Borba, 05. 03. 1994., S. 7

aaa

Piše: Radivoj Cvetićanin

Е (25 jeste bila pomalo medijski zaturena, ali ozbiljni posmatrači nisu se dali zavarati: Tuzla je izgledala ispit u nekoliko možda i složeniji nego što je to bilo Sarajevo pre dve nedelje.

Prvo, zato što su Srbi dvaput zaredom imali da progutaju knedlu, i naprave korak nazad, što je, razume se, teže zamisliti nego li čak i ostvariti. Biljana Plavšić je odmah nakon sanacije sarajevske krize izašla sa stavom radikalnog krila bosanskih Srba da se Tuzla nipošto ne sme dati, jer se navodno stvara opasna navika kod neprijatelja. Ne znaš nikada kad im je dosta. Ni lideri bosanskih Srba koji ne stoje baš u tom tvrdom. jezgru, Karadžić i Krajišnik na primer, sadržinski nisu davali drugačije indikacije.

Drugo, u vezi sa najavom Ujedinjenih nacija da se hitno mora otvoriti tuzlanski aerodrom, za humanitarne potrebe, još se hitrije javila Jugosalvija, i to najpre njena Vojska, ista ta Jugoslavija koja je oko sarajevske krize ćutala kao zalivena, dok je ceo svet govorio. Tuzlanski aerodrom označen je kao strateški značajan za Beograd, i Beograd je dao znak da bi se o svemu i on morao pitati.

Vrlo preteći zaplet izgleda da je u Moskvi razrešen, već u predigri, posetom Radovana Karadžića. U osnovi je primenjen sarajevski model: kao što je ruski bataljon tamo bio garancija povlačenja srpske teške artiljerije, tako je ovde otvaranje tuzlanskog aerodroma sa srspke strane uslovljeno i odobreno time da humanitarne letove kontrolišu ruski specijalci. Mada nedovoljno jasno, čini se da su Amerikanci ipak potvrdno klimnuli glavom takvom rešenju.

Valja odmah i bez okolišanja reći da je taj moskovski aranžman, koji su napravili Karadžić i Kozirjev — Kozirjev kaže: „vrlo teško“, mada se ne zna zbog čega teško — da je to u stvari nastavak onog racionalnog i realističkog političkog ponašanja Које је, па kraju krajeva, ispoljeno i u pitanju Sarajeva, a što je dalo određeni pozitivan rezultat. Možda će Karadžić zbog svega ovoga imati muke sa svojim ratobornim generali-

· brzo

Rusi pomažu

Bosna, od Moskve do Vašingtona

555 о“ __________==Ozbiljna nevolja mogla bi bili u tome гр, га гагћки од Ниsa, Zapad niti je prepoznao, još manje je respektovao, napokon ničim nije ni ohrabrio srpsku „politiku kompromisa" ma koliko ona bila i iznuđena, kao što идјаупот ! језfe, i bez obzira na 10 310 је и гидтетатот obliku. Na-

protiv

ma. Ne mari, ipak je manji problem da on ratuje sa njima, nego da oni ratuju sa čitavim svetom. Lord Oven izgleelda već toliko dobro razume domaće prilike da je, i kad su se Srbi još sumnjičili za prekršaj zone zabranjenog letenja, ostavljao otvorenu mogućnost da je sve to urađeno, ako je urađeno, mimo Karadžića.

_ Моге зе možda reći da, u stvari, Karadžić i nema mnogo izbora osim ovoga koji sada praktikuje, te otud ovi njegovi aranžmani, pre svega sa Rusima.

Nema previše javnih dokaza ali oni koji postoje ukazuju na to da je Milošević čovek iz senke koji

je verovatni arhitekta tih srpskih

„pobeda kroz povlačenja“, uz pomoć Rusa. Intenzivira se njegova prepiska sa Jeljcinom i druga vrsta kontakata. Jeljcin, izdajnik, sad je veliki prijatelj Srba. Kad bi se političare hvatalo za reč, bio bi to beskonačan i posao jaloviji od svih.

Što Milošević ne izlazi sad na videlo, čini nam se da je glavni razlog u porazu kojeg je pretrpeo prošlog maja na skupštini bosanskih Srba kad je odbijen Vens-Ovenov plan. Drugi sličan porazon sebi sigurno ne bi dopustio, i stoga je odabrao rad iza scene.

Međutim, koraci koji se čine u konstruktivnom smeru, pre svega prema naporima Ujedinjenih nacija, nipošto ne lišavaju srpsku stranu u Bosni svih briga. Naprotiv. Dogovor Muslimana i Hrvata u Vašingtonu o njihovoj bosanskoj federac:ji bilo bi naivno posmatrati tako kao da je pravljen iza leđa Srba samo iz tehničkih razloga. Posle njihovog sporazuma 05vno je pitanje i problem: koje se dve teritorije u Bosni ujedinjuju? Po svemu sudeći, Srbi će biti proglašeniagresorima na prostorima koje ovaj sporazum o federaciji utvrdi, i ne treba mnogo mudrosti pa da se shvati da je to novi izVOT konflikata, možda i stvaranja novih ratnih frontova. Ako se nekim Srbima i činilo da će im posle ujedinjenja Hrvata i Muslimana Oostvarenog u američkoj političkoj laboratoriji doktora Kristofera,

ruke biti odrešene — nade su im razvejane.

Mi smo humanisti, ne silujemo. Naše su žrtve

uglavnom nevine.

Aleksandar DOBROSAVLJEVIĆ

započelo u Bosni neće nastaviti,

Muslimansko-_

Subota — nedelja 5—6. mart 1994. godine

-hrvtsko sporazumevanje samo je novi oblik pritiska na srpsku stranu, između ostalog.

Rusi u Tuzli, po drugi put u Bosni, po drugi put evo, poslužiće kao odstupnica bosanskim Srbima. Da li će im se naći pri ruci i treći put u objektivno dolazećem konfliktu? Zasad diplomatska Moskva načelno nema ništa protiv уабпргопскор dogovaranja Muslimana i Hrvata, smatrajući ga „novim povratkom pregovorima“, kao što ni Klinton nije pokazao javnu averziju na dosadašnje prisustvo Kusa u Bosni, i pored toga što mu je Izetbegović udvorički pisao tražeći da se Rusi oteraju. Američki predsednik lideru bosanskih Muslimana preporučio je da bude miran. Sve to ne znači, međutim, da se rusko-američko odmeravanje snaga koje je očito

pogotovo zato što vojni krugovi u Rusiji za razliku od diplomatskih, vašingtonske pregovore gledaju znatno strožijim očima. U kojem obimu, u kojim oblicima, i u kojoj meri bi se to odmeravanje dalje moglo odvijati, nije lako prognozirati. U svakom slučaju, bosanskim Srbima bez Rusa sad bi bilo đavolski teško, i oni ih zovu.

Rusi su izgleda pročitali onaj segment u srpskoj politici koji se može označiti „politikom kompromisa“ i naslutili da on ima kapacitete koji bi bili korisni za postizanje mira u Bosni. Teško je i pretpostaviti da bi ih nešto drugo sada privuklo da se u ovolikoj meri angažuju u bosanskoj krizi. Sigurno je da ih nisu prevashodno nosili panslovenskt romantizam i ciljevi nekog pravoslavnog komonvelta, ako su ih ka tome već nosili njihovi unutrašnji pa i međunarodni motivi.

Mt ozbiljna nevolja bi mogla biti u tome što za razliku od Rusa, Zapad niti je prepoznao, još manje je respektovao, napokon nije ničim ni ohrabrio srpsku „politiku kompromisa“, makoliko ona bila i iznuđena, kao što uglavnom i jeste, i bez obzira na to što je u rudimentarnom obliku. Naprotiv, i primer angažovanja Zapada, pre svega Amerike u stvaranju muslimansko-hrvatske federalne zajednice, neskriveno se javlja kao novi izazov baš toj srpskoj politici. Smeće se s uma da ona ima svoje granice, možda čak i bez obzira na subjektivne želje njenih aktuelnih promotora.