Borba, 06. 05. 1992., S. 25

KUJLTURA

SREDA, 6. MAJ_ 1992. GODINE 25

ZORAN VUKOVIĆ, SLIKAR I PROFESOR BEOGRADSKOG FAKULTETA LIKOVNIH UMETNOSTI, O SVOM NEDAVNOM BORAVKU U EDINBURGU

Kako preživeti recesiju

U Velikoj Britaniji, ove sezone zatvorene su brojne savremene galerije dok muzeji, nekako, opstaju 0 Uspešna saradnja naše Akademije i Koledža u Edinburgu

Naš poznati slikar, grafičar i profesor Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu, Zoran Vuković upravo se vratio nakon dvomesečnog boravka na Koledžu umetnosti u Edirburgu. Tamo je bio gostujući profesor. A, istovremeno se predstavio i samostalnom izložbom najnovijih radova na papiru.

U vreme sve isprekidanijih komunikacija sa svetom i sve SirOmašnije međudržavne saradnje, pitamo profesora Vukovića kako

je do ovog gostovanja došlo, kakvi.

su njegovi utisci, kakva je razlika između škotskog umetničkog koledža i našeg fakulteta.

radnim posetama i razmenama profesora. Po tom osnovu u Beogradu su predavali Dejvid Mihi i Kirkland Mejn — kaže Zoran Vuković, ističući da su uslovi za rad na edinburškom Koledžu izvanredni. Problem likovnog jezika je univerzalan. Zato, razlike — kaže Vuković, vidim u različitom nasleđu, u uslovima rada. Zatim, tamo studenti nisu podeljeni po klasama. Od početka studija, studenti rade sa svim materijalima koje sami plaćaju, kao i školarinu. A, prednost i za školu i za studente je što ima dosta studenata — stranaca

RAZMENA ISKUSTAVA: Zoran Vuković

— Ovo profesrosko gostovanje je plod petnaestogodišnje saradnje dve visokoškolske ustanove, edinburskog Koledža i našeg Fakulteta, a ogleda se u razmeni izložbi,

koji su tu na godinu, dve, ili tokom čitavog studija. Prohodnost je veća.

Na pitanje o aktuelnoj situaciji u svetu umetnosti i izložbama u

Naši slikari , — nepoznanica

O nama Britanci znaju jako malo. Pogotovo o savrcmcnim likovnim kretanjima i događanjima. Na kolcdžima, tako i na Edinburškom, postoje sjajne bibliotckc. Ali, mi sc nc trudimo da razmcenom matcrijala do tih biblioteka stignu i naše monografije, decenijski pregledi ili publikacijc koje bi obuhvatalc, recimo, našc srednjevckovno nasleđe, a kamoli da razmišljamo o izložbi, kaže nam Zoran Vuković. =>11... 1 1 101 ==: === Velikoj Britaniji, Zoran Vuković najprc upozorava da jc u Vclikoj Britaniji ovc sczonc, zbog rcccsijc zatvorcno dosta savrcmcnih galcrija. Muzeji, istina — kažc on opstaju i priređuju izložbe. Najposećcnije su onc Rembrantovih crteža i dela njegovih sledbenika (Britanski muzej), Rembrantovih grafika (Nacionalna galerija), mobila Aleksandra Kaldera (Akademija nauka). Ali, zatvorena je prestižna galerija Vodington na Kork stritu u Londonu, pa ona Nikola Džekopsona, poznata po promovisanju ı mladih i najmlađih umetnika. Brojne galerije koje su nekada promovisale savremenu umctnost pretvaraju se u komercijalne — da bi preživele.

Govoreći o onome što obclcžava sadašnji trenutak u likovnim zbivanjima na Ostrvu, Vuković pominje sporove između muzeja i pojedinih autora (među kojima jc i čuveni slikar Dejvid Hokni) jer se pokazalo da radovi slikara akrilikom menjaju boju, da se polimcrizuju, pa boja čak i otpada. S.P.

55

NA PUTU ZA KUMROVEC: Dimitrije Vojnov, pred početak sinoćnje premijere (snimio: B. Petrović)

BEOGRADSKA PREMIJERA FILMA „TITO I JA“

Tito, po drugi put među nama

Dclić pompc koja prati sedmu umetnost, kao i one koja je pratila umctnost vladanja maršala Tita, sinoć se mogla osetiti i videti i u bioskopu „Jadran“, gdc jc prcmijerno prikazan najnoviji film Gorana

Markovića“ „Tito ! ја“.

Prema prvim rcakcijama u prcpunoj sali, gotovo sa sigurnošću se može prcedvidoti vcliki uspch prvc naše komedije u čijem se središtu nalazi „ličnost i dclo Josipa Broza Tita“. Posle projekcije filma, publika je burno pozdravila akterc filma: Dimitrija Vojnova, Lazara Ristovskog, Voju Brajovića, Oliveru Marković, Radeta Markovića,

Anicu Dobru, i druge.

B.J.

VALJEVO

Izložba za četiri dana

Valjevo. — Poslednjih nekoliko godina Valjevo je, bar u likovnoj umoetnosti, proevazišlo provincijski usud nczanimljivosti i ncdogađanja. Prc svega, zahvaljujući Modcrnoj galeriji.

Izložba radova akademskog slikara Miloja Mitcovića, otvorcna jc 28. aprila u Narodnom muzoju. Izloženc su slike nastalc u poslednje дус рофпе 1 „рпде“ зедатасзеmetarsko platno „Stradanje“, na komc na motivima mitraljeskog pnozda, porušcnih crkava, plaču zabrađenih majki... „obrađujc” stradalničku sudbinu srpskog naroda. Verziji srpskc Gernike nijc

odoleo ni ministar kulture Miodrag Dukić, pa je došao da izložbu otvori. Ganut umetnikovim delom, i držeći se principa da treba podržati ovakve umetničke doživljaje, ministar je bio široke ruke pa je Muzeju za sledeću izložbu „slične tematike“ iz republičke kase izdvoJio pct stotina hiljada dinara, istovremeno otkupivši za 100.000 din, naravno iz istog fonda, jedno izložcno dclo koje je poklonio Muzeju.

U ovom valjevskom događanju umoctnosti i ministra ne bi bilo previše zanimljivosti da izložba nije skinuta četvrtog: dana od otvaranja. D.T.

SR TREĆE SESIJE NEZAVISNIH INTELEKTUALACA BEOGRADSKOG KRUGA O DRUGO) SRBIJI

Zarobljenici nemoći

Na pragu potpunog privrednog kolapsa, u senci socijalne bombe, postadosmo zarobljenici ideala koji su protiv modernizacije, zarobljenici eurofobije i ksenofobije 0 Partijsku državu nije pobedila liberalna država već je anektirana od strane nacionalne države 0 Neka država u nacionalna

Laslo # Vegel не а ни пети титл 4)

Priznajem, kada sam čuo za sintagmu „druga Srbija“, pomislio sam na liberalnu državu oslobođenu okova ideologične nacionalne države, i retrogradnih doktirna mitologizovane istoriJe. To znači da „druga Srbija“ ne može da bude država koja će se u odnosu na pojedinca postaviti kao neprikosnovena vlast i koja će u nekakvoj kolektivističkoj euforiji ostvarivati svoj uticaj u svim oblastima života — uključujući, prema iskustvima u poslednje vreme, i selekciju moje strane lektire — nego će voditi računa samo o uspostavljanju i poštovanju najopštijih pravila igre.

Neka država ne traži od građanina da bude državni čovek, neka prestane s proizvodnjom različitih mitova, neka se ne upinje da reguliše propisima ona pitanja koja spadaju u sferu ličnih opredeljenja. Neka se ne

bavi time — recimo, ko je uzorni nacionalni heroj, a ko veleizdajnik, neka ne razbija glavu o tome, ko je veliki patriota a ko nije, neka ne pita mnogo i ne

nameće svuda svoje odgovore, .

neka ne natura silom građanima obavezno mišljenje u stvarima morala. Neka bude u prvom redu pravedna i tolerantna država, a tek potom nacionalna, jer zna, da između to dvoje postoji redosled temeljne važnosti.

ivimo u đ#intertotalitarnoj pat-poziciji, povratak na staro više nije moguć, a nismo u.stanju da stvorimo ništa novo. Nije nevolja u tome što je danas još previše ljudi oduševljeno postojećim sistemom, nego u tome što nemaju poverenja u alterna-

tivu. Ogromna masa građana prepušta inicijativu maloj grupi fanatika. Na pragu potpunog privrednog kolapsa, u senci socijalne bombe, postadosmo zarobljenici ideala koji su protiv modernizacije, zarobljenici eurofobije i ksenofobije, fatalnog osećanja nemoći.

Dospeli smo u situaciju ili-ili, u kojoj su prilike do te mere očajne, da se liberalna država pomalja kao nužna alternativa. Ako ne budemo u najkraćem roku krenuli tim putem, survaćemo se u katastrofu.

Mnogo je argumenata koji govore u prilog tvrdnji da ideja liberalne države spada u domen iluzija. To nagoveštava i amorfnost trenutne stranačke konstc-

Svadbeni dar partijske države

Dug je put od socijalizma u demokratiju, a kratak u nacionalizam; oni koji danas stupaju u brak sa nacionalizmom, nc smeju zaboraviti da su bračni krevet dobili na svadbcni dar od partijske države. Kod nas se i najckstremniji antikomuniti rado priklanjaju Velikoj Tradiciji: demokratskom ccntralizmu. Samo što ga danas kaleme na homogenu, ccntralizovanu nacionalnu državu. Ova stremljenja najviše razotkriva njihova retorika: „truli anarholiberalizam“, „nenarodni, izdajnički kosmopolitizam“, i ko bi mogao da nabroji sve jučerašnje i današnje psovke. A najteže je, svakako, tačno odrediti, da li jučcrašnja ili današnja vlast raspolaže bogatijim izborom unutrašnjeg ncprijatclja.

prvom redu bude pravedna i tolerantna, a tek potom

lacije. Libcralna alternativa ncma političku snagu. Oštri kritičari rcžima, distancirajući se od dnevnc politike, revnosno krpc stari populistički šinjel. Možda će njegovim prekrajanjem postati nešto udobniji, misle s ne malom dozom dobronamernosti. Liberalna alternativa nema ni ekonomsku osnovu, budući da država u ckonomskoj sferi i nadalje polaže pravo na nedopustive privilegije. Ona istovremeno želi da bude i takmičar i arbitar u privrednom životu, ponašajući se, zapravo, kao i u sferi nadgradnje, određujući hijerarhiju nacionalnih vrednosti, ideoloških slika sveta. Sve to unapred onemogućava изрозtavljanje jednog autonomnog građanskog prostora. Odozgo, administrativno regulisani privredni život guši građansku slobodu, slobodno takmičenje, uludo troši stvaralačku energiju zaJednice. Sve dok je privreda, proizvodnja, planiranje pod monopolskim nadzorom države, ona će efikasno kontrolisati i duh, mišljenje. To pak ne vodi slobodi, već najčešće referendumskoj diktaturi.

Srbija bi morala, dakle, da učini liberalni zaokret ali u ne-

dostatku odgovarajućih političkih i ckonomskih preduslova. Danas sc, dakle, nalazimo pred jcdnim paradoksom. Srbija mora da sc liberalizuje, ali je primorana da to učini bez odgovarajućeg građanskog prostora. Partijsku državu nije pobedila liberalna država već je ona anektirana od strane nacionalne države. Da li je moguće razrešenje ove protivurečnosti? Skoro svi argumenti govore protiv, a samo jedan u prilog povoljnog ishoda. Reč je o tome, naime, da је Srbija kroz veoma kratko vreme, i izuzetno intenzivno preživela postkomunistički pakao, i koncentrisane protivurečnosti, koje su samo produbljene tragičnom činjenicom rata, eventualno bi mogli odvesti do jedne kolektivne katarze. Odnosno, samo jedna veoma duboko proživljena, kolektivna unutrašnja katarza može da je spase agonije. Izostanak ove katarze obeležiće život ne samo jedne, nego nekoliko narednih generacija. A oni, neće imati nikakav izbor. Profil početka narednog milenijuma određujemo upravo ovih dana. Ne sumnjam da se mogućnost ove katarze graniči s nemogućim. Ali, u vezi sa tim, želeo bih da navedem reči jednog racionalnog mislioca, Maksa Vebera: ;Skoro svako istorijsko iskustvo potvrđuje istinu: čovek ne bi mogao doseći moguće, da povremeno nije ispružio ruke ı prema nemogućem“. Možda je kucnuo, čas, kada treba da pružimo ruke. Ako to ne pomogne, ne možemo se više nadati ni čudu, a odluku treba da prepustimo narednim vekovima i — bogovima. Prevod: Arpad VICKO