Beogradske novine
dnevno u jutro. Ponedjeljkom poslije podne.
Prodaje se: u Bfogradu i u krajevima . , zaposjedDutim od carsko 1 h B kraijevskih četa po cijeni od u Hrvatskoj-SIavoniji, BosaiHercegoviui i Dalmaciji po cijeni od 8 bel. izvan ovog područja. . . 12 „ == Oglasi po
Pretplata: za 1 mjesec u Beogradu i u krajevima zaposjednutim od carsko i kraljevskih četa K 150 u Hrvatskoj-Slavoniji, BosniHercegovini i Dalmaciji K 2-40 izvaa ovog područja . . K 3‘cijenika. Uredništvo: BEOORAD, Vuka Karadžića ul. 10. Telefon broj 67. Uprava, primanje oglasa i pretplate: Čubrina ul. 3. Telefon broj 25.
Godina II.
RATNI IZV3ESTAJI. Juieštnj austro-ugarskog generalnog stožera. L. B. Beč, č7. marta.
tc,
aatl
čvanično se javlja : Rusko bojište: Nema ničeg novog. Talijansko bojište: Juče je bilo žestoke borbe na nekomjesta fronta. Na goričkoj mosnoj n' naše su čete osvojile jve !ijanske položaje ispred sjefrnog dijela Podgorskihvi| v a. Tom prilikom zarobljeno je 525 llijana, medju ovima 13 časnika. U jsjeku P 1 6 k e n neprijatelj se uzalud upinjao, da povrati oduzete mu rovove. Bc rbe su uzele veće razmjere i trajale su cijele noći. Na Tirolskom frontu bilo je samo omanjih topničkih borbi. NeprijatelSsko topništvo je obasipalo vatroin Cafidonazzo (u Suganskoj dolini). Jugoistočno bojište: Istočno od D r a č a nadjena su dva lijanska poljska topa sa municijom. Janje je nepromijenjeno. Zamjenik glavara geaeralnog stožers pl. Hofer, podmaršal.
jj pJJ:
a | Izujestaj njemachog vojnog uodsta. K. B. Bcrlin, 27. marta. Zapadno bojište: Danas su ujutru Englezi povrijediii K ~elikom eksplozijom naš položaj kod S t. 1 oi južno od Yperna u širini od 100 letara, i ranili ljude od čete, koja je ila u rovovima. U predjelu sjeverojstočno i istočno od Vermellesa usješno smo se borili minama i zarobili mogo neprijatelja. Dalje južno od La o i s e 11 e (sjeveroistočno od Alb er t a) adržali smo manje neprijateljske odjele atrom, da se nijesu mogli približiti nalim položajima. Englezi su zadnje dane pet pucali na grad Lens. U Argoni m a i u predjelu M a a s e časovito u topmčki bojevi popustili, Istočno bojište: Protiv fronte, kojom zapovjeda maršal lindenburg ponovili su Rusi jučer apadaje s velikom žestinom. Tako su valili besprimjernim žrtvama «a 1 j u d i m a i m u n i c i j i protiv njelačkih položaja kod Jakobstadta, |i sn imali znatne gubitke, bez da su stigli bilo kakav uspjeh. Kod V e 1 if k’o j e Selo (južno od Widsy) zarobile sta naše čete 57 ruskih vojnika i uzele Wvije mašinske puške. Ponovni pokušaji eprijatelja, da napadne naše položaje kod o s t a w y, potpuno su ostali bezuspjeni. Pošto smo kod Naroczskih jezera od-
bili napade dijelova triju vojnih zborova, prešli su naši istočni pruski pukovi na protunapad kod M o k r i c z e, da zauzmemo neke naše izvidne pojožaje, koje smo napustili na 20. marta. Junačke su čete svoju zadaću potpuno izvršile. Ovom zgodom, kao i kod odbijanja neprijateljskih protivnapada zarobljen je 21 časnik i 2140 vojnika, kao i nekoliko mašinskih pušaka. Naše su letilice bacale bombe na kolodvor u D v i n s k u, W i 1 e j k i i prugu Baranovvicz i—M i n s k. Baikansko bojište: Položaj je nepromijenjen. Vrhovno vojno vodstvo.
na
tzujsšioj iurskog glavnos i\m. Irakška fronta: Nema nikakovih promjena. Kavkaška fronta: Na 25. marta odbijen je jedan neprijateljski izvidnički odjel, koji je bio sastavljen od pješadije i konjanika. Neprijatelj je imao znatne gubitke. Inače nema nikakovih promjena na ovom bojištu. Dardanelska fronta: Naše su obalne baterije protjerale topovskom vatrom nekoliko neprijateljskih torpedorazorača, koji su u blizini Dardanela krstarili. Tri neprijateljske letilice, koje su letile preko ostrva Galipolje, odletile su odmah pravcem prema ostrvu Embros čim se je digla jedna naša letilica.
Reiiterov izvješisj o impadu letilica. K. B. Amsterdam, 27. marta. Reuter objavljuje o engleskom napadu na ujemačke vazdušne brodovske falange u sjevernom Sleswigu slijeaeći zvanični izvještaj. Engleske pomorske letilice napale su prekjuče njemačke vazdušne brodarice u Sleswig Holsteinu, zapadno od ostrva S y 11. Pomorske letilice su bile kod lakih krstarica i torpedo-razorača i često na njemačku obalu eskortirane. Tri pomorske letilice 6u uništene. Razorači su se ,,Medusa“ i „Laverock“ sudarili. Bojati se, da je „Medusa“ uslijed burnog vremena propala. O sudbini posjednuća ne postoji nikakva uznemirenost. Naši razorači utopili su deset oružanih njemačkih izvidnica.
Potopijen brod. K. B. London, 27. marta. Engleski brod „Cacilia" je potonuo, posada je spasena. Tri su ranjena putnika engleskog broda „Sussex“ urnrla n bolnici Dover. Ostalih dvanaest su teško ranjeni.
Podlisfak. Dobertiol). U .Voss. Ztg.* objavljuje Franz Friedrich Oberhauser jedan isječak iz svoga ratnog dnevnika, koji je posmatrao bitke i Monte San Michele. Njegova su izvodjenja nošena velikim doživljajima saratničkim, živa .napismena borba". Ali ih ovdje opet ne skraćene iznosimo ; I Preko cijeloga dana i još k tome :set prošlih gledali smo Monte San i c h e 1 e u najtežoj vatri neprijateljskog pništva, koji je bio obasut od strane orice, od Sdraussina i Sagrado i od otivne strane, dakle od mora. Strjeini rovovi tamo gore na visini stajahu medju dvije vatre. I tu nije ništa drugo eostalo, nego da se izdrži. I izdržaše. ašnjavi koluti dizahu se, uskočiše jein na drugi, vatra je prskala visoko, amenovi se penjahu i talasaše u noći. imica, sa slomljenim izgorjelim karneem, gorila je na po nekim mjestima. likala je, kao da je htio dan da proie noć, a da bi zadržalo rojsku, koja naprijed išla. Na Monte San Michele o je pravi pakao. Pred veče, kad je vatra popustila, l smo mi od Doberdoba ka visu. Dan utonuo sa ružičnim krilima, nebo se iružalo u posljednjoj srebrenastoj svjet>ti, a sjeni približujuće se noći osuše ^storije ratne i njegovo razuzdano bimilo. Polako smo koračali po kame°m putu, izmedju borovine i ševarka
i stigli u strmen, u kojoj su se pušili stjegovi od dima i vijugali po nizbrdici. Svugdje nas je rat gledao ukočenim očima. Na sve strane je čučao, sa krvožednim usnama i alco još nikad nijesam osjetio jezovitost i grozotu, sad smo je tu vidjeli. Tamo amo dopirao je do nas paćenički uzvik preko opustošene strmeni. To je put uprepašćenja. Po nekad smo se^ zaustavili i stali i jedan pitaše polako: „Čuješ li — ranjenik je vikao — vikao je za pomoć!“ I dok je on to rekao, odjeknuio je opet i nestalo kao poplašena ptičurina u gustini šume, mi neznadosmo sa koje strane dolazi i da li da se strmeknemo u kamenjar, da tu negdje potražimo onoga, koji viče za pomoć? „Vi biste cijele noći zaiudno tražili “, rekao nam je vodja „taj posao da pronadju pripada patrolama, koje više sati traže vojnike.* Ćuteći podjosmo dalje i kad nam je do sluha dopro zagušeni glas, onda smo se trzali: to je čovjek, kao i ti što si, traži da mu pomogneši U tom je noć sve tainnija bivala. S vremena na vrijeme vidjasmo s one strane po kojeg čovjeka, ili i više ljudi: to su patrole; zatim smo ugledali bolničare sa nosilima da pored nas prolaze, ili nam ukrštaju put. Visoravan ležala je sve đublje dolje, a puteve smo jedva već vidjeli. Pred nami i daleko od nas urlali su topovi. Pješadija je ćutala. Tada je došla šuma. Jedno malo selo, sa šest sedam kuća dijelilo je sudbinu sa ratnicima, tamo dolje. Izgorjeli krovovi, oboreni zidovi, crkvica, gomila ruševina sa izlomljenira oltarom, iskrhanim andjelima
Ptij[ICev& poIltlRfl loži. m. Položaj Srbije postao je istovremeno težak i uslijed toga, što je Rusija Srbiji s jedne strane mnogo obećavala, a 8 druge strane tražila od nje, da odstupi ona zemljišta, koja je ona već imala u rukama. Rusija je postajala Pašiću sve neugodnija, jer je tražila, bezuvjetni sporazum izmedju Srbije i Bugarske, a to je značilo toliko koliko žrtvovanje Maćedonije. To je znao Pašić tačno i to on svome narodu nije mogao dati. Vojska, koja je prije dvije godine prolijevala krv za Maćedoniju sva bi se digla bila protiv njega, pa i u samoj skupštini, dapače i medju prijateljima Pašićevim bilo bi došlo do otvorene uzbune, Pašićev je položaj bio užasan. S jedne strane srpski narod, koji nije htio ni riječi čuti o tome, da se ustupi Maćedonija, na drugoj strani božanska Rusija, koja je bez smilovanja zahtijevala napuštanje Maćedonije. Osjećaji Srbije, koja je zadnju kap krvi žrtvovala za sveslovensku stvar, bili su močnicima u Rusiji posve ravnodušni: jednom riječi mala je Srbija bila samo jedan instrumenat, mašina, koja nije smjela imati viastite svoje volje. Već onda je inorao Pašić, koga je njegova rekiamna štampa bila razglasila kao najmudrijeg diplomatu, jasno vidjeti sudbinu svoje zemlje. Ali on je bio državnik sređnje vrste, samo majstor intrige i laži, koji je ovim niskim i nečasnim srestvima htio polučiti velike cijeli. Moguće je, da je već onda on osjećao i počeo sumnjati u ljubav Rusije prema njegovoj zemlji. Ali to se nikada nije moglo primijetiti, jer je on i u tim čssovima još bio pun pouzdanja. U ono je vrijeme u Nišu vladalo dobro raspoloženje, a Pašić se je starao, da se ono i ne smuti. Od vlade ovisna štampa, kao „Samouprava" i ,,Odjek“, organ vlade mladoradikala, zavaravali su narod i sa znanjem štainpali lažne vijesti, u kojima je položaj entente, a time dakle i Srbije, prikazivan u najružičastijem svjetlu. Kroz okružne i sreske oblasti raširivao je Pašić iskrivljene vijesti, tako da u čitavoj zemlji niko nije imao ni pojma o onom, šta se u svijetu dogadja. Opozicija, koja nikada nije vjerovala Pašiću, nije apsolutno inogla dobiti kakovih informacija, pa ni sama vojna komanda, koja je bila u Kragujevcu nije bila od Pašića tačno informi'rana. On je često polazio u Kragujevac, ali danas još niko nezna, šta je on tamo pričao zapovjednicima vojske. Poznato je samo jedno, da je izmedju ovih i Pašića bilo neprestano diferencija. Vojna je komanda htjela znati istinu, ali se je Pašić uvijek izgovarao, tako da u Kragujevcu jednako kao u čitavoj Srbiji
i prorociina, napuklom časnom trpezom, razbacanim svetim kipovima, a tamo je gore na zvjezđastom svodu bila veiika rupa, kroz koju je gledalo nebo unutra. Usamljenost je tu bila, opustošenost i ratni prijeteći znaci. Kroz selo odonud, opet šuma. Uz nas, tamo i amo baterije, koje vatru sipaju. SluŠali smo pucnje, kako odjekuju u duboku noć. Topovska paljba postade opet življa, udarala je na sto strana i pred nami je urlikalo, dobovalo, a mi smo tada već znali, da smo pred našim streljačkim rovovima. Mi nijesmo mislili na suludu ofensivu talijansku, mi smo mislili na mnoge dane, kada su sa svojom cijelom vojskom jurišem napali na Monte San Michele i uvijek pa i sada sa jednakim uspjehom : natrag! Ponekad samo, kad su se naše čete morale povući u šumu, ili kad smo naše izrivene strjelišne rovove morali u red da dovodiino. To se uvijek dešavalo noću, a pioneri su naprijed radili kao krtice. Idućeg dana naši su opet stajali na mjestu, i opet su naše granate otpočele strahovito da urliču i ako oni tamo preko puta ništa ne vjeruju, niti hoće da vjeruju, jedno tek inoraju vjerovati: da ovdje, s ove strane Austro-Ugarske pobjedjuje i da Austro-ugamka snaga drži ove zidovel Mi se sjećamo na sve juriše, na dane, kada je stotinama ranjeno, na put, kojim se vraćaino previjalištu. I što je više bijesnelo i što su neprijatelji više jurišali na naše rovove, u toliko su naši vojnici gvozdeniji postajaii. Naprijed se gomilahu lješevi, a preko njih je morala
nijesu vidili ponor, u kojije Pašić vodio zemlju. On je slijepo vjerovao Rusiji, pa se nije nikako mogao smiriti sa mišlju, da bi Rusija ikada mogla biti potučena. Pašićeva je vjera u Rusiju bila tim jača, što je sa Rusijom stajao i padao on, a i njegova politika. Tako je on postao slijepo oružje Rusije i ne na korist, nego na štetu svoje zemlje. Došao je d r u g i maj 1915. a s njime i užasan poraz Rusa na Dunajcu. Naravno za Pašića ova odlučna bitka nije ništa drugo bila nego obična ratna epizoda, koja po njegovom mišljenju neće imati nikakvih utjecaja na tječaj i svršetak rata. Ako je tkogod u njego'voj blizini izustio i najmanju sumnju, tješio ga je Pašić, da će Italija stupiti u rat, šta se je i zaista dvadeset i jedan dan kasnije dogodilo. I ako on nije mnogo držao od talijanske vojske, ipak je on od oružane intervencije Italije očekivao dvije pogodnosti za entente. Po njegovom mišljenju morati će Austro-Ugarska znatne čete odpremiti na jugo-zapadnu granicu, a drugo je navještenjem rata Italije bio središnjim vlastima presječen i zadnji put, kojim su one dobivale životne namirnice i sirovine. Pašić se je ali i ovaj puta prevario. Ipak se je svatko u Srbiji veselio, što je Italija stupila u rat, jer se je ovo smatraio kao odlučni momenat u korist entente, pa ovo veselje nijesu pomućivale ni vijesti o porazima Rusa u Galiciji. Kada su izvještaji ruskog vojnog vodstva melanholični, Pašić ih je jednostavno ispravljao i revidirao. Francuski i engleski izvještaj donašala je štampa u cijelosti, od ruskih samo nekoliko redaka. Pašić je dakle ovim svojim postupkom jednostavno falsificirao javne dokumente.
Poriska kcnferencijfl entente. Jučer bi bila morala započeti konferencija državnika entente. Dosada su nam stigle samo vijesti, da su dotični državnici doputovali u Paris, pa da je osim političara pozvano i velik broj vojnih zapovjednika savezničkih vojska, valjda da mogu „odmah provesti i zaključke konferencije“. Kakovi će biti ovi zaključci, to nije teško pogoditi: „borićemo se do konačne pobjede“ tako glasi lijepa formula vječitih poraza i neuspjeha entente. O čemu će se raspravljati? Sve se čini, da će se ententa više baviti svojim unutarnjim prilikama i vlastitim konfliktima, nego li velikim ratnim osnovama. Sloge nije nikada bilo izmedju sila entente, a ne može je ni biti. Interesi Rusije i Engleske u istočnoj politici bili su, a i ostaće uvijek različni bez obzira na savez, pa su tako suprotni, da zajednički rad na dulje vremena uopšte nije mogućan. Svi sporazumi u tome pogledu bili su samo vještački stvoreni modus vivendi, koji je rodila nužda, jer inače nije biio prilike, da se bez rizika postigne vlastiti cilj. Ovaj rat nije promijenio ništa na suprotnim stanovništima istočne i
da gazi dopuna. Išlo se i ugibalo, kao jedna beskrajna zmija. I ko je to ikad vidjeo, kako ovdje radi jezovitost, tome se u žilama krv sledjuje i kađ se pogleda gore na vojnike, koji su došli iz AustroUgarske da s dana u dan stojeći u strjelišnim rovovima, izvođe ovo čudo, koje je tako značajno, a u idućem dnevnom izvještaju ipak tako kratko stoji: „Svi su napadi Monte San Michele odbijeni." Bilo je kasno, kad smo se vratili. Tamo gore u kamenitim strjelišnim rovovima pripreriiahu se opet za napad. Već deset dana, s noći u noć, grmi, prašti i puca se tamo gore i izvodi pokolj munjevitim oružjem. Uskoro ćemo čuti prve pucnje. Naši pucaju i ječe cijelo prije ponoći, uvijek na približavajućeg neprijatelja. Za tim počne da teče pješadijska paljba u noćnu daljinu i zaustavlja se tamo kod Sv. Martina. I prije nego što se jutro ukaže, hoće lažnog neprijatelja da slome. Ali ovoga puta neprijatelj nije popustio. Idućeg jutra doveo je druge snage. Bura lomi i provaljuje zemlju. Kiša pljušti. Toga dana prije podne radi naše topništvo vrlo mučno. Nema odmora ni četvrt sata. Moraju se dovesti i pješađijske pričuve. Na svima kutovima i krajevima bruji i urliče. Po nekad grune top poljskog topništva preko Doberdoba, prema strjeljačkim rovovima. Kolone magareće i mazge neće danas doći. Vatra je suviše jaka. Na strmenima i na grebenima sipa vatra iz čeljusti topovskih, kojih ima u stotinama, a oblaci se rasturaju. Miris baruta osječa se i po kamenju i po džbu-
zapadne evropske velesile, nego je prouzročio dapače protivno: Engleska, gospodarica svijeta, zapala je ovim ratom u sramotnu finansijalnu i industrijalnu zavisnost Sjevero Američkih Država, bez da joj je pošlo sa rukom privredno uništiti Njemačku, šta je zapravo i bila glavna svrha ovom ratu. Rusija na drugoj strani , mora priznavati politički protektorat Japana i žrtvovati najbliže ciljeve svoje istočne politike, bez da je postigla onu cilj, radi koje je sklopila savez sa Engleskom, protiv središnjih vlasti: a to je političko osvajanje Balkana utemeljenjem jugoslavenske balkanske federacije. Naravno prije je moralo nestati AustroUgarske. Da obje strane, koje sačinjavaju temelje entente, dakle kod Rusije i Engleske pokazuje se u stvari njihovih političkih ciljeva nenađoknadiva pasiva, koju medjusobno nikako ne mogu oprostiti, jer u Petrogradu dobro znadu, da su oni svoj položaj na Balkanu izgubili samo radi engleske Njemačkoj neprijateljske politike, dok na drugoj strani Englezi dobro znadu, da su se radi kompromisue politike, koja se tiče srednje Evrope privredno iskrvarili, bez da su stvorili sigurnu bazu za svoju vlastitu svjetsku politiku. Nijesmo bez razloga Englesku i Rusiju označili kao temelje entente. Jer ne samo, da su posve suprotni ciljevi iz nužde stvorili kompromis na štetu t r e ć e g : Austro-Ugarske i Njemačke, čime bi se kompenzirali vlastiti suprotni interesi, ali ne saino sa stanovišta istočne i balkanske politike, nego i sa stanovišta uže evropske politike Francuska i Italija imadu nuzgredau vrijednost. Francusko-ruski savez od prvog dana, pa sve do danas nije izgubio značaj čistog konvencionalnog braka, u kojein oba dijela idu za svojim skroz protivnim ciljevima, ali svaki misli, da bez pomoći drugog ne može postići svoj cilj. Francuska narodna ideja revanche Njemačkoj žrtvovala je mnogo milijardi za stranu rusku balkansku i istočnu politiku, dok je Rusija za volju Francuske pristala na uništenje Njemačke protiv sopstvenih svojih interesa, a samo u nadi, da će pomoću Francuske doći na svoj račun. Istom kada je ovom savezu pristupila Engleska, postao je ovaj prije čisto amaterski savez nešto ozbiljniji, ali je i od toga doba potpuno bio podvržen ciijevima engleske politike. O Italiji konačno zaista nije vrijedno izgubiti koju riječ, kad je govora o tome, da se raspravljajtt razvoji političkih struja. Nadničar ostaje nadničar bez obzira gdje on radi. Njemu je glavno, da je plaćen. Naravno kad nema plate on može postali neugodan, ali otuda se može izroditi samo škandal, ali nikada važan kakvi dogadjaj. Tako je i u svjetskoj istoriji. Kada sebi predočimo sve one suprotnosti interesa, kojima zahvaljuje ententa svoj postanak, pa kad sa punim pravom konstatujemo, da senije ispunila ni jedna nada, na koji račun su ove države pristale na jedan kompromis, kad vidimo: da je Rusija izgubila svoj položaj na Balkanu, da je u Aziji posve uništena v da je Engleska dapače izgubila jednako sjaj svog svjetskog gospostva kao i finansijaini položaj u Sjedinjenim Državama Amerike, da je Francuska danas
novima. Po sredini ulama se opet bura sa divljim zapomaganjem, diže kamenje i daske, kida i lomi što može i u njenom bijesnilu ide pješadija naprijed. Oprezno hoće da izvojuje svaki korak. Sat-po sat proiazi. U zapovjedništvima se grozničavo čeka na najneznatniji izvještaj. Topništvo dobija neprekidno nove zapovjedi za predrugojačenje pravca. Sve radi pomamno. Murze zadrhtaju zemiju, a holuja igra, pomješana sa bezbrojnom jekom čeličnih sprava, pomamno tamo gore u vazduhu. Teško i napomo se dan primiče svojoj polovini. Pješadija uvijek puca, neprekidno se baca tamo vatra, pa onda se pojavi slutnja, da će se neprijatelj izvući „na svaki način“, „po sv?kn cijenu". Izgleda, da je svu svoju vojsku izveo na bojište. Izvještaji o stanju navode kratko: uvijek nove pričuve! I zapovjest se opet mijenja: „Na pješadijske pričuve pucati tamo i tamo !* Pa ondje proleti opet jedna pa i dmga baterija, šest topova lete tamo-amo, a zapovjednik baterije izdaje nalog. Ali izvještaji ostaju jednaki: uvijek nove pješadijske pričuve. Sve se zapovjesti brzo izvršuju, što je prije rnogućno. Tek po nekad dodje drugi izvještaj: „Naša pješadija tamo i tamo za ... metara natragl* General pješadije daje sve što ima. Svoje posljednje pričuve. To je po podne u dva sata. Municione kolone trče natrag po municiju za svoju bateriju. Put je po gdje-gdje neprolazan od strvina konjskih, točkova i izlomljenih kola, što sve mora biti uklonjeno. O tome se staraju pioniri. Sve teže postaje.