Beogradske novine

Broj 6. PRILOG

Ćetvrlak 13. januara 1916.

Ssogtailste loiim

Na Tari i na Limu. Već prije mjesec dana dostigle su austro-ugarske čete Lim i posjele varoši P1 e v 1 j e i P r i j e p o 1 j e. Pošto je i B ij e 1 o P o 1 j e oteto na juriš, prođrle su carske i kraljevske čete dublje u dolinu Tare, i iz kraja oko Peći, išlo je duž B is t r i c e, preko sjeverno-arbanskih Alpa, pravo na P 1 a v. Borbe se danas vode u prijedjelu, u kome su prije tri godine vogjene prve borbe sa Turcima, i uspješno napredujući koje naše čete već znatno iza B e r a n e. Prije tri godine, kao što je poznato, bili su prvi Crnogorci, koji su počeli rat. Prvo mjesto, koje su osvojili bilo je Bijelopolje, na sređnjem toku Lima. Crnogorci su ga osvojili 12. oktobra. Poslije dva dana đošaoje red na T u z i, a poslije dalja dva dana na B e r a n e. 20. oktobra palo je Gusinje, 2K. Plevlje. Sva ova mjesta pominju se i u današnjem ratu. Ova mjesta pripadalm nekadašnjem sandžalui N o v i P a z a r, na koja su Crnogorci bacili svoje oko još od 1389. godine. Borbe za ove krajeve u stvari nijesu nikada ni obustavljane. Ova mjesta nikada nijesu dugo bila pod jednom oblašću. Cas su u njima vršljali Crnogorci, kao pravi gospodari, progonivši turske vlasti i naplačujući porez od naroda. Cas su opet Turci poslali nove snage i prognali Crnogorce. Ali čim bi se Turci opet povukli, izmiljeli hi Crnogorci iz svojih jazbina, i igra bi se

tako nastavljala iznova. Od 1389. godine vogjena je crnogorska politika po dva principa. Na prvom mjestu se gleđalo da se dokopa mora, koje je bilo uđaljeno 1.500 metara od zapadne granice, da bi se postigli bolji trgovinski ođnosi. Zatim je traženo proširenje prema sandžaka Novi Pazar, da bi se dobila plodna zemljišta, jer sa brdovitog zemljišta nije mogla, da se dobije dovoljna hrana za narod u Crnoj Gori. Prvi cilj su postigli na B e r 1 i n s k o m K o ngrosu 1878. godine, drugi cilj u p os 1 j e đ n j e m b a l k a n s k o m r a t u. Turcima nikada nije pošlo za rukom, da potpuno podjarme Crnogorce. Sama priroda njiliove zemlje pružala irn je najbolja odbrandbena sredstva i skloništa. Naročito je to bio slučaj u dolini Lima i Tare. Do 1913. godine činio jc Lim istočnu granicu Crne Gore, koja nikada nije bila potpuno sigurna. Obe rijelce teku u istom pravcu. One dolaze sa „sjevernoarbanskih A!pa“, i telcu skoro paralelno, i teku prvo u sjeveroistočnom, a zatim i sjeverozapađnom pravcu, dok se ne ulijevajuu Drinu. Doline ovih rijeka su jedinstvene u Evropi. Zidovi dolina spaštaju se u najbizarnijim oblicima skoro upravno. Sama dolina je čas uža, čas šira, čas je opet tako uzalc klanac, kroz koji se voda probija sa toliko šuma, da sve zagluši, a na vodi se primjećuje bijela pjena, malo poslijo pak dolina se tolilco proširi, da mogu da se obragjuju i

Podlistak. A. K. X.*) Vojska Pflanzer-Baltina komanduje se iz galicijske varoši, za koju svaki onaj, koji se interesuje zna izmegju Urala i Semmerigna, ali čije se ime ne smije reći, jer kad bi se njeno ime znalo, varoš bi bila izložena svim mogućim neprijatnostima. Neusugjujem se na ovom mjestu, da pomenem ni jedno slovo iz njenog imena. Najbolje će biti, da je krstimo imenom A. K. X. Varoš A. K. X. ležala je u otvorenom poiju, u njoj su bile' široke ulice, a niske kuće. Njena ulična mreža iznosi 40 kilometara. U varoši nije bilo kolere. Tvrdilo se, da su ulice bile tako prljave, da za bacile nije više bilo mjesta. Na vratima u kafani, na sred pijace, (to je nekad bila najbolja kafana) istaknnta je jedna cedulja, na kojoj je kaligrafskim slovima ispisano: ,,Zatvoreno je, jer je i suviše zagagjeno". „Grand Hotel" nije zatvoren iz onih razloga zbog kojih je zalvorena kafana na glavnoj pijaci. Gospodin Blitz me je uveo u jednu smrdljivu sobu iznad štale, pokazujući mi je kao moje prenočište. Govoreći više rukama nego jezikom, objašnjavao mi je gospodin Blitz, kako su Rusi kod njega stanovali. Šta su mu sve oduzeli! „Gospodine, * namještaja u vrijednosti 30.000 forinti, prokletstvo, gospodrne!" Čaršave su Rusi, izgleda, ostavili. Tko zna koliko se ljudi, porijeklom od Vladivostoka do Kavkaza, uvilo u te čaršave. Legao sam na krevet sa madracom i čekao sam na noćne napade in) A. K. X. jest skriveno ime galicijskog grada, u kojcrn imade sjedište glavni stan vojnog zapovjednika generala Pflanzer-Baltina, odkudaj on vodi operacije protiv Rusa na besarabijskoj granici.

sekata. U ovoj prljavštini, sa špartanskom izdržljivošću, mora da živi austrijski časnik, koji je dodijeljen u A. K- X. Mučenici... mučenici! Zar bi zato moglo biti drugih riječi? Ako vi lijepe poljske djevojke, od kud se vi nalazite u ovoj varoši prljavštine? Kada se predveče šetate na glavnoj pijaci, i kada u isti mah sa vašim sjajnim očima i drsko i ljupko pogledate časnike, koji su tako dugo bili sami. i u prvim borbenim redovima, znali samo za prijateljstvo smrti, šta vi onda mislite! Hoćete li samo, da se zabavljate? Tko bi vas mogao sasvim razumjeti, vas, onako lijepo odjevene, čiste, i varoškoj prljavštini ?... U dućanskim vratima stoje židovi u prljavom odijelu, govore svi u isti mah, i držeći čvrsto svoje novčanike nabijene stotinjarkama, vjeruju da se s novcem sve može postići. Jevreji, prosjaci i prosjakinje ne prose nego traže, a Hasid uvijek drži u pripravnosti bakreni novac, da pornogne svome siromašnom bratu, da lakše dogje sreći i da se lakše približi Bogu. Kod Jevreja trgovaca s vinom bilo je tokajca u velikim buradima, i ovo je vino tako aromatsko, da se lako pije kao voda, a poslije tek čovjek osjeća, kao da nru je tijelo od čeiika. Rusi su opljačkali ove trgovce s vinom. tako da su sada sva burad prazna, a stolovi na kojima se nekad prosipalo vino, sada su prazni i čisti i izgiedaju lijepo. Jedan stari židov i stari Švaba, jedan od starih njemačkih koionista iz okoline grada, čija su naselja Rusi potpuno uništili, idu zajeđno. Nijemac ima dugu bijelu kosu, crvene obraze, a sjajne oči. Oni se prepiru o ulozi, kojudragi Bog igra u ovome ratu. ,,On je pokazao šta je; ništa nije“, kaže Švaba, ljutit na Boga. „Vi nesmete klevetati Boga, gospodine!“

čitava polja. Svuđa pak nalaze so stijenr i visovi, koji pružaju divna skloništa. Megju obe rijeke prostire se talasasta visoravan, lcoja je sra/.mjerno đobro obragjena. Većinont su to pak livađe, na kojima pasu ovce i koze. Kanije je ova visoravan bila pokrivena gustom šumom. Ali ove šume su od Turaka sistematski uništavane, da bi se Turci mogli odbraniti od stalnih razbojničkih prepada Crnogoraca. Pučanstvo ovogkraja sasvim je različno Na jugu, prema arbanaškoj granici, stanuju K u č i. To su Arbanasi, koji su u toku vijekova poslovenjeni. Oni ispovijedaju r i m ok a t o 1 i č k u v j e r u, dok pravi Crnogorei ispovijedaju pravoslavnu vjeru. Ova vjerska raslika dovodila jeranije do znatnih razmirica izmegju pojedinih plemena, i ove razmirice obustavljene su tek u prošlom vijeku, kada je data ravnopravnost svima vjeroispovjcdima. Kuči se odliluiju velikom kolebljivošću. Crna Gora je često imala to da osjeti. Godine 1836. pridružili su se oni svojevoljno Crnogorcima, jer nijesu bili zadovoljni sa turskom upravom. Ali već poslije trinajest godina odrekli su se oni Crno goraca, kada je trebalo da plaćaju porez. Skoro zatim opet su se izmirili sa njitna, ali 1853. godine napustili su sasvim Crnogorce, kada su dobili dosta turskog novca. 1854. godine odcijepili su se opet od Turaka i prišli su Crnogorcima, ali 1855. godine dva puta su se dizali protiv knjaza D a n i 1 a Stari će tvrdoglavo : ,,Pa neka zadrži rat" Da zadrži rat! Kako ? Da pošlje rat za kazmi u aps, dragi Bože, vi ste mešuge (ludi) dodaje ljutito židov. ,,On nije ništa !“ Ali stasi židov mjesto svakog odgovora skromno kiimne glavom. Vječita skromnost vidi se na njegovom neopranom licu. ,,Je li gospodin rezervni časnik ? pita jedan. „Ne.“ On mi prilazi. Opet me neprijatno dira ova radoznalost pučanstva Galicije. Za njim mi priIaze i mnogi drugi. „Zovem se Hain Hirsch. Ne znam kako tebe | zovu,“ predstavlja se jedan inladić, neočešljane brade, iz čijih usta udara formalni smrad. Mora malo da se ustukne. Moj ovratnik iz sive iisičine, koga sam još pre desetak godina kupio u Galiciji, utvrgjuje se sa cijenom od „pedeset kruna, kaže jevrejski trgovac s vinom, kratko i jasno. Drugi ga cijene neki više, neki niže. U očima im sija volja za trgovinom. Moja kutija za cigare, od krmeće kože dostiže najviše 25 kruna. Jedan ulazi i trguje s nekim drugim, držeći mu stalno pred očima pakete sa hiljađarkama i stotinjarkama, koje je pak čvrsto stegao u svojoj ruci. Oni se prostački megjusobno grde. I gospodin je Blitz iz grand Hotela ovdje stalni gost. Na njegovoj bradi se još vide ostaci gulaša. On mrmlje grubosti, žvaćući u isti mah. Dva vojnika guraju Bertu, debelu sluškinju, kojoj sa nekom nepojamnom tačnošću fali svaki drugi zub. Dolazi prosjak i stoji bez riječi, dok kafedžija neda milostinju. Poslije odlazi ne rekavši ni hvala. Na pijaci je uvijek veliki broj seljanki. Žene uvijek zabragjene, da bi se zaštitile od hladnoće... a ljudi, sa nataknutim kapuljačama preko uši,