Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

1877. R. G. B. Nr. 99. Trebalo je samo da ginodalno Vijeće u Beča izjavi, da Hrvatska Starokatolička Crkva pripada zajednici sviju Starokatolićkih Crkava. Takovu izjavu Marko Kalogjera osobno je dobio, s njome pošao u Beograd i na temelju te izjave i postojećih državnih zakona Ministarstvo Vjera u Beogradu svojom odlukom od 18. XII. 1923. br. 3889. priznalo je Hrvatsku StarokatoliĆku Crkvu sa svim pravima i povlasticama priznatih vjeroispovjesti. Time je Starokatolička Crkva u Jugoslaviji dobila zakonito priznanje, tako da se je mogla zakonito i bez državnog progonstva razvijati. Dneva 21 i 22 siječnja 1924. bila je sazvana u Zagrebu prva zakonita Sinoda Hrvatske Starokatoličke Crkve, koja je jednoglasno izabrala svojim prvim biskupom gosp. Marka Kalogjera župnika i kanonika

grada Splita. Imenovanjem prvog biskupa rad je u crkvi tekao mirno i normalno. Svi su se natjecali, tko da bude revniji i uzorniji, a upravu Crkve u većini su preuzeli svjetovnjaci. Između mnogih svjetovnjaka osobite zasluge za crkvu imaju; Bozo Petrović iz Sarajeva, Ljudevit Lončar iz Zagreba, Josip Grubišić iz Šibenika i pok. Mirko Pažameta iz Zagreba. God. 1925. pojaviše se nutarnje trzavice i borbe u crkvi, i to najprije sa Dr. Vi duši ćem, a poslije god. 1928. sa Dr. Semperom i Donkovićem. Poslije velikih napora i trzavica riješeni su i likvidirani svi sporovi, tako da je sada u ovoj našoj narodnoj crkvi zavladalo jedinstvo, red, zakonitost i napredak. Dao Bog, da to vječno ostane na korist našeg naroda i države 1

IZGON JEZUITA IZ ČEŠKE

Prof. Dr. NIKO KALOGJERA (Beograd)

Krajem XVI. vijeka započeli su Jezuiti protureformaciju i u Češkoj. U prvom početku XV T li. vijeka njihov rad je ometao »majestat« (previšnje pismo) cara Matije, kojim su protestantima i reformašima bila zagarantovana njihova prava i sloboda. U to vrijeme Jezuiti 'su nemoćni, ali zato historija bilježi sjajne uspjehe i pobjedu češkog jezika, koji je sada postao službenim. Međutim kad je Ferdinand Štajerski izabran za češkog kralja, povjeri Jezuitima najžešću borbu protiv čeških reformaša. Crkve njihove poče da zatvara, a Jezuiti provode na]podliju inkviziciju nad češkim narodom. Sve to urodi kod Ceha velikim nezadovoljstvom i otvorenom bunom protiv papskog katolicizma Ferdinandovog i protiv Jezuita. Ta buna izazove istrašni tridesetgodišnji rat. Kad su Česi g. 1618. ovu bunu započeli protjerali su odma iz svoje zemlje mrske Jezuite, a u cirkularnom proglasu, kojim to češki staleži opravdavaju kaže se doslovno: »Svakome je poznato kako je ovo kraljevstvo od vremena cd kada je licemjerna isusovačka sekta u njemu uvedena bilo izloženo velikim opasnostima i kako je kroz to vrijeme trpilo na promjenama i nesrećama. Sve ovo morali smo mi staleži, kao i naši podložnici i drugi stanovnici kraljevstva teško osjetiti i trpjeti, dapače i imovinu našu i krv zbog toga čest® na kocku staviti. Pošto smo dakle iskusili da je spomenuti otrovni isusovački red sam glavni uzrok svih ovih nereda, red, koji jedini upire sile, da rimsku stolicu utvrdi 1 sva kraljevstva i sve zemlje krugle zemaljske podčini pod jaram i vlast iste, red, koji sva sredstva upotrebljuje da mogućnike digne jedne na druge, gospodu protiv podložnika a podložnike protiv gospode nadraži, kao također da među staležima zemalja, gdje ima različitih vjera, bune i neprijateljstva stvara, red, koji pače svakome zločincu dopušta da posegne za životom kralja i pomazanika Gospodnjega

i još mu obečaje zato platu vječnoga života ; jer đakie red ove pogibeljne i buntovne isusovačke sekte zbog strašnih pothvata, koje on protiv glava svijeta i cijele zemlje pripravlja, iz onih država, gdje se mir i tišina hoće uzdržali, i od katoličkih regenta ima da bude protjeran, zaklječujemo .... i t. d.« Jezuiti su morali kroz 14 dana cijelu Češku napustiti, a tko bi molio za njih ili ih zaklonio bio je proglašen neprijateljem domovine ; a ako se koji povrat! čeka ga smrtna kazna. Zanimivo je da su tom prigodom Jezuiti izjavili da u papi oni priznaju dvostruku duhovnu i svjetovnu nadležnost suda.

GEGURU DOBRI-NINSKOMU BISKUPU PRVOBORCU, KANCELARU HRVATSKE 925.- 11. V. 1930.

„Poznija stoljeća pravo će mi dati „Hrvat kada bude opet svoj na Svomu , „ljada neće dati , da mu tudjin krati „Slavu Bogu pjevat na Jeziku svomu . . “ Kao da Te slušam, Ti IM tako zboriš Na »Saboru Prvom« prije tisuć ljeta, A kroz sva ta ljeta kao da NAS KORIŠ: —»Zar još nismo svoji, zar nam još što smeta!?« Grgure Veliki, prosti svojoj djeci, U svojoj smo kući, na hrvatskoi meti, Al’ ljudi su naši većinom još slijepci I crkvam vladaju latinske aveti! Tek šačica brojem novoborbenika Uzdigoše svetu zastavu nam Tvoju, Apostolim ravni, sviješću sljedbenika Novu vode borbu za Pravicu svoju. Stara svijest se budi, nove duše dišu, Iz rimskih okova već se srca miću, Zle navike stare latinske se brišu, Hrvati hrvatiki slavu Bogu kliču . . . ! PET. STJ. JAKOVLJEVIĆ (Ljubušak).

Maj

»NOVA ZORA«

5