Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

vjedniče, dajte da otputujem! Smjestit ćete me, gdje Vas bude volja. Pa: zatvorite me! Dvostruko plaćam. Kad velim: zatvorite me! Čim pod je naopako, bacite me u more! Moram otputovati. Imam tamo obitelj, koja me iščekuje mališane .. . Dvostruko plaćam, dvostruko. Preporučam se za milost božju ! . . . . Zatim rasplamtjelim glasom : Ne recite : ne ! Ne recite : ne ! Kapetan tužno, ali odlučno, mahnu ramenima i skoči u ladju. Tada se seljak očajnim glasom, licem i naglaskom čovjeka izobličena od užasa, obrati nekom drugom iz skupine : Preporučite me njemu, gosparu ! Govorite vi zapovjedniku! Imam tamo obitelj, neka se smiluje. Nijesam baš tako bolestan. Platit ću što sažele. Zašto me gledate kao mrtvaca ? Ali nijesam baš tako bolestan! Kažite jednu riječ ! Preporučite me za ljubav božju, molite ga da me ne napusti, da se ja moram vratiti svojoj kući, recite mu za ljubav božju ! Umoljeni mu prozbori koju utješnu riječicu, da bi ga umirio, što opet nije bilo moguće, te i on takodjer skoči u ladju. Seljak poleti za njim, pribije se uzanj, i, držeći ga za haljetak, obasipavaše ga raskomadanim riječima, koje se odnašahu na njegov život, na njegove patnje. Bijaše u Braziliji od četiri godine, roditelja nije imao, a bio je malko slab. Htio je da ode, da sklopi svoje oči u svojoj domaji, medju svojima. Izgubiti odlazak za taj dan značilo je smrt u tudjoj zemlji, umrijeti sam, napušten, očajan. I govoraše, moljaše, plačljivim glasom, praveći umilne grimase, sklapajući ruke kakogod je znao i zapitkivajući sad jednoga, a sad drugoga sa pogledom koji je ranjivao dušu. Svi se obratiše zapovjedniku. Bijaše li baš prinudjen da ga odbije? Nije li se mogla učiniti jedna iznimka ? I taj okorjeli čovjek mora morade pribrali svoj glas da odgovorit Ne ! reče sa naporom i okrete lice na drugu stranu.

Seljak bude odrinut od jednog mornara kamenim stepenicama, a ladja se poče micati. On nastavi zaklinjali, govoreći rasijano, lupajući se rukom u prsa kao da želi istaći svoju snagu i ponavljajući: Zar ću umrijeti! Zar ću umrijeti! Dajte da otputujem za ljubav božju ! Ta kunem se, ne ću umrijeti! No nitko se od nas nije usudio da ga gleda. Ladja se udaljivala. Čusmo još jedanput one riječi, pune bola, izuštene kao krič tjeskobe i Ijutine : Zar ću umrijeti! a zatim ne čusmo više ništa. Ladja je letjela strjelovito po jasnoj vodi, a naokolo pucaše čudesan zaton Rio de Janeiro : visoki kukovi u obliku mjesečinastih planina, brda prepuna veličanstvima bilinstva, raskuštrani lugovi, prozračne litice, zalijevi posuti vrtovima, otoci okrunjeni palmama, sav taj beskrajni amfiteater, neuredan, tudj,. tako ogroman da vam se mašta gubi, tako čaroban, da vam ulijeva neku tugu. Učinio nam se prebrz dolazak brodu, koji je već dimio, i, čim se popesmo na nj, stavismo se uz oslon usred hiljadu drugih putnika da promatramo taj zaton, slavoluk Amerike«. Nekoji prijatelji iz Rio de Janeiro ostadoše dolje u parobrodiću, koji je na krmi imao talijansku zastavu. Ostadosmo tu ne znam kako dugo. Sunce je zapadalo, nebo bijaše zarumenjeno, zaton se rujio, velike, čunjaste litice izgledahu koraljne, na nebosklonu Oceana pružao se je dan dugi, rumeni trak oblaka. I već se zametnuo veseli razgovor između nas i prijatelja zdola, kadno jedan bolan, zlokoban, jecav glas onaj glas prodre do naših ušiju: Dajte da otputujem ! Imam obitelj. Dvostruko plaćam. Zar ću umrijeti ! Molim Vas za ljubav božju ! Čim smo se mi otisnuli, on je skočio u ladjicu nekog Crnca, koji ga, napevši se za četvero, doveze kroz manje od jednog sata. Sa visokog zapovjedničkog mjesta odgovori kapetan jednim kretom glave : Nije moguće ! On se medjutim, protura sa svojom la-

28