski“ veže uz okolnosti poslije preuzimanja državnog kormila, kakvc bi trebalo da budu, ne otuda što bi mu bili strani izvjesni elementarni metodološki uzusi, već prije stoga što bi on, u slučaju valjane konzistencije u pogledu vrste pristupa predmetu razmatranja, teško mogao da prećuti neke nevesele aspekte čehoslovačke „postkomunističke” političke prakse, čije bi iznošenje nepopravljivo narušilo idealnu sliku što nam je o g. Havelu štedro predočavao ovaj oduševljeni tvorac antologijskog hvalospjeva. Nema potrebe da ovdje šire obrazlažem o kojim se to aspektima radi, budu-
JA
„MOĆ ZASTARELIH PROPOVEDI“ („BORBA“ 2/3
ći da ih je već, više-manje podrobno u vašem listu od 24. maja opisao pjesnik Milan Nikolić (dini on, kraj toliko profesionalnih spoljnopolitičkih novinara, zacijelo silno zaokupljenih nekim fundamentalnijim strateškim problemima, poput, recimo, večernje toalete gospođe Barbare Buš). U najkraćem, radi se o posvemašnjem obnavljanju famozne moralno-političke (ne)podobnosti (ali sada sa suprotnim ideološkim predznakom, tako da, primjerice, veliki broj komunista ostaje bez posla nezavisno od stručnih kvaliteta, a isključivo zbog svojih političkih nazora, dodajući ovome i ostale vidove pravne nesigurnosti lijevo opredjeljenih građana) i o, najblaže rečeno, nedovoljnom krivičnom sankcionisanju rasističkih (i, začudo, nc odveć baršunastih) progona nepoćudnih etničkih skupina. (Romi i Vijetnamci imali su tu rijetku čast da prvi posluže kao žrtvena jagnjad.) Pa ništa, reći ćete. U demokratskim sistemima moć predsjednika nije neograničena, tako da Bg. Havel nc može biti odgovoran za problematičnu . kadrovsku politiku pojedinih preduzeća u
uslovima sveopšteg, razmaha tržišnog na-
čina privređivanja, niti za pogromaške ak-
cije ekstremističkih desničarskih grupa, pa
ni za simpatije koje ove grupe eventualno uživaju među sudskim organima (jer, za-
boga, kakva bi to pravna država bila ako
političari vedre i oblače u pravosuđu).
Smjesta iskrsava pitanje: u kojem to demokratskom poretku ma koji pojedinac ima priliku da dođe u iskušenje da „zabrani delovanje“ neke stranke (čim je u njegovoj nadležnosti da takvu zabranu „odbije“, gonjen neslućenim dobročiniteljskim porivima)? Slijedi odmah i drugo pitanje, u čvršćoj vezi s ranijim izlaganjem: ako jedan jedini političar može da po SOpSstvenom nahođenju uskrati dijelu građanstva pravo na političko udruživanje a isključivo zbog svoje velikodušnosti na tako se nešto ipak ne odluči — pri čemu nam upravo B. Jović citiranom opaskom sugeriše da demokrata Havel raspolaže s ovako širokim ovlaštenjima — šta je onda to što bi ga sprečavalo da insistira na neodložnom preduzimanju adekvatnih krivičnopravnih mjera, kako bi se u korijenu sasjekle naprijed naznačene antidemokratske tendencije (istina, još uvijek poglavito vaninstitucionalne, ali se time ne umanjuje njihova opresivna suština) prema ideološki ili nacionalno nepoćudnim podanicima?
Milidrag SMOLOVIĆ Banja Luka
„HOROR MRTVOG PESNIKA“ („BORBA“, 26/27
MAJA)
Umesto hvale, grdnja
Ne smeta mi tuđe viđenje pojava i događaja, ne žurim se da demantujem čak ni klevete, jedino želim da dam sopstveno viđenje, kako je u demok-
ratskim sredinama normalno
Kad se nekom autoru sa, pet — šest konkretnih uputa ukazuje da njegdvi izvori nisu baš tačni, te ako ne želi da postane „širilac“ tuđih poluistina, izmišljotina, kleveta, treba da bude kritičniji u odnosu na svoje izvore — šta ćete normalno očekivati? Naravno, savesno istraživanje, ispravke i zahvalnost autora. Ili bar prećutno uvažavanje ukazivanja. A šta sam ja dožieveo od Slobodana Stanojevića? Da pogledamo na konkretnom primeru jednog od pet šest mojih ukazivanja.
Stanojević je u prvomajskom broju „Borbe“ citirao reči Siveri Janoša: „Posle skandala sa časopisom Uj Symposion pošto nigde nisam mogao naći posao, odselio sam se u Temerin“, pa u nastavku kaže da ga je tek ako dve godine zaposlio Ristić u
Subotici. Ja sam Stanojeviću u „Borbi“ od ,
14 — 15. maja skrenuo pažnju: „a nije li se /Silveri/ možda nejpre ipak vratio na novinarski posao koji Je obavljao pre imenovanja za urednika časopisa, pa je taj posao posle sam napustio?“ Međutim, Stanojević nikako da nađe podatke koji bi potvrdili moja ukazivanja! Ali je zato našao novog autora, koga u Borbi od 26 — 27. maja citira, pa ispada da Feher Kalman i ja nismo dopustili da se Siveri zaposli, i tako se došlo do zaključka „da će biti najbolje da Janoš potpuno zaćuti, povuče se, pa i da ne-
. stane iz okoline Novog Sada“. I sad bih ja,
izgleda, trebalo da opovrgnem i OVOg nOvog autora, i tako dalje u nedogled. Međutim, vratimo se mom prvobitnom prigovo-' ru! Zašto bežati od „sitne“ činjenice i istine da je posle smenjivanja Siveri zaista vraćen na svoj raniji novinarski posao koji je kasnije sam napustio? Kad već Stanojević nigde ne nalazi „podatke“ koji bi to potvrdili, pa evo, nek pogleda izveštaj komisije koja je formirana za reviziju slučaja Uj Symposion, na 8 — 9. strani, pa će se i sam uveriti u verodostojnost moje tvrdnje. Tu su citirani čak i razlozi koje je Siveri naveo prilikom napuštanja posla. A desetina takvih „sitnih“ odstupanja od istine, i eto i modifikacije ukupne slike koju su jo-
. gurtrevolucionarni kulturnjaci lansirali o
ovom neslavnom slučaju.
Umesto hvale međutim Stanojević me izgrdi: zašto nisam njegove „izvore“ demantovao kad su u originalu, na mađarskom objavljeni; zatim me sumnjiči: to je zato što mađarskoj publici ne mogu prodati rog za sveće; pa mi čak i presuđuje: pošto umesto „blagovremenog“ komentiranja ili demantovanja tuđih, pa i njegovog teksta /pre objavljivanja/ nudim sopstveno viđenje celine slučaja — Stanojević izvodi zaključak da sam okoreli eksfunkcioner koji i sada, svrgnut, želi da ostane „nadodirljiv“, želi da sve bude po njegovoj „istini“. Stanojević ni da pomisli da bi tre-
· balo izvući upravo suprotni zaključak: ne
smeta mi tuđe viđenje pojava i događaja,
vao“, čak da je „iznenađen“ da sam u pro-
„ri zaključke partijske organizacije pokra-
ne žurim se da demantujem čak ni klevete, jedino želim da i ja dam sopstveno Viđenje događaja i pojava u celini, kako jc to u demokratskim sredinama i normalno: nek egzistiraju paralelno razna viđenja, a čitaoci nek sami cene šta je šta.
A zašto Stanojević neće to, šta tu njemu smeta, u čemu je kvaka? Što ga je tako razgnevilo? Zaista ne znam. Ali znam nešto drugo: tehnika „diferencijacije“ koju sprovodi populističko — lenjenistička grupa na vlasti sastoji se upravo u tome Što Se · jednima dodeljuje privilegija da „koncepcijski“, u „celini“ interpretiraju događaje i pojave, a oni koji bivaju „izdiferencirani“ /tj. izdvojeni, zar ne?/ primoravaju se na degradiranu ulogu: ili ćutke da pređu preko svih iskrivljavanja, laži i kleveta, ili da se ograničavaju na „demanti“ i „nadopune“ detalja koji ne kvare celinu. Pri tome uveli su novo pravilo: sve što se „na VrĆme“ ne demantuje, postaje istina. Ali ako se „izdiferencirani“ prihvati demantiranja, onda sve dublje tone u ponižavanjima ima: nikad nije u stanju da demantuje sva ta iskrivljavanja i klevete, koje je grupa za „koncepcijski prilaz“ u stanju da izmišlja. I prva i poslednja reč je njihova: kadija te tuži, kadija ti sudi. I zato toliko razgnevljuje populističko — lenjinističke „diferencijatore“ kad neko od njihovih žrtava odbija degradiranu ulogu i ne pristaje ni da ćuti, ni da demantuje, već traži da i on bude emancipovani čovek koji o svemu može da govori i „u celini“ i u detaljima. A najviše ih razgnevljuje kad ih neko podseća na činjenicu da ipak, ni jedna laž, samo zato što nikad nije demantovan, nikad neće postati istina. ,
A njegova cinična izjava da „nije vero-
cesima „diferencijacije“ navodno doživljavao nekakav „horor“, navodeći čak i reči šefa komisije za diferencijaciju funkcioncra u Novom Sadu prema kojima sam dao „najkorektnije“ koja je omogućila upotpunjavanje dokumentacije — jedva da i zaslužuje odgovor. Stanojević kao da ne zna da je reč o izjavi koju sam dao svojoj O5novnoj partijskoj organizaciji koja je na zahtev gradskog komiteta /uz još nekih , osnovnih organizacija/ morala da razmot-
jinskog SUP—a, iz kojih proizlazi da je radnjama grupe pokrajinskih funkcionera na čijem sam čelu poimenično bio, a koja je 9. jula 1988 godine boravila u pokrajinskom SUP—u, bilo i „elemenata krivične odgovornosti“. Zar Stanojeviću čak ni danas ništa ne kazuje ova intonacija i inscenacija? Gde on živi? Šta je sve trebalo da se desi, pa da on ne bude iznenađen? Ovako očigledno nema uslova za rasravu. Za mene je stvar završena. Nandor Major Novi Sad
vodom predloga osmorite generala da se Milovanu Đilasu vrate od
s
uzeti din i ordenje
ubota-nedelja 9-10. jun 1990. strana
Povodom predloga osmorite generala da se Milovanu Šilasu vrate Odri ___ __-———
„NIJE IZDAO ZEMLJU“ („BORBA“ 26/27. MAJA)
Bijele glaze rukavice
Danas se zdušno borite Za Đilasov čin, herojstvo i ordenje, a onda ste kao komandanti i komesari održali 1687 predavanja U kojima ste vatreno
Osmorica generala, Crnogoraca, meni lično, ako to nešto znači, dragih ljudi i bivših ratnika, upustilo se u jednu nimalo zahvalnu bitku, zapra-
vo u bitku koja je već dobijena. Riječ,
je o Svetozaru Vukmanoviću Tempu, Savu Drljeviću, Bošku Đuričkoviću, Veljku Kovačeviću, Voju Kovačeviću, Gligu Mandiću, Voju Nikoliću i Vladu Šćekiću. Sve heroj do heroja, sve časni i dični general do generala! Ova osmorica vitezova revolucije, kako su i navikli, idu i to prsimice, jurišno i principijelno u bitku za generalsko-herojsko-ordenjsku rehabilitaciju Milovana Đilasa.
Zlonamjeran čitalac, a danas, gle čuda, ima i takvih, ovog njihovog borbenog, pokliča u „Borbi“ mogao bih još reći: Naravno, tipično crnogorska pojava — bitka za herojstvo, činove i ordenje, a sve pod plaštom ispravljanja nepravdi u kojima, naravno, drugovi genčćrali nijesu učestvovali!
Generali u svom pledoajeu kažu da je Milovan Đilas njihov ratni drug, što je kao fraza tačno. Bilo bi mnogo preciznije i istorijskoj situaciji ondašnjoj adekvatnije da su rekli kako je Milovan Đilas bio njihov ideološki kapo, uzor i ideal, partijski rukovodilac, a 1941. godine u Crnoj Gori i neprikosnoveni šef, vojni i politički. Zar drugovi generali ne znaju da postoji već sasvim dovoljno istorjski verifikowwanih detalja od kojih se može napraviti prilično vjeran ratni i herojski portret Milovana Đilasa?
e Milovan Đilas je kao član Politbiroa i delegat CK SKJ za Crnu Goru napravio više štete ustanku i revoluciji u Crnoj Gori, nego Pavle Đurišić, Bajo Stanišić, Blažo Đukanović,
Đorđije Lašić i Jakov Jovović zajedno:”
e Njegova je podjela Crnogoraca na kulake i proletere! .
e Njegovo je paljenje sela u Zagaraču! To bi general Đuričković morao
da zna!
e Njegovo je proglašenje prve i druge faze revolucije!
6 Njegovo je proglašenje „Antifašističke (?!) revolucije koja će riješiti pitanje nacionalne nezavisnosti i pra vo naroda na samoopredjeljenje!“
e Njegovo je i proglašenje 13-ojulskog ustanka „besmislicom koja nam nije trebala“!
e On je lično ubio, revolverom koji su mu poklonili piperski komunisti, nedužnog siromaha Jovana Vlahovića, radnika podgoričkog, Monopola! e Njegova je direktiva da se likvidiraju rodoljubi i komunisti: Slobodan Marušić advokat, Aleksa Pavićević, bivši član CK KPJ, Milovan Anđelić, stari komunista, Vako Jugović i Bajir Filipović, mladi komunisti, braća Tadići na Vidrovanu i još desetak takvih egzemplarnih ubistava!
e Njegovo je i zloglasno Pasje groblje u Kolašinu. O tome imamo i svjedočenje preživelog četnika Pajkovića. 6 Đilasovo je djelo, odnosno nedjelo, i onih 75 strijeljanih partizana u Prijepolju, među njima i onaj puškomitraljezac kojeg je vaš drug Đido lično ubio. Zavirite, drugovi generali, u predsmrtne bilješkč Spasenije Cane Babović, tamo ćete naići na dosta revolverskih euforija, egzaltacija i plotuna vašeg „ratnog druga“!
· 0 Njegovo je i ono naređenje svojim pratiocima da odmah likvidiraju dvojicu partizana. — Dalmatinaca,
da im se pridruže i s njima krenu u Crnu Goru. Pratioci su, srećom, što nije najpohvalnija osobina takvih drugova, oklijevali, nijesu mogli da shvate da moraju pucati i u svoje iz-
su se drugarici. Mitri Mitrović Đilas, koja je uspjela da obesnaži takvo Đilasovo naređenje!
U humanističkom pledoajeu drugova generala, začudo nema ni riječi o takvim „vrlinama“ njihovog uzora i „ratnog druga“.
Drugovi generali kažu: „Poznat nam je u cjelini ratni put druga Đilasa, počev od prvih ustaničkih dana u Crnoj.Gori, kada je on bio glavni rukovodilac, pa sve do završetka rata.“ Zalagati se ovako paušalno i peticionaški za bezrezervno praštanje svih grijehova nesumnjivo grešnom Milovanu Đilasu, to znači i dalje navlačiti bijele glaze rukavice na nečije krvave ruke, a nevine žrtve tih krvavih ruku i dalje držati pod strašnim žigom srama i izdaje! Lijepo vam hvala, drugo-
vi generali, na takvom „principu za-
konitosti“ i takvim „ispravljanjima učinjenih nepravdi“! Vi dalje kažete, zapravo vi tako neodrživim činjenicama inaugurirate u sveca revolucije vašeg druga Đida, da čovjek ne zna radi li se tu o nekoj vašoj boljševičkoj naivi, ili o ozbiljnom podvaljivanju revoluciji izjednačavajući je s nekim
koji su nakon rasula na Sutjesci htjeli
raskrinkavali njegovo ideološko i ljudsko posrnuće & Zašto ostajete ni-
jemi na ovoliko pljuvanje po vašem mrtvom. vrhovnom komandantu Josipu Brozu, iz čijeg ste šinjela svi izišlji? Po njemu se pljuje kao što se po vašem Đidu nikada nije pljuvalo, a vi ćulite
njenim vođama. Što vam, recimo, znači jedna ovakva konstatacija: „Sama činjenica da je za čitav period rata i revolucije (Đilas) bio član najužeg partijskog rukovodstva i član Vrhovnog štaba NOVJ dokazuje značaj nje-' govog doprinosa stvaranju i oživotvorenju vojno-političke strategije u vođenju rata i revolucije“. Čudno je kako generali ne vide, ili ne žele da
stvaranju i oživotvorenju vojnopolitičke strategije u vođenju rata ! revolucije.“ Grupa generala posebno naglašava, što je sasvim tačno, da je disident Milovan Đilas, mimo zvaničnih jugoslovenskih stavova, osudio intervenciju sovjetske armije 1956. godine u Mađarskoj, ali prećutkuje da je taj isti njihov ratni drug Đido, te iste go-
vide, drugu stranu te njihove „same činjenice“ da je Đilas čitavo vrijeme rata bio, i pored svega što je u Crnoj Gori i Prijepolju uradio, član Politbiroa i član Vrhovnog štaba! Takva jedna žalosna činjenica nas upućuje na jedino logičan zaključak da se tu ne radi o Đilasovim vrlinama, već mnogo prije o ozbiljnim slabostima vođstva revolucije. Kada se zna da su lično Josip Broz i Politbiro, početkom novembra u Užicama, uz strogu partijsku kaznu (posljednju opomenu) zbog tragične situacije u Crnoj Gori, zabranili Milovanu Đilasu da se ikada više smije baviti vojnim pitanjima, onda prilično smiješno djeluje generalsko isticanje Đilasovog „doprinosa
Milan Pop-Novakov
dine i nekoliko puta'kasnije, odobrio i veoma pohvalno pisao o američkoj intervenciji u Vijetnamu! Generali kažu da njihov ratni drug Đilas nikada NIJE IZDAO ZEMLJU i da je „ostao vjeran Jugoslaviji kao zajednici ravnopravnih naroda i narodnosti“. Nije li ovakva tvrdnja, u stvari, VeOma neukusno friziranje toliko poznatih Đilasovih stavova o Jugoslaviji i njenoj budućnosti?! Cemu ovakva kozmetika kada se dobro zna da je Đilas do sada više puta izjavio i potpisao kako Jugoslaviju vidi samo kao državu Srba, Hrvata i Slovenaca, nedavno je dodao i Makedonce! Drugovi generali s pravom ističu da je Milovanu Đilasu suđeno, da su
A Sutjeska je posebna priča
Drugovi generali su trebali prethodno da dobro prouče rad Milovana ĐiJasa 1941/43, pa 1953/54 i ostalih godina, jer bi onda.možda odustali od
svog predloga Predsednišivu SFRJ
Veoma sam iznenađen predlogom osam generala i narodnih heroja, Predsedništvu SFRJ, da se Milovanu Đilasu vrati generalski čin i ratna odlikovanja. Smatram da su dru-
govi generali prethodno trebali da veoma
studiozno proanaliziraju rad Milovana DĐilasa
sa vremenske distance 1941, 1943, 1953 i ostalih godina, pa bi možda odustali od svog predloga Predsedništvu SFRJ. Počnimo od ustanka u Crnoj Gori 1941. godine.
Pričao mi je drug Božo Ljumović, 1941. godine organizacioni sekretar PK i član CKKPJ, da je Milovan Đilas bez konsultacije sa PK0 naredio da su ubiju Aleksa Pavićević, bivši član Partije od 1920 godine, a do 1928 god. Član Pokrajinskog komiteta i Slobodan Marušić. Po naređenju PK ubijen je samo Milovan Aleksić bivši član Partije od 1919 god.
Đilas je dao direktivu da se ubiju sva sumnjiva lica što je PK preneo okružnim oni
dalje mjesnim, odnosno sreskim komitetima.
Živ je drug Savo Brković koji je tada bio
član PK, pa bi on o tome mnogo daleko više da kaže. 1
Postavlja se pitanje, drugovi generali, u kojoj su meri ubistva u Crnoj Gori uslovila razbuktavaju četničkog pokreta, a shodno tome pogibiji stotina naših drugova. Mislim, drugovi, da vi o ovome daleko bolje znate; jer ste se tada nalazili na veoma odgovornim
partijskim i vojnim dužnostima.
nemogle drugove partizane. Požalili.
A Sutjeska je posebna priča, drugovi generali. Navođim kazivanje druga Dedijera o herojstvu Milovana Đilasa u borbama na Sutjesci („Politika“ aprila): „Đilas je bio veoma hrabar čovek, u jednoj borbi prsa u prsa čak je zaklao jednog nemačkog vojika“ i dalje govoreći o pogibiji Save Kovačevića na Sutjesci: „Sava je u toj borbi zajedno sa Milovanom Đilasom jurišao na nemačke bunkere i bacao na njih bombe kao pravi junak“. |. _ Nije istina da je Đilas u borbi prsa u prsa zaklao nemačkog vojnika. Nije tačno da je jurišao sa Savom i da je bacao bombe. Bombe je bacao Sava i njegovi kuriri na čelu sa Agom Đurovićem. Dobro bi bilo, drugovi generali, da ste prethodno proanalizirali zašto su nemački vojnici za odmazdu poubijali stotine i stotinc naših ranjenih i bolesnih drugova na Sutjesci. ;
O Milovanu Đilasu mogao bi da napiše i penzionisani potpukovnik koga je Đilas izu-
darao mašinkom, psujući mu i oca i majku, samo zato što je posle povlačenja sa Sutjesk povikao, „Gde ste drugovi“ jer je bio zalutao: a to je po Đilasu bilo otkrivanje aaožaja, O Milovanu Đilasu na Sutjesci i o njemu kao strategu trebali bi obavezno da napišu generali: Radomir Babić koji je bio komesar grupe divizija, Đoko i Drago Ivanović, kao i mnogi borci koji nisu uspeli da se probiju u pravcu Vrhovnog štaba.
· A sada o njegovim člancima u „Borbi“ za koje vi kažete da su obogatili viziju budućej; socijalizma... Nije mi jasno zašto ste ga januara 1954. god. onako žestoko kritikovali. Mislim da bi bilo dobro da drug Tempo još jedanput pročita svoju diskusiju na sastanku CK SKJ, a ostali generali da se podsete na koji su način, u svojim jedinicama, raskrinkavali Milovana Đilasa.
- Zašto Đilas u svjim člancima u „Borbi“ nije osudio zverske uslove u kojima su robijali njegovi ratni drugovi? Sjećam se dobro da je uzeo u zaštitu razvlašćenu buržoaziju, a Goli otok kome je ostavio? Kakva je to vizija za 'bolji socijalizam sa Goim otokom? Zašto se nije izborio na CKi Politbirou da i drugovi na Golom otoku robijaju u uslovima u kojima je on robijao za vreme bivše Jugoslavije. A o uslovima je znao, jer mu je Dobrica Ćosić o tome govorio. Tražite rehabilitaciju Milovana Đilasa, a zašto sa ove vremenske distance ne predložite vaše kolege, nisu se izjasnili za Rezoluciju IB-a, Mirka Krdžića predsednika Vrhovnog VODO suda i Veljka Žižića Vrhovnog vojnog tužioca koji su uhapšeni samo zato što su odbili da sude nevine oficire, a da ne govorim o hiljadama nevino osuđenih oficira. |
Smatram da sa ove vremenske distance ne mogu biti dva aršina, jedan za Đilasa a drugi za Golootočane. U suprotnom obavezni ste pred licem javnosti da to objasnite.Ilija VUKADINOVIĆ
beograd
mu čir i ordenje oduzeti, u vrijeme neograničene svemoći partijske drža. ve kada, logično, nlje mogla funkcionisat: pravna država. I to je sasvim tačno. Međutim, u pitanju je jedna veoma neprijatna analogija nad ko. jom se i generali moraju ozbiljno za. misliti, pa i zabrinuti. Ako je tadašnja Jugoslavija bila, a jeste, izrazito par. tijska država, onda su u toj i takvoj državi, normalno, i armija 1 generali bili partijska armija i partijski generali. ;
U partijskoj državi je jedina mogu. ća logika partijska logika, koja može j ovako da glasi: Sve što ti Partija dad. ne, pogotovo funkciju, čin i ordenje, Partija može i da ti uzme! Prema toj klasičnoj logici boljševičkih partija i partijske države i vi Ste, drugovi generali, sve do penzionisanja, bili partijski generali jedne partijske armije u jednoj tipično partijskoj državi, koja je to, na žalost, djelimično i danas.
Da nije tako, zapravo da vi nijeste bili partijski generali, vi biste se, u to sam sasvim siguran, po liniji vaše etičnosti i ratnog drugarstva, pobunili i još tada, 1954. godine, ustali u odbranu vašeg ratnog druga Đilasa. Naravno, vi to tada, niti kasnije dok je devet godina robijao, nijeste učinili, Fanatično ste vjerovali vašoj Partiji i njenoj partijskoj državi.
Danas se zdušno borite za Đilasov čin, herojstvo i ordenje, a onda ste, vi i vaši drugovi, kao komandanti i komesari armija ili armijskih oblasti, održali 1687 predavanja u kojima ste
vatreno raskrinkavali Milovana Đilasa i njegovo ideološko i ljudsko posrnuće. Vi najbolje znate da su Te i Tih godina kao đilasovci etiketirani i iz armije odstranjeni 189 oficira, među kojima 52 pukovnika i potpukovnika. Neki su pukovnici, kao Vukalica Đedo Milutinović, Joro Barović i Učo Vukčević dosta dugo i bez hljeba bili.
Narodni heroj Komnen Cerović je oštao i bez hljeba i bez prijatelja, Zalažući se za totalnu Đilasovu reha· bilitaciju, u čemu bih vas, svakako, svesrdno podržao da to ne činite'jednostrano i samo za Đilasa, vi ste s6 opet, po ko zna koji put, ogriješili 0 đilasovce, koji su prošli gotovo kaoi oni koje je svojevremeno. uzorni sta· ljinista Đilas gonio kao staljiniste.
Predugo ste bili nijemi, predugo vas nijesu boljele rane, žive kadrov: ske rane, uvrede i povrede vaših ralnih drugova kakvi su bili: Ljubodrag Đurić, Radovan Vukanović, Velimir Terzić, Mihailo Apostolski, Rade Ha: mović, Miloje Milojević, Radivoje Jovanović Bradonja, Radomir Babić | još desetak, ako ne i više, takvih stradalnika što su iz armije najureni na način ponižavajući i za vodnike, a kamoli za generale koje bi poželjela sva ka armija na svijetu! Ostali ste nijeml, i samo svojom sudbinom zabavljeni,! onda kada se sa Pekom Dapčevićem, · najopjevanijim i među vama najgenč: ralskijim generalom, događalo. 0n0 što se događalo, kada se na jednom crnogorskom partijskom kongresu Il! ko sa njim nije smio ni rukovati, kada ga je jedan naručeni portir, na ula?u u kongresnu salu, legitimisao i, kako to samo portiri u Crnoj Gori znaj, banalno i mentalitetski ponižava0!
Da se razumijemo, a valjda ćem) se razumjeti, nijesam ja protiv vaše!” ješenosti da progovorite, već protiv načina na koji ste konačno progovo!! li. „sje
Svim srcem sam da vaš vapaj M povratak Đilasovog generalstva i "Č rojstva bude što prije uslišen. Ali 7 što samo njemu i čemu vapaj 74 sam0 njegovo dostojanstvo, kad se OM svoju punu rehabilitaciju sam izbori0 i neštedimice se njome koristi, na ČČ mu mu se ne može zamjeriti; ćuti je za njega vazda bila najteža mol kazna. ·
Zato mi se čini da bitka u koju i: krenuli, ovako kako ste krenu l, i spada u vaše najčasnije bitke. Ve ste se, i borite se, samo za jednoč 0 i jeka, za vašeg predratnog, Tate. poratnog boljševičkog idola i po 5 mu uzora.
Drugovi generali, zašto U nijemi na ovakvo. i ovoliko P po vašem mrtvom vrhovnom dantu Josipu Brozu, iz čijeg ste svi izišli?! Po njemu se pljujć iva se po vašem Đidu nikada nije Pc, lo, a vi ćutite, roneći suze moe za Đidov čin i ordenje. Naknada hrabrost, uz to joši pogrešna, 1 šnjeb šta drugo do okajavanje nekaća kukavičluka!
ko injela ši ie _
RKOVIĆ Jevrem Pepitograd