Beogradske novine
■
dnevno u jutro. Ponedeljkom poslije podne.
Prođaje se: u Beogradu i u krajevima „ , zaposjednutim od carsko i h [1 kraljevskih £eta po cljeni od u u u Hrvatskoj-Slavoniji, BosniHercegovini i Dalmaciji po cijeni od 8hel. izvan ovog podru£ja . . 12 „ ===== Oglasi
Pretplata: za 1 mjesec u Beogradu I u krajevima zaposjednutim od carsko I kraljevskih feta K 150 i u Hrvatskoj-Slavoniji, BosniHercegovini I Dalmaciji K 2-40 izvan ovog podru£ja . . K 3 po cijenlku. ;
Uredništvo: BEOGRAD, Vuka Karadžića ul. 10. Teiefon broj 67. Uprava, primanje oglasa i pretplate: BEOGRAD, Čubrina ulica 3.
Br. 33.
J
Jl
RATNI IZV3EŠTAJI.
IzvieštBnffustro-ugarskog generalnog stožera.
Zvanično se objavljuje: K. B. Beč, 14. marta. Jugoistočno i rusko bojište: Nema ništa novoga. Talijansko bojište: Na Soči se počinju razvijati velike borbe. Od jučer napadaju Talijani sa znatnim snagama, ali su svagdje odbijeni. Na tolminskoj mosnoj brani zadovoljava se neprijatelj sa snažnom topovskom paljbom. U odsjeku Plave nije uspjelo neprijatelju da uništi naše preprjeke. Kod G o r i c e odbijena su dva napada na Podgoru i jedan na mosnu branu kod Lucinica. Na sjevernom dijelu visoravni Doberdoba navalio je neprijatelj u više navrata. Kod S v. M a r t i n a odbio je 46. segedinski puk sedam neprijateljskih juriša. Zamjenik glavara generalnog stožera pl .Hofer, podmaršal. K. B. Be£, 15. marta. Rusko bojište: Posađa mosnog utvrdjenja sjeverozapadno od Uscieczka odbila je žestoke navale neprijatelja. Inače nema nita novog. Jugolstočno bojište: Ništa novog. Talijansko bojlšte: NavaleTalijana na Soči traju još dalje. Jučer je poslije podne bio žestok boj na visini Podgore. Naše su čete odbile bajonetom neprijatelja, koji je mjestimice prodro u naše položaje. Isto je bio uzaluđan neprijateljski napadaj isročno od S v. M a rtina. Ovdje leže oko hiljadu neprijateljskih lješina. Na primorskom frontu je bilo topničkih borbi i borbi minama. Na koruškoj granici i u Tirolu, oko Col di Lana bili su žestoki topnički bojevi. Talijanski avijatiČari bacali su bombe na Trst, ali nije počinjena nikakva šteta. Zimjenik glavara generalnog stožera pl. HOfer, podnaršal.
Izvještol njemačkog vojnog vodstva. Wolffov ured javlja: Berlin. 14. marta. Zapadno bojište: U cijelosti nema promjena. Omanja borba kod Wieltja, sjeveroistočno od Yperna završena porazom Engleza. Poručnik je Immelmann istočno od Arrasa i zapadno od Bapaume-a srušio dva neprijateljska aeroplana. Aeronauti su mrtvi. Poručnik je Bolke srušio dva neprijateljsha aeroplana iza francuskih linija kod tvrdjave Malancourt, sjeverozapadno od Verduna. Posljednji je aeroplan uništen od našeg topništva.
Ova dva časnika uništila su dosada deset odnosno jedanaest neprijateljska aeroplana. Nadalje je zapadno od C a m b a i-a nakon borbe u vazduhu sručen jedan engleski dvoplošnjak, a pratioci zarobljeni. Istočno i balkansko bojište: Ništa novoga. Vrhovno vojno vodstvo.
HepriJnteljski ratni izvještaji. K. B. Beč, 14. marta. Javlja se iz stana ratne štampe: Izvještaj francuskog generalnog stožera od 13. marta. 3 sata poslije podne: U okolici sjeverno od Verduna nije bilo nikakovih pješadijskih poduzeća. Neprijatelj je topoviina bombardovao tečajem noći B e t h i ncourt, položaje oko Doaumonta i Woewra, kao i poiožaje u odsjecima Molainville i Romvaux. Naše je topništvo stu| pilo u akciju na cijelom frontu. U Prister| waldu provalila je naša pješadija izmedju Croix-a i Cirmes-a u neprijatelske rovove u širini od 20 metara, pa se je povratila sa koje 20 zarobljenika, nakon što je neprijatelju nanijela znatne gubitke. Na ostalom frontu prošla je noć mirno. Naša je vazJ dušna flota u noći bacila tri velike bombe J na stanicu u Oulians. 11 sati poslije podne. Sjeverno je od 1 Aisne naše topništvo razorilo na više mjesta neprijateljske peložaje na visoravni V a uc 1 e r c. U Champagni su naši teški topovi uspješno bombardovali njemačke položaje Maisons de Champagne i u okolici oko NaI varina. U Argonnama upravili smo žestoku vatru na neprijateljske željeznice i poIožaje. — U istočnim Argonnima s j e v e rno od Verduna nastavili smo žestokom paljbom na položaje zapadno od Maase kod Morthomme i u okolici Bois Bourrus. Naše su baterije uzele sa cilj mjesta oko I Forgesa i Rabenwalda, gdje se je neprijateij počeo skupljatf. Nijemci su navalili na rovove, koje smo mi u okolici oko Largye-a (?) zadnje dana natrag uzeli. Pred našom topničkom i pješadijskom vatrom krenuo je neprijatelj natrag u svoje položaje, nakon što je vidno pretrpio znatne gubitke. Belgiski izvještaj: Na belgiskom je frontu, osobito oko Dixinude bio danas žestok topnički boj. Talijanski izvještaj, 12. marta: Na višim položajima nemoguća su svaka preduzeća uslijed trajnog nevremena. Snijeg leži mjestimice i 10 metara visoko. Naše je topništvo započelo intenzivnije da radi od srijednje Soče, pa sve do mora. Nekoji su dijelovi neprijateijskih položaja znatno oštečeni, a branioci protjerani. Na mnogim mjestima ušutkali smo neprijateljske topove. Za stanki, kada je naše topništvo obustavilo paljbu navaliia je naša pješadija, po dubokom snijegu na neprijateljske položaje.
BEOGRAD, četvrtak, 16. marta 1916.
Vvodna riječ. C „Beogradske Novine" ćeod danas izlaziti u dvostrukc povećanom formatu i svakoga dana. Tojevrlo velik korak i mi ga nikad ne bismo mogli poduzeti, a da za ovo kratkc vrijeme izlaženja nismo došli do uv erenja, da se nalazimo na pravome putu. Iz dva momenta crpimo mi naša u'-jerenja: jedno iz stvarnosti što se izdanjo „Beogradskih Novina" od dann njihove pojave upetostručiio i, drug povjerenjem, kojim nam je čitalačka publika izašla u susret. „Beogradske N o v i n e“ primile su se vrlo teškog zadatka, koji je u toliko teži, što se na putu riješenja toga zadatka i u najboljo] namjeri može poći stranputicom. „Beogradske Novine“ hoće sa svim nešto drugo od ostalih novina, koje su prije izlazile u Srbiji. One nisu htjele drugo nego da podražuju stranačke borbe, njima nije bilo stalo do toga, da srpsku javnost cbavještavaju o dogadjajima, nego je njihova čežnja bila naprotiv upravljena na to, da unosi zabunu i nepouzdanost u pojmove svojih čitalaca, kako bi ih na taj način pridobili za svoje nastrane pouke, sa kojima su znale da zaslijepe svekoliki narod. Mi danas nećemo da sudimo i da presudjujemo, mi hoćemo danas samo da utvrdimo stvaruost: rovenje i podstrekavanje dosadanje srpske publicistike, srpski je narod potisnuo s puta razvića, kog mu je propisala historija i podbola ga na rat sa najmoćnijim vojnim državama na svijetu. Rezultat je ove zločinačke publicistike: od Boga tri puta blagoslovena zamlja je opustošena, jedan visoko obdaren sa veliL.m kulturnim zadacima odredjen narod ostao je u nuždi i nevolji, a od juče neprijatelj, koji je srpskom narodu označivan kao varvarski i hunski, spustio je iz ruku svoje oružje da liječi rane, koje je rat nesrećnoj zemlji j nanio. Za Srbiju je rat svršen. Srpska je vojska potučena, a njene jadne ostatke odvodi ententa na ratišta, koja su daleko od njihove otadžbine, da i posljednju kap krvi proliju za stvar, koja im je savršeno nepoznata. Ruska vojska, koju je car iz Petrograda poslao — ne da zaštiti srpsku zernlju, nego srpsku vladu, koja mu je bila slijepo odana, leži slomljena, nemoćna da i najmanji udar nanese austrougarsko-njemačkim vojskama, koje su posjele najljepše i najbogatije moskovske pokrajine: Woliniju, Poljsku, Kurlandiju
i Livlandsku. Francuska vojska u očajanju bije zadnji odlučni boj sa njemačkim svetim oduševljenjem obuzetim divizijama; engleska flota, od koje je nekada drhtao cio svijet, povukla se kukavički u svoja zaklonjena pristaništa od straha pred njemačkim podvodnim brodovima; talijanska vojska, koja je podmuklo napala svog nekadanjeg saveznika na način, koji historija ne pamti, i koja je već smalaksala, drhteći baca poglede prema alpinskim planinama, odakle čeka ofenzivu, koja će joj se osvetiti, jer je neprijatelja ispunila neoprostivom mržnjom. Ne — danas se više ne dogadjaju čuda. Ententa, koja je na svim Iinijama potučena, a tako će i dalje tučena ostati, nema više moći, da srpsku vojsku vrati u otadžbinu, pa mora ovu zemiju pod sramnim izgovorom prepustiti pobjediocu Austro-Ugarskoj monarhiji. Na Kalimegdanu danas leprša gorda zastava austro-ugarske vojske. Ali ona više znači nego li samo znak pobjede — ona tamo gore leprša kao simbol novoga vremena, vremena koje neće znati niza kakav rat, niza kakve nedostižne utopije, nego koje će biti posvećeno samo ozbiljnom i prilježnom radu mira i reda. „Beogradske Novine" ističu se kao herolđi toga novog vremena. One ne vode nikakvu pustolovnu politiku, one ne draže i ne lažu. „Beogradske Novine“ znaju samo za jednu zadaću : da srpskom narodu otvore oči da umeju da vide istinu i stvarnost. „Beogradske Novine" hoče da srpski narod, vidi tamninu, u koju ga je njegova vlada nasukala i da mu pokaže put, koji mu je historijska dužnost od davnine obilježila. Doista je suviše kratko vrijeme od dana kada se pojavio prvi broj „Beogradskih Novina“, a da smo mi mogli prodavati cijeloj zemlji, ali brojevi, koji smo na vrhu ove „Uvodne riječi “ istakli, svedoče, da se krug onih, koji nas slušaju i koji će nas slušati, proširuje. Polako se pribira srpski narod i u osvitku novoga vremena uočava svoj historijski put. „Beogradske Novine“ žele, da mu budu vodja na ovome putu, a da opet ne pogriješi, pa i da grede u susret vlastitom svom blagostanju i napreiku. Hranti zn topove. Pariske novine ,,Le Temps“ od 28. februara iznose pod naslovom ,,Le recensement dessujets serbes“ (Prebrojavanje srpskih podanika) slijedeću zvaničnu obznanu, koju donosimo u originalnom tekstu :
Godina II.
„Ainsl que nous 1‘avons annoncć, I« recensement des sujets serbes Sgćs de dix-huit a quarante-cinq ans rćsidant en Fance pendra fin demain soir. Conformćment a 1‘accord intervenu entre Ie gouvemement francais et 1« gouvernement serbe, tous les Serbee appartenant a la catćgorle visće cfdessus doivent en consćquence se prćsenter au plus tard a Iamairie de leur rćsidence en France demaln lundi 21. fćvrier. Ceux qul ne se conformeront pas a cette prescription s‘exposent a se voir appliquer les dispositions prćvues par les rćglements milltalres. Les sujets serbes receusćs en Frence seront e.vaininćs au point de vue de 1‘aptitude au service mllitalre par des commissions seront exlusiverment com posćes d'officiers de recrutement et de medecins militalres. Les intćressćs seront convoqućs devant ces commissions dans les formes en usage pour les mllitaires fran<;ais.“ U prijevodu glasi: „Kao što srao javili prebrojavanje srpskih podanika od 18-te do 45-te godine starosti, koji se nalaze u Francuskoj svršava se sutra. Po ugovoru sklopljenom izmedju francuske i srpske vlade, treba svi Srbi koji prlpadajn gornjim kategorijama, da se prijave načelstvu onoga mjesta u Francuskoj u kome se nalaze najdalje do sutra ponedeljak, 28. februara. Oni, koji se ne bi odazvali propisanome, izlažu se opasnosti, da budu kažnjeni po vojnim propisima. Ove u Francuskoj prebrojane srpske podanike pregledati će komisija i odrediti njihovu vojnu sposobnost. Pošto revizioni odbor za sada ne održava sjednice, ove će se komisije sastojati od vojnih ijekara 1 časnika za regrutovanje. Zalnteresovani će biti pozvani pred ovu komisiju po francuiklm vojnim propisima.“ * * * Ovu objavu treba dobro zapamtiti svaki Srbin, jer svaki onaj, koji je'još sumnjao u iskrene osjećaje entente prema savskoj kraljevini, mora naći u ovoj objavi pravu istinu. Za Rusiju su, Francusku i Engjesku bili vojnici Srbijfr, a i sada nisu ništa drugo, nego hrana za topove, koja se može, kad se hoće, poslati na klanicu. Kad je Engleskoj trebalo u osamnaestom stoljeću vojnika, da uguši krvlju i smrću slobodu mlade sjevero amerikanske republike, kupila je ona sebi vojnike na evropskom kopnu. Ni onda, kao i danas, nijesu engleski gentelmeni bili raspoloženi, da svoju dragocjenu krv prolivaju za stvar domovine. I doista se našlo nekoliko vladalaca, koji su prodavali djecu svoje domovine za zvečeći novac Engleskoj. Prodavana su tada čitava sela, a tko se je od prodatih protivio navući englesku uniformu, bio je bez prigovora strijeljan. Medjutim su ovi vladaoci s novcem, koji je bio omćljan krvi njihovih podanika, gradili sebrskupocjene dvorove i priredjivali raskošne gozbe, bez obzira na plač i kukanje žena i djevo-
Podlistnk. Veiiki ljudl velikog doba. I. Ljudi entente. Veliko doba zahtijeva velike ljude. Ovu ogromnu oluju, koja je svijet uzdrmala do korena, može pobjedonosno podnijeti samo ona zemlja, koja ima ljudi, koji raspolažu sa moralnim i duševnim snagama, neophodne potrebne vodjama velikoga doba. Staro je neriješeno pitanje historijskih mudraca, da li veliko doba stvara velike ljude, ili veliki ljudi izazovu veliko doba. Sada, istina, nije prilika, da se filosovsko-historijski problemi raspravljaju i bilo bi frivolno to pitanje riješiti u jednome ili dva članka. Mi se danas možemo ograničiti samo ukazivanjem primjera historijskog, koja je najbolji učitelj i koja mu pokazuje da se uvijek, kad dogadjaji obični rastu u velike, i iz bezoblične mase sveopštosti, pojavljuju veliki ljndi stvoreni za to, da dogadjaje uokviruju i upućuju po svojoj volji. Stavimo se sa obim nogama energično u sredinu današnjice, čiji su izvršeni dogadjaji prešli do sada nenaviknutu mjeru i utisli se u giganska izvršenja. To je titanska borba, koja se danas izvodi, jer su snage, koje se medjusobno rve do vrhunca zategnute od naroda, kojl u svojoj cjelini predstavljaju Titane. Mi, koji stojimo po sredini ovoga rvanja, nemožemo niukoliko odmjeriti onu strahovitu snagu u ovim dogadjajima. Tek historičari kasnijih dana imaće razmjeru, po kojoj će rat.počet 1914. g. umjeti tačno presuditi. Ali ipak vidimo jedno: mi vidimo, da se na stranu Austro-Ugarske, Njemačke i njenih saveznika nalaze oni ljudi, koji su zato pozvani da dogadjaje njihovih naroda vode pobjedničkom kraju. Citav niz ovakih imena odjekuju prije nego što £e biti lirena želikom historij* imena
knezova, državnika i generala. Naprotiv kod entente oskudjeva ovaj gordi niz vodja, koje je sudbina odredila: mi vidimo kod entente samo take, koje je slučajnost ili u najpovoljnijem slučaju jedna za moć i snagu žudeća politika iznijela na površinu, da vode svoje narode. Uzmimo jednu pravednu ocjenu dajmo neprijatelju onu čast, koju zaslužuje, ali pri najboljoj volji nije mogućno na njegovom sapunu nači takav broj velikih i jakih, kao što se nalaze na našim vrhovima. Rusi su imali svoga Nikolu N i k olajeviča, ličnost koja nesumnjivo ima prosječno polovnu vrijednost. Nije imao nikakva uspjeha, jer mu je sudbina ispriječila protivnika, koji je u svakom pogledu nadmašniji bio. On nije dorastao genijalnosti je'dnoga Konrada pl. Hfitzendorfa, jednoga Hindenburga ili Falkenhayna, ali neuspjeh, koji je pretrpio, ne može preboIjeti ličnost manje mjere. Ma kako da paradoksno zvoni, po načinu, na koji je on bio tučen od austro-ugarskih i njemačkih vojskovodja, neosporno leži nešto vrlo veliko. On je veliko htio, pa je veliko i otpočeo. Što on to nije mogao privesti kraju, nije bila njegova krivica, nego je zasluga onih ljudi, koje mu je sudbina postavila kao protivnike. Zs to, što je veliko htio, a protiv sebe imao veče za protivnike, bilo je katastrofalno za njegov poraz koji je pretrpio. Sa Nikolom Nikolajevičom iscrpljena je skoro količina velikih ljudi entente. Ima mnogo glasova, pa i u samoj Austro-Ugarskoj i Njemačkoj, i koji francuskom generalisimu J o f f r e-u priznaju doimenak „veliki“. Ali Joffre, taj trbušastl bonhomme, kog male francuskinje sanjalačkim pogledima nazivaju „mon heros*, nije ništa više nego jedan sposoban general, koji svoju sbanku savršeno razumije i mogao bi mnogo više poctiči, kad mu nebi iz svih mogućih obzira
ruke bile vezane. U Austro-Ugarskoj i Njeinačkoj vlada danas samo jedna jedina misao, misao o pobjedi. Njoj je sve drugo podčinjeno, a nadmoćnost centralnih vlasti i njihovih saveznika nalazi se baš u tome, što razumile, da svoje ustrojstvo potčine toj misli. U Austro-Ugarskoj i Njemačkoj govori danas vojnik prvu i posljednu riječ. On bije bojeve, koji riješavaju sudbinu njegovih naroda, on jedini nosi odgovornost za uspjeh ili neuspjeh u tim borbama. U Francuskoj, a još više u Italiji vojnik je manje odgovoran za ono, što se na bojnom polju dešava, ali se u tim zemljama ništa neprimjećuje o ćutanju nevojnika, naprotiv, o generalima na frontu mnogo se, vrlo mnogo govori. Mnoga propala ofensiva entente ima se staviti na račun onih, kojih daleko od fronta ne nose nikakvu vojničku odgovornost, i neće da je nose, pa ipak se smatraju za pozvane, da učestvuju u opredjeljivanju sudbine svoje zemlje. Mi tačno znamo, kako je došlo do jesenjašnje velike ofensive generalisim Joffre-a. Vlada je na njega navaljivala, da to učini, jer je njoj bila potrebna grmljavina topova, da bi nadvikala glas nezadovoljnih. I rjegov talijanski drug više nego jedanput je morao da iskusi, šta značezvanični ili parlamen tarni uticaji. Grof Cadorna, a tako isto i Joffre pouzdano ne bi poduzeli bili obe svoje posljednje ofensive, koje su njihove vojske samo užasno oslabile, da su u njihovim odlukama bili toliko samostalni, kao što su vojskovodje u Austro-Ugarskoj i Njemačkoj. Naročito Joffre, koji je do sada uvijek pokazao, da svoju snagu neprecjenjuje, ne bi hiljade i hiljade svojih vojnika slao u izvjesnu snirt, da ga na to nije gonila francuska vlada, koja je za svoj vlastiti opstanak strepila. O talijanskoj vladi bolje je i da ne govorimo, ona se od samog početka rata nalazi u stalnoj zebnji.
Na ovom mjestu moramo dodati jednu riječ, koja bezuslovno ovamo spada, možda će ona neobično zvoniti, ali ipak obuhvata iscrpno istinu stvari. To je ova riječ: Svaki narod ima onakvu vladu, kakvu on zaslužuje. I ovdje se pokazuje velika razlika tzmedju naroda entente na jednoj i'onoga Austro-Ugarske i Njemačke, kao i njihovih saveznika na drugoj strani. Ovdje sfoj* narodi spojeni u jednu cjelinu iza svojih vodja, njihova moralna je snaga, koja prelazi u njihove vojske i iz ovih stvara rnaterijal, koji je vodjama potreban da iivojuju pobjedu. Nije samo ustrojstvo, koje stvara pobjedilačku vojsku, čini tu svoje i vrijednost kulture, koju dotični narod ima. Viša kultura daje bolje ustrojstvo, viša kultura daje bolju vojsku. Viša kultura daje bolju vladu, daje prije svega pretežnije vodje. Engleska, Francuska i Italija — Rusija sama nije nikad činila tako visoke prohtjeve — uvijek su sebe označavale kao narod najviše kulture. Doista, zapadno-evropska kultura stoji na vrlo visokom stepenu; niko više nego mi u srednjoj Evropi nije to najdragovoljnije priznavao, ali sad u’ratu, koji je sa mnogih skrivenih stvari skinuo koprenu, pokazuje se, da se zapadno-evropska kultura, koja je u glavnom romanskog porijekla, više na spoljašnosti osniva. Riječ, koja je porijeklom iz Francuske: „Ako protrljate malo Rusa, pojaviće seTatarin* može se za Francusku ovako primijeniti: Ako Francuza malo protrljate, pojaviće se Sansciilott (Sansciilotta je vojnik francuske revoiucije, koji je svoj put obilježavao ubistvom i paljevinom). A za Italiju ta bi riječ mogla glasiti: „Ako malo protrljate Talijana, pojavi će se „Bravo*. Zapadno-evropska kultura, čiji su nosioci tako ponosni, nije ništa drugo, nego spoljašnja prevlaka, koja je istina sjajna i
blješteća, ali koja pri najmanjem dodiru spadne. Treba samo čitati francuske i talijanske listove za vrijeme rata, pa da se ocjeni, na kojoj se visini kulture nalazi onaj svijet za koji oni pišu. Ni jedan narod, doista niske kulture i etične zbilje nebi sebi dozvolio onakve neobuzdane grdnje, koje, kao n. p. „Matin“ ili „Corriere della Sera* donosi svojim čitaocima. Dokaze o ruskoj kulturi nalazimo u spaljenim gradovima Galicije i istočne Pruske. A kako stoji sa engleskom kulturorn, kazuje nam njegova Preuzvišenost nadbiskup londonski, koji je na sve strane svijeta izjavio, da je zapovjednik engleskog ribarskog broda, koji je na otvorervom rnoru sreo brodolomnu momčad srušenog Zeppelina, potpuno ispravno postupao, što je uskratio spasavanje onih, koji su se nalazil u najvećoj opasnosti života.
mdII podlistoh. Katedra za ugarski jezik na berlinskoj univerzi. Slobodoumna narodna stranka predložila je u odboru za prosvjetu ovo: da parlainenat odluči i da se kraljevska državna vlada moli, da u najkraćem vremenu organizuje katedru za ugarski jezik i i s t o r i j u na berlinskoj univerzi. Njemački ratni hljeb u Americi. .Frankfurter Zeitung* javlja iz New-Yorka: Njemački ratni hljeb sada je stigao i u Ameriku. Nekoliko pekara ovdje mijese ga tačno po propisu, i u opšte se jede kao posiastica, ma da ga mnoge porodice fmaju prl 6vakom objedu. Ali se u opšte ne može primiti već i zbog cijene, koja jznosi 25 santima od hljeba, dok obi* čan hljeb staje samo 10 santima.