Beogradske novine

utorak

Strana 3.

zaposjednutim od carsko i 11 ■■ kraljevskih Ceta po cijeni od u u u Hrvatskoj-SIavoniji, BosniHercegovini i Daimaciji po djeni od • 8hel. Izvan ovog podrućja . . 12 „

Ogiasl po cijeniku.

iu«jv..u.. — r--jod carsko i kraljevskih ieta K 150 u Hrvatskoj-Slavoniji, BosniHercegovini i Dalmaciji K 2 40 izvan ovog područja . . K 3-—

Uredništvo: BEOGRAD, Vuka Karadžića ul. 10. Telelon broj 67. Uprava, primanje oglasa i pretplate: BEOGRAD, Čubrina ulica 3.

Br. 38.

BEOGRAD, utorak, 21. marta 1916.

Godina II.

RATNI IZVDEŠTAJI. Slzvještoj austro-agarskog generalnog stožera. K. B. Be£, 20. marta. Rusko bojište: Jučer je na večer nakon 6 mjesečne odbrane ispraznile su naše čete mosnu utvrdu sjevero - zapadno od Uscieczko, pošto je čitava utvrda bila topovskom vatrom uništena. Makar je Rusima bilo već jutrom pošlo za rukom u prostoru. od 300 metara prodrijeti u naše položaje, branila se je posada kroz punih još 7 sati protiv osam puta jačeg neprijatelja. Istom oko 5 sati poslije podne odlučio ses je pukovnik Planckh isprazniti utvrdu. Manji odjeli i ranjenici prešli su čamcima na južnu obalu Dnjestra. Naskoro se je prelaz morao napustiti, jer je neprijatelj upravio koncentričku vatru na ovo mjesto. Carskim dragunima i saperima koji su branili ovu utvrdu, nije preostalo drugo nego se na sjevernoj obali Dnjestra probiti do Zaleszczyki-a, gdje su stigli pod zaštitom noći. Odbrana ovog utvrdjenja ostati će sjajna tačka u povjesti carsko i kraJjevske vojske. Talijansko bojšte: Na goričkoj mosnoj brani zapalili smo neprijateljske položaje. Poslije podne otvorilo je naše topništvo na neprijateljske položaje žestoku vatru. Neprijatelj je izbačen iz jednog dijela njihovih položaja. Borbe na t o 1 m i n s k o j mosnoj brani traju još dalje. Zaposjednuti položaji ostadoše u našim rukama. Zarobljeno je ovdje 925 vojnika i 7 mašinskih puški. Odbijeni su napadi na Mrzli Vrh i K r n. 1 kod Rombona su naši uzeli jedan položaj i zarobili 145 vojnika i 2 mašinske puške. Na koruškoj fronti traje dalje živahna djelatnost. Na tirolskoj granici bombardovao je neprijatelj neke položaje oko Col di Lana i još neke na južnom frontu. Jugolstočno bojište: Nepromijenjeno. Zamjenik glavara generalnog stožera pl. HOfer, podmaršal.

Izvještoj turskog giavnog stana. Glavni stan javlja : K. B. Carigrad, 19. marta. Irakško bojište: 18. marta bacila je jedna naša Ietelica nekoliko bombi na Kut-elA m a r a, čime je pogodjen nepri-

jateljski jedan top i jedno odjelenje. U toku borbe 1. marta u okolini Sueckog kanala sa jednim neprijateljskim odjelenjem, zarobili smo 5 indijskih vojnika. U ostalim bojištima nema ničega da se javi.

Bure u purlamentlmu entenie. U talijanskom, pa i u francuskom parlamentu vlada velika bura. Ove se vlade moraju boriti protiv napadaja opozicije. Nema ni tragu slavljenoj slozi, pa kolebanje sa bojišta prešlo je u parlamente, dgje se biju jednako ljuti bojevi. Ako je ikada bio nuždan ikakav još dokaz za sve lošije stanje entente, jednako u unutrašnjosti kao i prema vani, boljega se zaista ne može naći. Zaista francuska je, kao i talijanska vlada došla u vrlo neugodan i težak položaj. Dokje još oduševljenje — bez obzira dali iskreno ili vještačko — zasjenjivalo narode, lako je bilo vladama vladati. Ali otkako su mjesto uspjeha dolazile samo vijesti o — uspjesima, nestalo je slijepog oduševljenja, a mjesto njega se je pojavio razbor i težnja za istinom. Talijanska i francuska vlada, koja o uspjesima'ovog njihovog rata stoje i padaju, brane se očajnički protiv svake kritike, ali kao što njihove vojske na bojištima sve veće i više odstupaju poražene, brane se i vlade protiv napadaja sve slabije i slabije, bez prave energije i volje. One doduše nijesu propustile nikoje sredstvo, da svaku kritiku uguše već u njenom začetku: one su po primjeru svog moskovskog saveznika sk.učile štampu, mobilizovale su ulice i prevarile su lažima i izvraćanjem pravog stanja stvari svoje narode. One su izdavale iskrivljene ili nikakove liste o gubicima — ali sav je njihov trud bio uzaludan. Dijelovi Francuske i Belgija, koje je zaposjela Njemačka, nijesu još povraćene do dana današnjega. Pa umjesto, da Francuzi podsijedaju Metz, moraju sa svim svojim snagama braniti Verdun, pa je vrlo dvojbeno hoće li im i taj napor uspjeti. A talijanski vojnici pišu svojim kućama još uvijek iz istih onih mjesta, kao i na početku rata, a još ne iz Trsta ili Gorice. A iskrivljene liste o gubicima nadomještaju transport ranjenika, koji se sa fronte odpremaju u pozadinu. K tome još pridolazi nevolja u zemIji. Finansijalne snage države se istrošuju, trgovina i zanat umire, ali za to rastu cijene životnim namirnicama u neizmjernost. Tmumo je stanje u Francuskoj, a sve je sitnije domoljublje i sve bojažlji-

viji glas naroda. Ipak je još mnogo gore u Italiji. Ovdje gdje se političke strasti laglje zapaljuju, nego gdje drugdje, počima već ozbiljno vrjeti. Zastupnici naroda u talijanskoj komori to osjećaju, pa i znadu da njihova kritika nailazi na uporište u velikim masama naroda. Prije su bili osamljeni i pod pritiskom sile. Sada ali oni stoje prema Salandri i drugovima ne više sami, jer se iza njih kupe u masama cijeli narod. Bučne postaju sjednice talijanske komore, pa onda kao i u mirno đoda lete psovke i pogrde od stranke na stranku, od lica na lice. Ipak je Salandra još snažan, ali samo zato, što se u zemlji neće niko naći, koji bi htio primiti na sebe nasljedje i odgovornost za zločin, kojeg je on počinio na talijanskom narodu. Moć, koju neće nitko primiti na sebe, toliko je postala teška, da i sam Salandra stenje pod njom. Salandra, taj slabunjavi univerzitetski profesor, zlorabio je svoju moć i već se narod sprema, da ga pozove na odgovornost. Duma i engleski donji dom pokazuju druge slike, koje ali nijesu ni malo radosne za ententu. U dumi još uvijek vlada svim sredstvima zavezuje usta članovima ovog zakonodavnog tijela, ali se sve čini, da nijVviše daleko dan, kada će i oni progovoriti u ime ruskoga naroda. Sve u prkos caru, u prkos kozacima i u prkos Sibiriji. I u engleskom donjem domu izbijaju najopasniji simptomi, jer tamo već ustaju ljudi od ugleda i govore posve iskreno i otvoreno, za mir. Zaista, stvar entente mora stajati vrlo rdjavo, kad ponosni Englezi to sami počinju priznavati.

Italljn protiu tijemnčke. Itallja rekvlrlra njemačke brodove. (Naročiti brzojav .Beogradskih Novlna") Lugano, 20. marta. „Corriere de la Sera“ javlja iz L o n d o n a : Sir Edvvar G r e y saopštio je na jedno pitanje u donjem domu, da je talijanskavladazaključila, da rekvirira sve njemačke brodove, koji se nalaze u talijanskim pristaništima. * * * Na slučaj da se gomja vijest obistini — a u to se jedva može sumnjati, — svjedoči, da vlada Salandre bujici onih, koji će intervenisati u talijanskom parlamentu, neće se moći održati i stoga zaključila, da provocira rat sa Njemačkom. Ona to čini protiv njenog uvjerenja i protiv uvjerenja talijanskog generalnog stožera, koji je duboko uznemiren sa postojećim stanjem rata i neće od novog neprijatelja ništa više da zna. Ali već jednom sa dušom i tijelom od uličnih junaka u Rimu i Milanu propisu za Salandra nema više povratka, i on se u toj tačci mora podati želji onih, kojima on ima da zahvali za svoj portfelj i Italiji za nesretni „oslobodilački* rat. Njemačka koja je na obu-

stavu njemačkih brodova portugalskoj vladi umjela odgovoriti dostojno i snažno, neće ni nekadanjem savezniku ostati dužna. Italija se očevidno smatra poniženom da Austro - Ugarska sama dobije tako snažne udarce. U maglovitom predvidjanju poražavajućim krajnim rezultatom, hoće već sada za sebe slavu osigurati, ali da je tučena od dviju velikih sila, a ne od jedne, đa je, dakle prevlasti podlegla. Uzeti je, da Centralne vlasti neće htjeti otkazati ovu ljubaznost Italiji. „Virtualno* ratno stanje sa Njemačkom. Javlja se iz Lugana „F. Z.*: Talijanski je ministarski savjet utvrdio pravac za objašnjenja, koja će Salandra o opštoj i Cavasola o privrednoj politici činiti u komori. Glavni je govornik u jučerašnjoj komorskoj sjednici, reformni socialista C a n e p a zahtjevao jedno narodno ministarstvo svih ratnih stranaka i življe učešće parlamenta. O izostaloj ratnoj objavi Njemačkoj izjasnio se Canepa vrlo pomirljivo. Vlada će već imati svoje razloge za to, a saveznici će ih priznati; u ostalom postoji prilaskom Italije londonskom ugovoru i poslije imenovanja entente ratnog savjeta, „virtualno" ratno stanje sa Njemačkom. Izrečeno povjerenje Salandri. ZOricli, 20. raarta. Talijanska komora, po želji ministra predsjednika Salandre, poimeničniin glasanjem primila je sa 394 protiv 61, od strane poslanika Morcurgo, predloženi prelaz na dnevni red. Komora povjerava, da vlada pod postojećim uslovima svoju privrednu i finansijsku politiku tako i dalje vodi, da ona poluči najuplivniju odbranu poljoprivrednog, industrijskog i trgovinskog života zemlje.

Zašto je kralj Nikita pobjegao. Ljubav prema otadžbini i bankarski depot. (Naročiti brzojav „Bcogradskih Novina") Ziirich, 20. marta. .Neue Zuricher Zeitung* iznosi uzroke, koje su pokrenule crnogorskog kralja, da u posljednjem trenutku pobjegne, kad su već počeli pregovori za mir sa A ustro-Ugarskom. Po ovoin izvještaju, bio je strah kraljev, da ne izgubi svoj novac u francuskim i engleskim bankama, koji je dao povoda za takav njegov korak. Prije svjetskog rata kralj je, kao mudar finansijer svoje engagement uBerlinu i Beču oprezno oslobodio i svoje u tamošnjim bankama deponovane kapitale prenio u London i Paris, gdje on posjeduje uopšte veI i k i d e p o t. On ne sumnjaše u pobjedu entente. U toliko više ga je uzbudila s u d b i n a Srbije. Tada se uzdrmala njegova vjera u nadmoćnost entente. U pravoj predpostavci, da ni njegovoj zemlji neće biti uštedjena ista sudbina, kao i Srbiji, još tada je kralj upotrijebio sve sile, da podigne svoje kapitale iz engleskih i francuskih banaka. I same ove banke imale su na to da odgovore. Stalno su dolazila nova odugovlačenja, dok naposljetku Kdvessova vojska ne osvoji Lovćen. U isto vrijeme, kao šro se tvrdi, vlade entente izdale su naloge bankama,

da upotrijebe privatno dobro kralja Nikole kao zalog radi neke, po želji velikih sila četvornog sporazuma odgovarajuće trgovine. Baš kad je Nikola upravio svoju molbu za mir Austro-Ugarskoj, dobije vijest, da će se cijelo njegovo dobro konfiskovati, u slučaju, da i dalje pregovara. Dugo vremena za premišljanje nije bilo. Ili bi se morao svoga dobra odreći ili prekinuti pregovore. Da bi ovoj dilemi izmakao, zakljući on da pobjegne. Strah da će izgubiti bogate plodove svoje štednje, nadjača u njemu ljubav zavičaju i otadžbini. Tek u Lyonu dobio je on potvrdu, da je svaka opasnost odklonjena od njegovog kapitala, odkada se nalazi na francuskom zemljištu. Kralj je Nikola tako spasio svoj novac, ali vjerovatno izgubio svoj prij e s t o.

Ratne billesKe. Dok se štampa entente obično gubi u klevetama centralnih vlasti, naročito u pogledu postupanja prema interniranim, o kojima izlaže njenim čitaocima čitave jezovite romane, dotle se Herve nalazi pobudjen, da povodom jednog izvještaja, u nekom neutralnom listu, o postupanju interniranih u Francuskoj, sa kojima se tamo ophodi kao sa zločincima, izmedju ostalog napomene slijedeće : ’ Ova stvarnost je škandaloznija, no ona po kojoj se tvrdi, da u Ugarskoj francuski i engleski civilisti nisu smješteni u jedno koncentrisano sklonište. Ugarski novinar misli, što je u ostalom sasvim prirodno, da kad Francuska rdjavo postupa sa ugarskim civilistima — ne sme se čuditi kada Madjari to istom mjerom vraćaju onim Francuzima, koje je objava rata tamo zatekla. Dopuštam sebi, da upravim pažnju ministra spoljnih poslova i ministra unutrašnjih djela na stvari, koje je objelodanila „Gazette de Lousanne*. Bilo bi nama — koji već odavno u cijelome svijetu uživamo glas viteške velikodušnosti, a do koga nam je i stalo — vrlo milo, da nam izvjesni suviše revnosni činovnici republikeuinostranstvu ne stvore glas, da smo grub i divlji narod. Za ovaj izraz iskrenog negodovanja biće oni nesrećnici, koji su internirani u Francuskoj, gospodinu Hervć-u sigurno blagodarni. Ali još blagodarniji treba, da su mu sami Francuzi, jer Hervć pripisuje rdjavo stanje, za koje se saznalo, samo pojedinim suviše revnosnim činovnicima. Naravno, ta blagodarnost bila bi od male vrijednosti za vladu, koja trpi takve postupke, ali njena sudbina i inače malo obećava. A to je opet za internirane još veće zadovoljenje no časno negodovanje gospodina Hervć-a. * * * U bugarskoj skupštini odigrao se 16. o. m. jedan važan nacionalni i kulturno-historijski dogadjaj. Većina je podnijela predlog, da se crkva cara oslobodioca u Sofiji nazove po imenima apostola Ćirila i Metoda ipri tome predlogu uzeo je riječ i ministar predsjednik Radoslavov, koji je izmedju ostaloga i ovo rekao:

Podlistak. U doanaestom (asu Od jednoga srpskog književnika dobllo je naSe urednlštvo slijedeći napis: U buraoj istoriji srpskoga naroda, punoj teških i sudbonosnih dogadjaja, nije ipak zabeležena teža nesreća od ove sadašnje. To je najcrnji Ilst istorije srpske. Kosovski slom, petstolećno robovanje i kobria 1813. godina, kada je Karadjordje napustio zeralju i ostavio obezglavljeni narod zloj mu sudbini, nisu bili ovoliko katastrofalni. Možda bi se jedino u svetskoj povesnici moglo naći nečega sličnog, kao što je lutanje starih Izrailjaca ili patnja francuskog plemstva za vrerae revolucije. Kako se smelo dopustiti, da dotle dodje? Jesu li ljudi, kojima beše poverena andbina zemlje, svesni svoga strašnog i neoprostivoga greha prema narodu. Ako nisn, onda su to psyhopatološki tipovi, sazreli za ludnicu ; ako su pak svesni, to su onda obični zločinci, kojima je mesto u kazamatu. Odista treba biti lud ili beskrajno nevaljao, pa i dalje ierati šegu s ovim pod nebom najnesrećnijim narodora srpskim. Danas je svima u Srbiji jasno kao dan, da je svaka dalja akcija besmislena, jer je napor srpskog naroda odavno prešao granicu ljudske moći. Onaj deo srpske vojske, koji se-sada potuca i zlopati u tudjini, niko više ne može uzimati ozbiljno u obzir. Sa čisto vojničkog gledišta tih nekoiiko desetina hiJjada označenih srpskih očajnika, koji su od 'sopstvene vlade navedeni na tanak led, ne

mogu više ni fizički ni duhom predstavljati neku živu silu. Zašto se onda i dalje ovi jadnici drže na mukama? Zašt® se misli i na to, da se ta naša krv spremi pod tudjinskom komandom na iskasapljenje? To se pre svega kosi i s dostojanstvom jedne evropske vojske, jer boriti se za tudj račun ne znači biti više vojnik, već najamnik. Englezi i Francuzi valjada su sami tek toliko jaki, da im ona šaka srpskog jada nije potrebna. Ako je za vajdu, srpski narod je podneo dosta žrtava za njih, te bi najobičniji obziri čovečnosti i milosrdja nalagali, da se bar tom ostatku razbijene srpske vojske dade jedanput razrešnica. Oni su rastrubili širom sveta, da se bore za male narode, a eto vode i poslednjeg srpskog vojnika na klanicu. Izgleda kao da se navlaš radi o glavi celog jednoga narodal Ako su Englezi i Francuzi avereni, da srpskom narodu nije još dogorelo do nokata i đa mu je posle petogodišnjeg ratovanja još uvek do rata, neka dopuste slobodno opredelivanje onom delu srpske vojske, koji oni kao roblje drže pod najam. Onda bi se tek videlo, šta sada misli i oseča prevareni vojnik srpski. Ali, naravno, to njima ne ide u račun, a najmanje Pašiću i njegovim kreaturama. S kakvim pravom vodi danas reč taj Pašić u ime srpskog naroda, kada je ponajviše njegovom krivicom izgubljena cela zemlja, a vlada srpska pobegla iz nje ? Ogromna većina srpskoga je naroda ovde, a ne tamo. Pašić i njegovi drugovi nemaju prava da govore ni u ime manjine, koju su na prevaru odvukli sa sobom ; u očima celoga sveta

pak, koji je ostao veran ognjištu, oni su jedini vinovnici njegove tragedije. Nikola Pašić, koji je već i ranije, za vlade kralja Milana, begao iz zemlje i u tudjini kovao zaveru protiv svoje otadžbine, i porodice Karagjorgjevića, u kojoj je begstvo nasledna bolest, napustili su bestidno zemlju. Oni su je napustili na način, koji je njih i njihove pristalice onemogućio za navek. Postoje samo dva put* za pravog vladaoca, kad mu zemlju zadesi katastrofa. Jedan je put kapitulacija. Da kralj Nikola nije kapitulaciju izvršio na odveć crnog o r s k i način, on bi u ovim teškira danima, kada su ceo srpski narod prevarili perfidni savezaici, pobedio istorijski svoga beogradskog zeta. Drugi put se sastoji u tome: da vladalac, kao vrhovni zapovednik vojske, stoji pred njom i daje poslednji otpor u samoj zemlji. Kralj Petar niti je ćasno kapitulirao niti se borio, nego je ostavio za sobom u zemlji, koju su Obrenovići s nadčovečanskom mukom stvorili, jednu novu 1813. godinu. Zvanična Srbija sramno je pobegla vukući za sobom grupu očajnih vojnika, koji su bolju sreću zaslužili. Danas ovde i deca znaju, kako je ludačka politika bila, koja je Srbiju dovde dovela. Mangupski mentalitet Pašićevih trabanata napravio je ruinu od jedne lepe i blagoslovene zemlje. Oni su, medjutim, ostali isti. Narod je pretrpeo sva stradanja Hristova, iztrgnut je Cvet zemlje, hiljadama žena i dece u cmo se zavilo, sve živo vapije za mirom, a njima još nije dosta! Nije im dosta zato, što ententa daje još parai puniim džepove; kad ona jednoga

dana zaveže kesu, gospoda će se razbeći kud koji. Ali tada, možda, neće biti više ni jeđnoga vojnika srpskog... Kad ne bi sve bilo suviše žalosno, moglo bi da bude po malo i smešno.... Jest, suviše je žalosno, oh i kako žalosno I — Pogledajmo oko sebe pa ćemo videti, da majke i žene, sestre i dečica vape za odvedenim iz otadžbine sinovima i muževima, braćom i ocevima i da svak razborit danas veli: Dosta je bilo krvi; — borilo se pa se umorilo. Mi žene, čije muževe vuku besavesni ljudi po belom svetu; mi deca, čije očere uzimaju na dušu grešnici; mi majke i sestre, u crno zavijene; — mi smo gotovo reć iscedile suze naše za dragim supruzima i ocevima, za ljubljenim sinovima i braćom. Mi svi dižemo svoje od teškog ridanja promukle glasove paupravljamo uovom dvanaestom času na javno mišljenje Evrope i celog kulturnog sveta očajni apel: neka se u ime Božje većjednomstane na put besomučnim pustolovinama kukavički pobeglih besavesnih vlastodržaca, — kako biseod potpunog uništenja za ispaćenu srpsku grudu sačuvali tužni ostaci nekadašnje srpske vojske. Koimasrcanekanas čuje!

HALI PODLISTAK. Ko rnože biti letač. Fizička sposobnost avijatičara. Da se može biti dobar ratni pilot mora biti dobro kla-

sificiran. Savladjvanje samoga sebe, pr»sustvo duha i neumorna izdržb’ivost jes« za letača neophodni uslovL Po sebi se razumije, da pretpostavkom da ova svojstva mogu jačinom volje i stalnim vježbanjem uspeti se do savršenstva. Kako se pitanje pretresa, da li je mogućno stepen ovih sposobnosti utvrditi na nesumnjtv naučnički način, nekollko francuskih vojnih Ijekara, tako javlja ,,Matin“, odali sn se na istraživanje. Fiziološka su ispltivanja, koja se sada na osnovu učinjenih poln»šaja preduzimaju sa avijatičarima, kao što pomenuti list primjećava, ostala su za laike misteriozna. Kandidat za letenje moia naime, sa objema rukama dugo vrijeme a voditi ritamske pokrete, koji se na bubnja kontrolne sprave objeleže i čiji se rezultal u tajnom postupku automatski izjašnjaTa u kilogramskim metrima. Za tim se ispitaju pravilnost nadimauja pri disanju i sposobnost srca. Za ovo je izmišljen čitav nia sprava. Nu to su tek samo predprobe. Ako ih kandidat prebrodi, onda tek podležl stvarnom ispitivanju. Za tim se ispituju očnji živci za gledanje ili pipljivost. Sve se to dogadja nenadno i dogadja se većinom sijevanjem m»gneziumskom svjetlošću, ili sa praskavim pucanjem, ili sa polivanjem ledeno-hladnom vodom. Zavisi od stepena izdržljivosti ispitnika, da 1 on ova iznenadjenja može da podnpse bez davanja ikakvoga spoljašnjcg znaka. Svakojako bubanj zabjeleži nemilosrdno svako drhtanje ruku, svako uhrzano disanje i lupanjesrca. Ako te pokuŠaje savladamo svojom jakom iz-