Beogradske novine

t

Izlazi:

dnevno u jutro, ponedjeljkom poslije podne.

Prodaje se: n Beogradu 1 u krajevima zaposjednutimodcarskoikra- C Ji flevskih ćeta po djeni od U 11 u Hrvatskoj-Slavoniji, BosnlHercegovinl i Oalmaciji po cijenl od 8 h izvan ovog područfa . . . 12 h — Oglasi po

Pretplata: za 1 mjesec u Beogradu i n krajevima zaposjednutim od carsko I kraljevskih Ceta K 150 u HrvatskoJ-SIavonijl, BosniHercegovinl i Dalmacijl K 240 Izvan ovog područja . . . K 3‘cijeniku. ==

Uredništvo: BEOGRAD, Vuka Karadžića ul. 10. Telefon broj 67. — Uprava* primanje ogiasa i pretplate: Kneza Mihajia ul. broj 38. Tclefon broj 25'

Br. 295.

BEOGRAD, srijeda 6. decembra 1916.

Godina II.

RATNI IZVJESTADI. Izvještai austro-ugarskog Slavnog stožera. Kb. Beč, 5. decembra. (stočno bojište: Front maršalapl. Mackense n a: Prošireni su uspjesi izvojevani posljednjih dana. Dunavska je vojska sa svojim desnim krilom odbila ruske napade i prodrla je jugo-zapadno od Bukarešta preko rijeke Argesu. Austro-ugarsko-njemačke čete, koje nadiru sjevero-zapadno od prijestonice, nadrle su preko željezničke prugeBukareš t—T r g o v i š t e. Gdje su se god zaustavljale neprijateljske zaštitnice, da prime borbu, one su odbačene. Broj zarobljenika privedenih 3. decembra iznosi preko 12.000; na donjem Argesu-u, na srazmjerno uskom frontu zarobljeno je vojnika iz nekih 28 raznih pukova. Front general-pukovnika nadvojvode Josipa: Austro-ugarske i njemačke čete generala pl. Arza otele su u pograničnoj oblasti zapadno i jugo-zapadno od O c n a Rusima protivnapadom sve mjesne uspjehe, koje su ovi bili postigli u toku zadnjih dana. Isto su tako bataliuni general-pukovnika pl. K 6 v e s z a izbacili protivnika poslije ogorčene borbe iz onomad izgubljenih rovova na visu Verh Debri. Kod tih je preduzeća zadobijeno 550 1 j u di z ar ob 1 j e n i k a, 13 mašinskih pušakaičetirisprave za izbacivanje mina. Odbijeni su uz velike neprijateljske gubitke ruski napadi sjevero-zapadno od S o s m e z e a, jugo-zapadno od T 61 g yiesa i kod Dorna Watre. Front maršala princa L e o p o I d a bavarskog. Izuzev jednog ubrzo odbijenog naleta kod Awgustowke u istočnoj Galiciji nije bilo značajnijih dogadjaja, Talijansko bojište: U prkos kiši i magli topovska je vatra u odsjeku Krasa trajala u podjednakoj jačini. Jugo-istočno bojište: Nema značajnijih dogadjaja. Zamjenlk glavara generalnog stožera pl. HOfer, podmaršal. Dogadjaji na moru: Linijski pomorski poručnik B a nfield vodio je 3. decembra po podne nad visoravni Krasa borbu sa talijanskim kopnenim letilicama tipa „Caproni“, pa je jednu od njih oborio. Od četvorice Ijudi, koji su sačinjavali njegovu posadu i koji su zarobljeni jedan je teško, a dvojica su lakše ranjeni. Zapovjedništvo mornarice.

Izvještaj njemačkog vojnog vodstva. Kb. Berlin, 5. decembra. Zapadno bojište: Front prijestolonasljednika R u pprech ta bavarskog: U jutarnjoj magli navalili su engleski bataljuni poslije jake topničke pripreme na drumu A 1 b e r t-V e rI e n c u o r t, ali su odbijeni našom vaIrom. PosJijc podne oživio je topnički boj na cijelom frontu Somme i produžio se do kasno u noć, življe nego obično u posljednje vrijenie. Istočno bojište: Front maršala princa L' e o p o I d a bavarskog. Južno od željeznice TarnopolKrasne navalili su Rusl kod Augustinovva protiv jednog rova, kojega smo im u posljednje vrijeme bili oduzeli. Front getieral-pukovnika nadvojvode J o s i p a: Dok. su ruski napadi ostaii bez uspjelia na C a p u 1 u, sjeverno-istočno od Dorna Watre, u dolini P 1 u tna i Trorusul, zauzele su njemačke i austro-ugarske čete jurišem prije nekoliko dana izgubljene položaje na visovima. U ovim vrlo ogorčenim borbama ostalo je u našim rukama na Vrh Debry 100, a na Mont Nem i r a 350 zarobljenika, a zaplijenili smo 13 mašinskih pušaka. Front maršala pl. Mackens e n a. Proganjajući 1 lomeći otpor zalaznica neprijatelja prešla je IX. vojska željeznieku prugu B u k a r e š t-T a rg o v i š t e-P i e t r o s i t a. Dunavska je vojska, pošto je nadvladala brojno mnogo jačeg neprijatelja, kod čega se osobito istakia 217. divizija, progonila neprijatelja dalje. Istočno krilo đunavske vojske odbilo je u dolin! D u n av a jake ruske napade, kod čega ie neprijatelj pretrpjo vrlo teške gubitke. Jučer javljeni broj zarobljenika na 3. decembra povisio se na 12.500 ljudl, aosim toga kod IX. vojske 2000, a kod dunavske vojske 2500 ljudi; posljednji pripadaju 22. pješ a č k o m i 6. t o p n i č k o m p u k u. U Dobrudži nema velikih bojeva. Alaćedonsko bojište: Istočno od Cerne Reke razvili sti se opet vrlo ogorčeni bojevi. Srps k i n a p a d i na B a h o vo I na frontu Mogljenice su odbijeni. Prvi zapovjeđnlk glavnog sfana pl. Ludendorff.

Podlistak. Hnsz Hllo! u Beču. (1z splsa pok. M. GJ. Miiićevića). Kockanje knez Mlloševo. Bora\-eći u Beću, Knez Miloš se je festo s kojim od svojih 'mladjih, da bi razbio čamu od zaludnice, igrao karata (žandara ili končime). I Kjnez i protivnik njegov u igri su ttlagali samo po krajcaru: nikad više! Igrajući tako, štedljivi je starac dopuštao sebi svaku majstoriju i svaku dr kist, koju samo ne bi spazio njcgov protivnik. ; Tu Knežetm slabost znali su gotovo svi koji su se s njim kartali, a!i su se činilL nevešti, samo da starcu igra bude prijatnija i zaludnica kraća. Jednom scdne Knez kartati se tako ? nekim Pantotn iz rudničlđh Brdjana. U igri Kttez makne jednoga žandara, p baš kad je hteo njime sve dići, Pantia spusii svoje karte i, uhvativši se za svoj pemer rekne: # — Nemo', Gospodaru, krasti tako ti preće tvoje! Ako si željan para, evo imam h ćemem sto dukata: da dam koliko hoćeš, ^amo ne kradi! Kttez platiu, baci karbe, itPautu otera...

Prodje mnogo vremena posie toga slučaja, a od Pante ne bi ni traga ni glasa. Jednoga dana dodje Knezu Milošu bečki engleski poslan k i javi mu: Da je u Gibraltaru umro hekakav Srbin, Panta Brdjanin, da je taj čovek pos!e sebe ostavio novaca i stvari naredivši da sc sve preda Knezu Miiošu. 1 . — E, moj Panto, moj veseii brajko: viknu Knez: — dok bejiše živ ne davaše aii u šali svoje kraicare, a sada mi ostavljaš sv r e što si stdcao! Što će to meni, veseo bio, kad i svojega imam dosta?! „Bog da te prosti po hiljadu puta!“ 1 Tako jc govorio starac hođajtići sam po sobi. Knez Miloš na rućku u Beču. Knez Miloš bio na ručku u nokog bogataša u Beču. Jedno jeio toliko se usladi Knezu da je u tri mahia tražio da ga njim posluže. I poslužiii su ga, vrlo zadovoljnii što on tako otvoreno ugadja svom uktisu. Kad se vrati kući, Miloš sazove svoje sluge i kuv r are, počue iii lcoriti po svom načinu: v l — A šta tni se Vi ovuda izležavate, gadovi! Šta mi raditc u ovoj kud? Za što vam plaćam tolike 'pare, kad mi još nlkad ne zgotoviste onako slatoga jela, ao što sam danas jeo?... — Molim vas, Gospodaru! Kako. se zove to jelo? upita kuvar,

Siom RumunlsKe. U Rumunjskoj počinje da se smrkava. Skoro se već polovina zemlje nalazi u neprijateljskim rukama, a nemiiostive neprijateljske se kolone primiču tvrdjavinskoni pojasu Buicarešta. Svaki je otpor, koji se strašnoj snagi ovog prodiranja litio da suprotstavi, slomljen, svako novo i na brzu ruku sabrano grupisanje snaga sve je ponovo odbačeno, broj zarobljenika, količina zaplijenjenog ratnog materijaia s dana na dan raste, iza obećanih savezničkih četa saveznika lutaju mnogobrojni raskomadani dijeiovi ritmnnjske vojske bez ikakve veze, bez dovoza i bez ikakve nade, imajući pred sobom samo jednu izvjesnu sudbinu, da će biti ili uništeni iii zarobljeni. 1 opet je, kao prije godinu, pomoć izostala. Tada su je trebali Francuzi i Englezi dati iz Sojuna, danas je to trebalo biti iz Rusije, čija se pomoćna i potporna vojska u jezovitom očekivanju željno izgjedala: ali ništa ne javlja o njenoj biizini, o tijenom dolasku. Santo je jedino, na koje su se Rusi bili riješili, ofenziva za olakšavanje, koja već nedjeiju dana traje, ali i pored najkrvavijih gubitaka nije bila u stanju da postigne ni najmanji uspieh. A u drugim zemljama sporazuma, koje su prije tri ntjeseca stupanje Rumunjske u rat pozdravile bratskim riječima, gieda se sa zaprepašćenošću, kako se privodi slom, koji se ne može ničirri više otkloniti. U svim se listovima vapije za spas Rumunjske, ali se vapaj gubi, nenia spasioca, i ako Rumuniska satna sebi ne uzmogne pornoći, survaće se i dalje nezadržano u svoju potpunu propast. Ispunjava se jedna sudbina, koja liči na kaznu svjeiskog suda. U trećoj godini rata je Rumunjjska došla do uvjerenja, da je stanje sazrelo za davno smjerani razboinički poltod. Siijedeći voljno i radi>- g'as u unutrašnjosti vcć cdavna ngnjezdene mržnje protivu monarhije, nego li trijezvenoj političkoj i vojničkoj ocjeni, stekli su upravljači rumunjske države mišijcnje — a to je, kao što se zna, biio krajem Ijeta — da se terazije postepeno počinju za središnjb/vjasti nepovoljno da spuštaju. Tada je strah, da će se možda odoeniti za opštu podjelu piijena, toliko bio porasao, da je odavna brižljivo spremani prepad bio preko noči izvršen. Političko-moralne smetnje, koja 'se nalazila u jcdnom dugogodišnjem savezu, odavna su se Bratianu i kralj oprostili bili bez ikakve grižnje savjesti, i ona u ratnom savjetu onog povjesničkog nedjeljnog podnevija nije igrala ni najmanju ulogu. Odiučna je biia samo prividna bczopasuost, kojom bi se rafc mogao preduzeti. Ali je prividnost prevarila i Rumunjskoj ništa ne koristi, što se ona nije sama prevarila, nego s njorne i cio sporazum. Da bi se u svom značaju mogla odmjeriti veličina uspjeha, koji je postignut protivu tog ncprijatclja, mora se neprekidno imati prcd očima, kakva je odlučna uloga pripadala Rumunjskoj učešćem njenim u ratnim smjerovima sporazuma: trebao se osvojiti Balkan, veza izmeđju obe središnje vlasti sa Bugarskom i Turskom

— Ne znain mu imena, a'i znam da je slatko, tri puta sam ga uziuiao. — Ja ću se izvestiti, reče kuvar. j I odista pošlje svoga parakuvara iu kuću onoga gospodina iu koga jc I<nez ručao, te upita: koje je to jelo od koga Jje Knez uzimao tri puta? Kažu mu da »u to bili bataci od žaba. — Istina je ito ukusno, prošapće lcavar: ■— ali sttinnjani da će ga Gospodar jestfc, kad dozna da je od žaba. Posle dan dva, kuvar pridje, i kaže Knezu da su ono biii bataci od žaba. — Uh! drelcne Knez, i počne rigati da povrati: — što me pod starost opoganiše! ,,Ne ću, more, žabe, ncću; makar bile sladje od šeeera! \ KnezMiloš na ručku u grofa Esterhazyja. Kuez Miloš ručao u grofa Esterhazvja. Na ručku je bilo više gostiju. Do JKueza je sedeo njcgov tumač. Za vreme ručka, Knezu se izinakne iz ntke ki.'ška hlebai i padne pod sto. — Dohvati taj hlebac! reluie IKnez svom tuinaču. Tumač pogleda u prislužnika stola, a ovaj uzme na poslužavnik novu krišku, i podnese je Knezu. , — Dohvati hlebac, budalo! povika Knez: — zar ga ja tražim od gladi; nego je grehota da se hleb gazil

imala se prekinuti, I najzad Rusijl da pane u ruke Carigrad i Dardaneli. Da je stupanje Rumunjske u rat imalo u istini sve to kao posljedicu, sporazum bi imao i suviše povoda, da pliva u radosti, a stanje za središnje vlasti bilo bi više nego li teško. Ali šta se u samoj stvari dogodilo? I porcd strahovitih borbi na zapadu, istoku i jugu, saveznici su postigli, da u taj prostor svjetske ratne pozornice, koja je izjavom Rumunjske iznenada postala najkritičnija, prikupe toliku boračku snagu, da svoga novog neprijatelja odlučno potisnu i da sve one smjerove sporaziima, koji su mu mnogo obećavall, pretvori u ništaviio. Prvo je zamišljenom prodiranju Rusije kroz Bugarsku prema Carigradu postavljena nesavladjiva brana u Dobrudži, a eto sad prelazi kraljevina, koja je računaia na lak razbojnički plijen, korak po korak u svojinu središnjih vlasti. Rumunjska je bila prvo sporazumu sa oduševljenjem primljeni i pozdravljeni prijatelj I spasilac, a poslije je bila jedna neugođna neprilika, i što dublje četiri savezničke vojske prodiru u neprijateljsku zemlju, taj najnoviji saveznik sporazuma postaje nami sam po sebi pomoćnik i koristan. Osvojena Rumunjska poboljšava političko i vojničko stanje saveza, i to u mnogom pogledu, i daleko je više korisnija, nego li jedna neutralna Rumunjska. ZIo, koje nam je namijenjeno, pretvara hrabrost naših četa i duhovita vještina njihovih vodja j u jedan dobitak, koji se na strani naših neprijateija mora smatrati kao neočekivani i naiteži gubitak. Rumunjs.ka sama pak. koja je svojim uzvišavanjem htjela da igra ulogn odlnčuuićeg činioca izmedju ratujućih velikih sila. pravednom je kaznom zadešena, liajpravedniiom kaznnm, koja je ikada mogla postići jedmt državu.

Rumunlshi nnod i flržDun. Rumunjska (Romania) dobila je svoje ime po Rumunjima, najniladjem i najistočnijem izdanku latinske rase. Ovaj je narod postao po zauzeću stare Dakije od strane rimskog imperatora Trajana iz mješavine ovdje naseljenih i isluženih rimskih gojmka i drugih naseljenika iz sviju krajeva prostrane carevine sa starosjeđiocima. U sredini III. stoljeća sve češći upadi G o t a sklonili su rimskog imperatora A u r e 1 i j a n a (270.—275.), da opet napusti Dakiju, koju je teško bilo braniti, da bi svu svoju snagu na toj strani imjerije upro na obranu dunavske granice. No povlačetije rimskih legija nije odrnah kao posljedicu povukio za sobom prekidanje svakog saobraćaja sa susjednim rimskim provir.cijama sa vojnički napuštenom Dakijom. Prilikom napuštanja Dakije rimski je imperator doduše bio naredio da se svi naseljenici imaju povtići u susjeđne tadanjc rimske provincije gornju i donju Meziju (današnju Srbiju i Bugars ' ku ), ali se može pretpostaviti, da su se tome pozivu odazvali samo bogataši i oni, koji su bili u tješnijim vezama sa rimskom vojnom upravom. Veći dio naselienika svakako je ostao u zemlji i u toku vremena dovršio je pre-

Tumač nemade kud: saže se, i dohvati palo parče. ' I Knez ga prhnl, odttva od prašine (ako je bilo na njemu), poljubi 'ga i pojede. — Hlebac je ovo, moj sinko, reče on završujući: o njentu svi živimo!

HALI PODLISTAR. Ime Zita. Malo je ljudi, kojima je prije stupanja sadašnje carice i kraljice u veliku javnost biio poznato ime Zita; zato sad mnogi pitaju. šta upravo znači. to ime, ali nitko ne umije na to pitanje da odgovori. Većina se slaže u tome, da ime Zita dolazi od talijanskc riječi ,.zito“ ili ,,zito“, a ova riječ prevedena na naš jezik, znači: ,,mirna“, „ćutljiva". Dr'ngi vele, da tt starijem talijanslcom jezilcu ,,zito“ znači „dječak", a zita „djevojčica", đok te iste riječi, upotrebljene kao pridjev, znače: „čista, neporočna". Eto to bi imalo da znači itne Zita, ako uzmemo, da je talijanskog porijekla, kao što je i nova vladarlca porijeklotn iz talijajiskog Bourbonsko-parmskog doma. Ali mogućnost nije isključena, da ime Zita nema nikakve veze s talijanskim jezikom 1 da je skraćeno španjolsko ime Lorenzita (Lavrenđja),

tapanje sa domorotcima. Neprohodne karpatske planine pružale su za vrijeme docnijih naleta Huna, Germana, Avara i drugih skloništa ako ne za višu, staro-rimsku kulturu, a ono bar za održanje romanskoga jezika i romanskih običaja. Svakako, da su sjeverno od Dunava bile mnogo povoljnije prilike za održavanje romanizma nego il južno od rijeke. Tadašnja Bugarska na primjer, kao rimska provincija Donja Mezija, došla je pod rimsku upravu ranije od Dakije, i mnogo je docnije napuštena, pa ipak poslije prolaza raznih tudjih plemena nije se mogao održati skoro ni trag nekadanjoj rimskoj kulturi. To se ima objasniti sa nekoliko okolnosti. Prvo Donja Mezija nije bila onoliko zaštićena kao susjedna Dakija, dalje njeni bogatiji gradovi u mnogo su većoj mjeri mamili razna divlja pIe-> mena za vrijeme velike seobe naro^a, poslije suzbijanja ostataka rimske Tculture favorisalo je ne samo slavenstvo, koje je svoj jezik nametnulo i noviin gospodarima zemlje, finskim Bugarima, već je i bizantijska carevina, naročito pod Justinijanom jako favorisala novo-grčki jezik, koji je iz pristanišnih gradova postepeno prodirao u unutrašnjost zemlje. Doduše su u docnijetn vremenu bugarski vladarl došli u stalan sukob sa bizantijskom carevinom, naročito od vlade cara Vasiiija II., „Bugaroubice", protiv kojega su Buj gari ustaii i osnovall takozvanu bugarsko-vlašku državu. No ova je država odmah od početka imala potpuno slavenski karakter. Može se čak i pretpostaviti, da je ostatak potomaka .•rianit' Rimljana tada iz Donje Mezije prešao preko Dunava u Dakiju, pa tamo pojačao romanski elemenat u maloj Vlaškoj I u Karpatima. No svakako. da inače romanizam u nekadanjoj Dakijl nije iniao nikakve potpore od bugarske države južno od Dunava. Jedini ostatak nekadanjeg romanizma u Bugarskoj i Samuilovoj makedonskoj carevini predstavljaiu danas rijetka rumuniska etnografska ostrva. u pola helinizirana, u Trakiji, Maćedoniii i Tesaliji, naime takozvanl Kucovlasi IH Cincari, koji su tek posljednjth decenija pokušavali da se ističu kao čla* novi rumunjskoga naroda. No sretnije su sudbine od svojih sunarodnjaka južno od Dunava bill Romani u karpatskim planinama. Oni su imali u toliko povoljniju sudbinu, što njima nije stala na suprot ni jedr.a jače organlzovana racijonalna jedncrodna država. Okolni s’ovenski narodl nijesu ih pretopili, ma da su im nametnuli u ppla slovenska narodna obilježja, kao na primjer slovensku liturgiju i ćirilicu. Poznato je, da su Rumunji do u nekoliko godina pred stupanje na prijesto pok. kralja Karola pisali čirilicom (đo oko 1860. godine), dok se slavenski jezik u crkvi još I danas gdjegdje održao. Kao god i susjednl balkanskl narodi, karpatski Romani živjeli su u glavnom kao stočarski narod u plemenskoj zaiednici pod svojint piemenskim starjcšinama, vojvođama ili kneževima. Ne zna se, u kakvom su odnosu ti Romani u prvi mali bili sa tadašnjom magjarskom državom.

Kako je Sienkijevicz postao veliki pjesnik. Sienkijevicz je n tnladjim godinama bio vrlo nestalan i mnogo je putovao, a njegovi krit čari nijesu mu proricali veliku budućnost. Što je ipak do ove dospjeo, ima pogiavtto da zahvali svojoj duhovitoj supruzi, koja je brzo uvidjela, da je njezinom mužtt potrebna đomaća udobnost, pa da razvije svoj dar i postane veliki pjesnik. Tako je i bilo. I najljepša djela niegova potekla su od tada. U šali mu je ona govorila, da bj trebao u jednoj priči da ovjckovječi niihovu bfačnu sreću i on je to namjeravao da učini, all prcrana smrt ljubljene sttpruge omcla ga je u tonie. Bol za izgttbljenom dragom saputnicom nije mu dao snage, da ispuni nježnu želju, a njegovu ttamjeru. Borojevićeva 60-godišnjica. U subotu, 2. o. mj. navršio je 60 godina života gcueral-pukovnik Svctozar pl. B o r o j e v i ć, sada glavni zapovjednik austro-ugarskih četa na S o č i. Borojević se rodio 2. dccembra 1856. god. u Umctiću u Liči. U vojsku je stupio 187'2l i to kao kadet u 52. p'ešađijiki p k. 1878. godine učestvovao je pri okupacijl Bosne i Hercegovine.