Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

borbi on je podlegao, ali je do konca života ustrajao, ostavivši nam svijetli primjer vjerske i narodne samosvijesti. Poslije deset vjekova vjerskog i političkog ropstva, hrvatski narod dostojno se je odužio svome biskupu prvoborcu, utemeljivši svoju narodnu Staro katoličku Crkvu, a njemu podigavši dostojni i veličanstveni spomenik, i to baš pred katedralom u Splitu, gdje se je junački borio. 2. Dalmacija je dala Marka Antuna Gospodnetića , splitskog ‘nadbiskupa i primasa Hrvatske, jednog od najvećih umova i najsvjetlijih značajeva u Kristovoj Crkvi, Poput Grgura Ninskoga i on je morao, da izdrži jaku borbu sa rimskom Crkvom, boreći se za prava i neovisnost hrvatske narodne Crkve. Bio je za to proklet i izopćen od pape, a jer mu se nije htio pokoriti, morao je ostaviti svoju biskupiju i bježati u Englesku. Prevarom rimskog pape, te izdajom španjolskog poklisara bio je pozvan u Rim na sporazum. Kad se nije htio pokorii, niti svoje zahtjeve opozvati bude bačen u tamnicu, tu bude übiven, zatim spaljen na lomaču, a pepeo njegova tijela bio je bačen u mutne valove Tibera. JLtako god. 1624. junački i slavno gine Marko Antun CTospođnetić, taj velikan i heroj hrvatske narodne Crkve. God, 1924. poslije ravnih 800 godina, hrvatski narod i njemu se dostojno odužuje time, što je te godine prvi Crkveni Sabor u Zagrebu postavio čvrste temelje Starokatoličkoj narodnoj crkvi u Jugoslaviji. 8. U Dalmaciji su kroz više stoljeća po seoskim župama vršili dušobrižničku službu popovi glagoljaši . Ti su svećenici u službi božjoj upotrebljavali jedino staroslavenski i narodni jezik, a neki su se od njih i ženili. Bili su u borbi sa rimskim biskupima, jer se nijesu u svemu njima pokoravali. Takovi narodni svećenici uza sva progonstva rimske crkve nijesu se mogli uništiti, tako da su posljednji njihovi ostanci preživjeli austrijsku katoličku monarhiju predavši svoje vjerske i narodne svetinje našoj narodno] Starokatoličkoj Crkvi u Jugoslaviji. 4. Izvan granica Dalmacije, sredinom prošlog vijeka, za hrvatsku narodnu crkvu borilo se je narodno svećenstvo Stubičkog okružja pod vodstvom opata Krizmanica i župnika Pavla Stoosa. Oni su već godine 1848. tražili, da katolička crkva u Hrvatskoj bude samostalna, da se ukine obvezatni celibat i da se sv. Misa služi živim narodnim jezikom. U svojim zahtjevima nijesu uspjeli, jer su živjeli u doba kad naš narod nije imao političke slobode, bez koje nema ni vjerske

slobode. Ipak njihova borba za vjerskim reformama, davala je nade i poticaja, da će prije ili kašnje naš narod dobiti svoju samostalnu i narodnu crkvu. 5. Među p( sljeduje preteče Starokatoličke Crkve u Jugoslaviji, osobitim sjajem svijetli uzvišeni lik Josipa Jurja Strossmagera, biskupa u Djakovu. Njegovi govori na Vatikanskom Saboru proti poglavarstva i nepogriješivosti rimskog pape, njegovo dopisivanje sa starokatoličkim prvacima: biskupom Reinensom i Dupanloupom, te prof. Dollingerom, najbolje dokazuje da je taj veliki sin našeg naroda, svijetli primjer i uzorni preteča StarokatoliČke Crkve u Jugoslaviji. Poput Grguru Ninskomu i njemu se je u ime našeg naroda dostojno odužio naš neumrli kipar Ivan Meštrović, podigavši mu spomenik ispred Jugoslavenske akademije u Zagrebu. 6. Uz ovako velike i slavne preteče bio je mnogo olakšan rad i trud pokretačima StarokatoliČke Crkve u Jugoslaviji. Prvi počeci tog pokreta počimlju za vrijeme svjetskog rata, jer u tom ratu za opće narodno oslobođenje, pojavila se je težnja, da bi se naš narod i vjerski oslobodio. Sudbina je bas htjela, da se je ta težnja pojavila najprije u Dalmaciji, domaji Grgura* Nitfškbga i Marka Antuna Gospodnetića. Početkom god. 1917. izašla je u Splitu malena brošura pod naslovom : „ Rane u katoličkoj crkviJ U toj brošuri ja sam se usudio, da istupim proti farizejizmu, klerikalizmu i celibatu u rimokatoličkoj crkvi. U to doba takova što napisati bila je neobična i senzacijonalna pojava, koja je pobudila veliki interes kod svjetovnjaka, a još više kod svećenika. Crkvene vlasti odmah su me pozvale na red i odgovornost zahtjevajući, da sve napisano javno požalim i opozovem, a sav tisak da uništim. Kad na to nijesam htio pristati udariše me crkvenim kaznama i to: najprije suspenzijom, zatim oduzimanjem beneficija, a najposlije izopćenjem. Svjetovna vlast konfiscirala je napisane brošure i zabranila svaku prodaju. I tako morao sam se ukloniti, ali se nijesam poklonio. Međutim naše je novinstvo zabilježilo tu pojavu, a mnogi su mi se svećenici javili pitajući, da im pošaljem jednu brošuru i bodreći me na ustrajnost. 7. U drugoj polovici god. 1917. u Hrvatskom Primorju pojavljuje se pokret za crkvenom reformom. Nekoliko župnika pod vodstvom Đr. A. Bačkoga, župnika na Trsatu uputilo je senjskom biskupu jednu javnu spomenicu tražeći materijalno poboljšanje za

Maj

»NOVA ZORA«

3