Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

skill plafona pršte zlatni čepovi šampanjca. S one strane Drine od rasprskanih granata padaju pučki Slobodnjaci oko šančeva i u ponore, a s ove strane Drine diplomirani i doktorirani robovi ruše se pod stolove od alkohola, vina i likera. S one strane Drine pjevaju se himne junačkoj i časnoj smrti, a s ove strane Drine vijori urlanje kukavičnom i beščasnom životu. S one strane Drine pada Kumanovo kroz bunilo himne Zrinjskoga, a s ove strane Drine poklonici toga istoga Zrinjskoga, slave orgije financijalnomuzilačke politike u »Balkanu« na račun i onako već dobro oguljenog i ogoljelog puka ... . I jedina Dalmacija probuđena i uzbuđena u tri svoja grada, kroz nekoliko nezamišljeno veličajnih manifestacija, i u znaku hrvatsko-srpskog prosvjeda, ujedinjena sa svim svojim političkim strankama i programima, barem za jedno ne dugo vrijeme, u Zadru, pretprošle godine, u velikom nam beznađu daje ogromnih uteha i vedrih nadanja za budućnost, i jedini komesarijat, >pod kojim se nije hrvatski ni disati moglo«, jamačno je samo jedna dobro došla, pomoć, da se Zagreb, motor cijele naše lijepe domovine, nije još gore obrukao, I makar stidni, budimo bar sada iskreni: široke naše narodne mase znale su, da je Kosovo bilo poraženo, ali ni poluinteligentni slojevi naši nisu sanjali, da Kosovo treba da bude osvećeno. Mi nismo imali za narodnu žalost, što je Srbija potpuno neoslonođena i neujedinjena, i tek nam je u jednoj trećini bila smislena radost, što je Kosovo osvećeno. Sva naša predkosovska kultura i politi ka nije unitarskom i libertarskom nacijonalnom dušom bila zadahnuta, nije se znalo za junačke Hrvate, koji su nastanjeni u Srbiji i nije se mislilo na potpuno neoslobođeni i n e ujedinjeni naš rasno sačuvani najbolji dio naroda s one stra-

ne Drine, i srpska se svijetla, nacijo nalna budućnost, nije imala u vidu u sablasnoj nacijo nal no j sadašnjosti Hrvatske. Samo je jedan veliki dio naših obraženijih i to nepolitičkih krugova, gojio nekakovih nacijonalno-neživotodavajućih, mlakih kulturnih simpatija za modernizovanu Srbiju, ali rijetko je tko mislio, da bi Srbija mogla, i da ona logikom prilika, mora što prije i što brže, dok se mi amo posve nacijonalno, socijalno i moralno ne rastrujemo, i dok fizički i psihički ne omlilavimo, i dok se za svijesno življenje u svijesno zadobijenom slobodnom životu sasvim neosposobimo, postati naš jedini spas, naša najveća vjera, gotovo jedini naš Bog, koji je moćan, da naš mrak razbije, našu tugu udavi, naš smrad odnese i našu trulež potopi, našom svijesnom nas volj om i radom ujedinivši sa sobom i oživivši u Kulturi zajedničkoj, jugoslavenskoj I

Nije toliko važno, što je delikventsko-denuncijantska Hrvatska negdje u lipnju 1913., u jednom svom uvodniku zanijekala Srbiji misiju jugoslavenskog Pijemonta, nego je vrlo važno, da se taj organ, jedne ne baš slabe i najsrbofobskije partije u Hrvatskoj, uopšte sjetio i zamislio, da bi Srbija mogla da bude naš Pijemont. Na stranu međutim npoređivanje našeg Pijemonta sa talijanskim za Narodnog Ujedinjenja, Srbija poslije časno i savjesno izvršenih svojih nacijonalnih, i, izim socijalnog, velikim dijelom kulturnih dužnosti na prekodrinskim našim zemljama, za nas je ona poslije Kosova sve drugo, nego je prije Kosova bila. Prije Kosova mi nismo znali, koliko otporne snage u našem narodu ima, koliko je kao zemlja težak, koliko je kao planine velik i gord, kao golo stijenje jak, kao olujno more buran, kao sunce vatren i požaran, i kao vihor silan, nasrtljiv i ništeći, misleći übogo nedotupavo i smešno starački, da je more bajuneta u rukama automatski izvježbanih ljudi i duša, koje tek gruba sila, a xri-