Beogradske novine

Rlrana 2.

27. januara i917.

Beogradske Novlne

Subota

BroJ 25.'

prije rata konzekventno provadjanoj mirnoj spoljnoj pulitici. primjerciio našem stanovištu tečajem rata, kao i primjereno ■ n.jclicdnje vriieme od r.2S novedencj akciji za mii, s najvećoin sitnpaiijcni možcino da pozdravimo svako nastojanje oko uspostavljenja mira. (Živahno odobravanje). Mi smo stoga prlpravni, dasavladom Sjedinjenih Drfava nastavimo izmjenu misli odnosno mira. Ta izmjena misli mora, prirodno, uslijediti u sporazumu • našim savezniciina. Frivremeno imam uamjeru, da stavim samo jednu kratku primjedbu. Oospodin je interpelant rekao, da je VVilson u svojoj poslanici učinio neku raziiku izmedju našeg i odgovora naših protivnika. Moram prije svega da ustanovim, da su središnje vlasti tzjavile spremnost stupanja u pregovore za mir I pri tom naglasile, da će kod tih pregovora postavid takve uslove, koji bi prema njihovom uvjercnju, mogli služiti kao podloga trajnom miru. (Sveopšte živahno odobravanje.) Borba do napuštanja sporazumnlh ciljeva. Tomu su nasuprot postavljeni uslovi ea mir, kako ih je sporazuin postavio u svom odgovoru na notu predsjednika VVilsona, u najmanju ruku lstovjetni sa razdlJeijenjem Monarhije l turskoga carstva. Ovaj je daklo odgovor službeno nagovjeitanje rata do našega uništenja. On nas time primorava na borbu i otpor s upotrebom največe snage sve dotle, dok naši neprijatelji ne napnsto te svoje ratne ciljeve. (Cpšte burno odobravanje.) ■f -sKo je neprijatelj mira? Pod takvim okolnostiina, mislim, da fo izvan svake sumnje jasno, koja je skurina sila svojim držanjern zaprijeka za mir, 1 koja je skupina svojim držanjem bliža shvaćanju predsjednika Sjedinjenili Država. Predsjednik je Sjedinjenih Država što više zauzeo stanovište protiv jedĐog mira (čita), ,,u kojem bi pobjedioc narnetnuo svoju volju pobjedjenomu, koji bl jedna strana smatrala kao poniženje i nesi t šljivu žrtvu, tako te bi ostala i Iskra težnje za o&vetom u duši pobjeidjenika“. Iz toga jasno proizlazi, da sve dotle, Hoklj naši neprijatelji iz temelja ne promjene svoje ratne ciljeve, postoji nepremortiva oprječnost izmedju njihovog staBO'-išta i mirovnih ciljeva predsjednika Bjcdinjenih Država. (Odobravanje.) Narodnosni princip. Dntga se moja primjedba tiče u arodnosnog principa. Kao što sam nagksio, želim moje riječi skratiti što je vis i moguče. Ne ću se stoga dublje upu|tati u zahvalnu temu, koje moralno praV > imaju Cngleska i Rusija kad narodnosni princip naglašuju u okviru jednoga programa za mir, koji bi uništio magjarsku narodnost i koji bi izručio muslimansko Btanovništvo Bospora ruskom gospodstvu. Ne obazirući se na to držim, da govorim u Ime sviju stranaka bez razlike ako ustvrdim, da naše javno mnijenje poštuje narodnosni princip. Cijelo naše javno mnijenje želi slobodan razvitak l procvat naroda. Narodnosni princip može medjutim u stvaranju narodnosnih država neograniČeno samo ondje doći do izražaja, gdje pojedine narodnosti u oštro povučenim etnografskhn granicama žive u kompaktnoj masi, a na jednom za ostvarenje drŽave prikladnotn području. Na ovorn je pak teritoriju, na kojem razna plemena 1 narodi stanuju i žive pomiješano, neinoguće, da svako pojedino narodno plerne sačinjava posebnu narodnu državu. (Odobravanje.) Na takvom teritoriju može da postoji samo jedna država bez narodnos-

nog karaktera, ili toj državi udara narodnosni žig onaj narod, koji ondje prevladava svojim brojein i kulturnoin snagom. i*od (aicvira js okoinostima moguća samo oiu cgranicena primjena narodnosnog prindpa, koju predsjednik Sjedinjenih Dražva ispravno izrazuje u ovom svorn zahtjevu (čita): „Treba da se zajamči bez ikakvih ograničenja apsolutna bezbijednost života, vjeroispovjesti, indivjdua.nog i socijalnog razvitka sviju naroda“. Držim, da ovaj zahtjev nigdje nije u tolikoj mjeri oživotvoren, kao u obim državama Monarhije, (Zivahno odobravanje) a takodjer i u ugarskoj državi, koja posjeduje snažan narodnosni karakter. Držim nadalje, da ne možemo bolje oživotvoriti postulat slobodnog razvitka narodnosti u jugoistočnim krajevirna Evrope, koji nastava šaroliki konglomerat naroda i narodnosti, nego li što je to učinjeno opstankom gospodstva austro-ugarske monarhije. (Sveopće burno odobravanje.) Mi se stoga osječamo posvema jedni sa po predsjedniku VVilsonu postavljenim i ovdje pročitanim zahtjevima, a nastojaćemo, da se taj princip po mogućnosti ostvari i u onom podrućju, koje se nalazi u našoj neposređnoj blizini. To sam htio oa nag'asim. Sve za jedan praveđni trajnl mir. Na kiaji rnogu samo ponoviti, đa stm mi vjein* našeinu stanovištu, kojega smo zanzeli u našoj akciji za mir, a u sporazuiii i * r.ašim saveznicima spremnl svo uči i> ., što bi bi'o podesr.o, da narodi u Evropi uznicgnu uživati blagoslov jednog traiedncp, trajnog inira. Molim, da se moj cdgovoi primi do znanja. (Sveopšte oirn) odtbravanje.) ,,!st!nn 1 rni“. Iz Jedne zabranjene engleske k n j i g e. Haaškl list ,,Nieuwe Courant" donosi izvod iz knjige ,,I s t i n a 1 r a l“, koju je uapisao poznati engleski paciiista M o r e i, a za koju je knjigu englcska vlada naredila zabranu izvoza, tako da se njena sadržina do saua nije mogla saznnti izvan Engleske. M o r e 1 u poćetku svoga djeta radi ocjenjivanja držanja Njetnačke citira govor današnjeg ministra-predsjednika, a or.dašnjeg ministra finansija Velike Britanije, — glavom Lloyda Oeorgea. Tada je taj isti Lloyd George rekao, da njemačka vojska ne postoji samo radi njemačke c a r e v i n e kao takve, več i radi obczbjedjenja života i nezavisnosti njemačkog naroda, jer je Njemačka, rekao je tada engleski ministar, opkoljena narodima, koji su isto tako snažni kao njemački narod. Uz t.o su Erancuska 1 Rusija godišnje davaie 20 milijuna funti sterlinga više u vojne svrhe, nego li Njemaćka i habsburška monarhija. Morel poslije objašnjava, d a J e d ržanje dunavske monarhije poslije atentatauSarajevu sasvim opravdano. On pita, je li bi Engleska, u slučaju, da se tako što njoj dogodiio, otišla na konferenciju, a je li bi druga kakva sila, koja u savczu sa Engieskom. a čija vojnička bezbijednost zavisi i od Engleske, savjetovala ovoj, da ipak ide na konferenciju, a naročito, ako bi se koja treća sila sa nedovoljno razloga umiješala u spor. Fa ipak, veli, Morel, Njemač’-a Je otpratila poznati brzoiav u Beč, kojim se savjetuje austro-ugarska vlada, da bude što strpljivija. S toga pisac dolazi do zakijučka, da je onemogućila mirno riješenje ruska mobilizacija. Samo taj je ćin, veii Morel, omogućio da 31. jula 1914. godine nadvlada ratnička sLuju. u Njemačkoj Morel završava navodom, da njemački napad na Erancusku niti je bio samovoljan, niti spontan, pa i ne predstavlja neku tcžnju, da se podjarmi Evropa. TaJ je ćin bio samo neizbježni uvod u opšte-evropski rat, koji je na osnovu postojećeg sistema državnih saveza bila podijeljena u dva velika logora, uslijed čcga je do rata moralo doćL

EstJjenSsn cnrn Mai 11 . Danas slavi svoj rodjenđan njemački car i to po treći put u sied svjetskoga rata, u čijoj će istoriji trajno oslati njegovo ime s pohvalom zapisano. Rodjen 27. januara 1859 godine u Berlinu kao sin tadašnjeg prii ca Friedricha Wilhelma i po rodjeniu engleske princeze Viktorije, on e, poslije brižljivog vaspitanja za njegove dužnosti kao čovjek i vojnik, 15. juna 1S88. gođine primio vlađu k;-.o njemački car i pruski kralj. On isio kao n.egov veliki predak Friedrich Veliki vrši to dostojanstvo „kao prvi služitelj države*, na dobro njerhaćkoga naroda ko ; i s pravom u njega gk-da i puštuje nosioca unutarn.e i spoljne politike njemačkoga carstva. N. ročito tijesnoin je vezom prijatelistva biovezan za pokojnog cara i kralja Franju Josipa 1, a iste se veze pro ežu i na mladog cara i kralja Karla. Kao istinski universalni, opšteobrazovani duh, car Viliiehn je uzimao i još uzitna učešća u sv rna načiiiima ispoijavanja ljudskoga duha, a kao što smo već pomenuli, narcčito živog učešća uzima u politici, gdje on zatiziina tohko individualm poiožaj, da ga N'ijemci smatraju nosiocem njemaćke misii u opšte. Izreka, ko,u je izgovorio u počeiku rata: „Ja sada više ne znam za stranke, ja vidim samo Ni emce“ dobro karaktenše njegcvo pravilno shvatanje o predhodnim uslovima, koji su potrebni Njemačkoj, da se oćrži protivu tolikih spoijmh neprijatelja. Njegova silna ličnost imponovala je i n egovim neprijateljima, što se najbol.e vidi iz činjenice, što „Kaisera* (na:me i Francuzi i Englezi ne zovu ga „i’ernpereur“ ili „the emperor“, već „le Kaiser“ odnosno „the kaiser“) dovode lično u vezu sa svnna dogadjajima ovoga rata, za koji smatra.u da ga je on lzazvao. Dovoljno je da se pomenu imena Hindenburg i Mackenseri, pa da se vidi koiiko je vješto car Wrlhel.m umeo sebi tla izabere vojskovodju. U prkos tome, šio danas već trideset mjeseci b esni svjetski rat, ipak će n emački narod kako na bojištu, tako i u pozadini, pros aviti na svečan način ovaj svoi narodni praznik. Isto će se tako i zeinlje njegovih saveznika sjetiti toga dana, upućujući caru Wi!helmu najtoplije želje, čiji će vrhunac biti želja, da mu bude sud eno da još u dugiin mirnirn godinarna upravlja na dobro svoga naroda

rosiila (itiisoncoo poslmtito, Velika proijetnja oienziva. (NaročiU brzojav »Beogradskih Nov:na<i; Berlin, 26. januara. U članku: „Štose sprema?" piše vojni saradnik „Vossische Zeitunga“ o osnovama neprijatelja na proljeće. Teča ein svoj'h izvoda iznče pisac nadu, da će neprijate!j sigurno pokušati, da se vrati staroj strategiji pokretnoga rata ina taj načm izazvati ođlučnu bitku. Kod toga će najveći teret pasti na Francuze, koji smatra u sebe, kao i pri ašn ; im vremenima, majSforima u pokretnoj strategiji. Nijemci sa svojinr savezmcima očekuju s pouzdanjem ovo proljeće.

Ponovni predlos za amerlčku akclju mira. (Naroćiu br^ojav »Bcogradskih Novioa«; Ženeva, 26. januara. Po Jeđnoj vijesti ,,H e r a 1 d“-a u amerićkoin je senatu predložio senator Stone, u vezi sa Wilsonovom poslanicom o miru, dnevni rcd, kojom se predsjednilc poziva, da preduzme ponovo neposrednu akciju za mir kod zaraćenih država. Amevičkl senat o Wi!sonovoj poslanlcl. Kb. VVashington, 26. januaraU s'ednici je senata o d b i j e n prijedlog republikanskog senatora Cumminepa, da se o mirovnoj poslamci predsjednika Wilsona otvuri debala.

S^srszmnne slle meflja sofiom. Pregrupisavanje na frontu četvornog sporazuma. (Naročiti brzojav »Bcograuskih Novins«; Karlsruhe, 26. januara. „Zflrcher Tagesanzeiger“ javl.a iz Petrograda : Prema vijtsti, koju ima „Ruskoje blovo“, stnjera.u se slijedeća pregrupisavauja vojski čelvornog spor«zuma na zapodu i jugu: Engleska će poslati još nove čete na francuski front, Francuzr ce jedan dio svoje boibene snsge posiati na tali anski front, a Talijam nekohko vojnih ZL/Orova na Balkan. „Birževija Vjedomosti“ nag'ašuju, da je talijansko vrhovuo zapovjedmšlvo jedva sada prcduzelo mjere, da znatue snage pošlje rra Balkan. Etrt a (iHam’sr'o!. 30.000 rumiuijskili bjcgunaca propalo. (Naroćul brzojav „BeoKradskib Novma Solija. 25. januara. .,U t r o R o s : j” piše: Od ruinunjskih bjegunaca, koji su izbjegli u Rusiju, do sad je usiijed raznih nevolja, oskudica i zaraz.e uimio oko 30.000. Za ove nesretne tjegiinee p.odignuto je u Kišinjevu narcćito groblje. Vjerovatno je, da se od Runtunja, koji su u Rusiju izbjegli, ncće vratin u svoju doinovinu olco 2 iiii.nrio. Jaški list ..t'pinia" vidi u torue ozhiljnu opasnost za buđućnost rumunjskog naroda. Seretska linija pred pađom. (Naročiti br^ojav »Btogradskin Noiina«) Sofija, 26. januara. Sofijski listovi javljaju: Savezničke čete napreduju u Moldavi po srnjeru. Vojska Mackensena je očistila od neprijateija desnu obalu dor.jeg toka Sereta. Zauzeće obih utočica Sereta, Rimnika i Futne, koje obuhvataju mosnu branu kod Nanešfi, osiguravaju nam trajui pcsjed desne obaie donjeg Sereta. Ne sarrio utvrdjenja kod Nanešti, nego se već i cijela okolina nalazi u našiin rukama, te je dunavska vojska u namjeri, da svoj zadatak riješi i na isti način i na iugu. Uništenjs rumunjskih zaiiha n Galcu. (Naroeru brzujav „beogradskih Novina') Stockholm, 26 januara. „Ruskaja Misl“ javlja iz Galca: Ruske vlasti su preduzele uništenje zaiiha. Izdata je naredba, da se uništi tri miiijuna puui liljeunog žita, koje je od Engleza kupljeno i već piaćeno. Zatim je naredjeno uništenje materijaia za gorivo. Pošto je kuličina tog materijala biia vrlo velilca, to je vatra zahvatilh i smjetlišta na rijeci, te je uništena velika kolićina zaiihe za snabdjevanje vojske, pa je zahvatila i obližnje kuće. Opustošenje je bilo toliko isto veliko, kao i u Braili. Mnoga su minislarstva i svi članovl

parlamenta tiapnsfili Jaš I stigll u Odesu. Uskoro će svi otputovati u unutrašnjost Rusije. Polačanja ruske vojske na Sereto.' (Naročitl brzojav „Beozradskib Novtna M J Malmo, 26. januara. „Novosti" lavljaju iz Jaša, da je ruska vojska na Scrctu dobila sada znatna pojačanja, poglavito u azijskim četama 1 kozacima. Pojačanja su vrlo znatna I biće bez sumnje od velikog značaja. List dalje javlja, da je Seret sada jako nabujao, te time veoma otežava operacije.

?USIJB. VeHId tteređl o Petrogradn. — Jeđna se satnija pobuuila. Stodiholm, 25. januara (ić'iročiti bivojav »Beogradskih Novina ) List ,.S a n o m a t“ u Hapakandu javlja iz Petrogratia: Zbog neman.a liljeba velika je masa naroda demonsirirajući prolazila tilicaii.a. Lpotrijebljena je vojska. Vojnici su se protivili naredbi jeunog poručmka, da oštritn metcima pucaju u n.asu. Poručnik je pucao sarn, uslijed čega su ga \ o.nici Lajonetama u b i 1 i. Cijela ,e satnija stavljena pod ratni sud. 150 njih je osudjeno na smrt. Car ih ic pomilovao na aoživotnu robiju i prugonslvo u Sibu. Ruski ćasnicki zhor se sad sastoji iz mladih revolucijonara, jcr su stariji casnici svi izginuli u ram. Pobuna u sibirskom puku pređ Pigom. (Naročiti brzojav „Beograd. Novina".) Beriin, 26. januara. Wolffov ured javija: Javlja se o s!i-» ejdećem važnom dogadjaju, koji svjedoči o rastrojstvu ruske disijpline: Jedan zarobljeni Rus 17. sibirskog strjeljaćkog puka izjavljuje: 17. i 1S. streljački puk bili su u prvim borbama pred mosnom branom kod Rige određjeni za prvi napad, oni su se protivili da podjU naprijed, jer prvi bataljun 17. sibirskog puka nije htio da napada. Casnici bataljuna nijesu ni pokušavali da vojnike obrlate; oni nijesu nl inaće učinili pripreme za napad, naprotiv su osfaii u svojim položajima, tako, kao da nije ni izdata zapovjest za napad. Poslije ovoga su 17. i 18. sibirski puk smijenuii sibirski strjeljački pukovi 19. i 20., f došli su u pričuvne položaje. Tu su prvi bataljun 17. sibirskog strjejačkog puka razoružala tri druga bataljuna istog puka. Ali je to pošlo za rukom tek poslije dugih pregovora, od tri i po dana, jer su se vojnici 2, 3 1 4 bataljuna prtivili da pucaju na svoje drrrgove. Za ovim je još istoga dana 25 Ijtiđi prvog bataliuna kratkim putem strjeliano, drugih 40 vojnika očekuie ista suđbina. Cio bataljun je odmab otpremljen u unutrašnjost zemlje. Glasovl o Brusilovlievoin samoublistvu. (Naročiti brzojav „BeogracKkih Novina"), Stockholm, 26. januara. „Aftonbladet* javla iz Helsingsforsa, da se ondje uporno pronose glasovi, kako se general Brusilov pred kratko vrijeme povratio iz giavnoga stana, aposlije togaubiosebe iz pištolja. Završer.a polltićka karfjera Sazonova, (NaročiU UfiOjav »Beograoskih Novina«; Beriin, 26. januara. Kako „Lokalanzeiger* saopštava, ruska štampa tvrdi, da je naimenovanje Sazonova za poslanika u Londonu nevjerovatno. Medjutiin stoji kao izvjesno, da će Sazonov, ako ne bude naimenovan, otići sa svim u Englesku. U tom slućaju njegova se politička karijera može smatrati završenom. I3K

dućnosti. A kad Sava 1 otac mu dobiše dozvolu I sazidaše na predjašnjiin razvahnama mauasnr Hilandar (gic. XsAavtayiov, XO.avfiayiov; povelja grč. cara Aleksija III.), novi manastir dade moćna krila misli i budućnosti srpskoj; on postade baza i cemar za budući rad. iz njega će srpska država crpsti duhovne snage i polcta. tu ćitati program nacijonalno-poliiičkih namjera, srpska crkva tu dobijari nove snage. srpski svešteniei l narod odatle — knjigu i prosvjetu. Jer Eveta Uora bješe u srednjein vijeku na Halkanskum poiuostrvu središie pravoslavlja, književnosti, nauke i umjemosti. U Uilendaru se iinao na zeniljištu grčke kuliure i u pravcu njenum snažiii srpski duh tako, kako se njegove odlike neće izgubiti. Urukčije : 1 nije moglo biti, a’naročito za jedan tako mlad narud i jednu tek rodjcnu državu, kao šio je blla srpska. Grćka je crkva. osobito poslije 1‘otija i Mihajla Kerularija, data svijetu iz svoga krila čitavc legije naućnika. svjelitelja i ntučemka . . . Njena je uluga u djelu rasprostiranja hrišćaustva biia ogromna; ona jc jevangjelju pokorila polovinu Evrope . . . Uiicaj bizantijske duhovne i fizičke kulture zauzimaše sve više maha. A prcma toj bizamiji stajaše srpski narod. Koliko ie trebalo snage duševne, veličine umuc i izdržljivosti u Nemanje i Save za san.u odluku. da se takoj sili svoga vreinena, a u neposrednoj blizini. pukušaju postupno otimati i opet iz nje pozajntlii sve korisne pretpučetke! istina, možetno dunekle zamisliti i kulturno-duhovnu kao i političku ekspanziju njenu na tnladi srpsid narod. Tim prije, šio uticaj bizantijski * bijaše već znatno prlje toga zahvatio I ♦roski narod. S razvicem pak državne *

samostalnosti taj se uticaj snažio. ,.U kulturnom poglcdti srpsko se kraljevsivo u doba početka XIV. vijeka nalazi pod silnun uticajem Bizantije. Srpski su kraljevi često bivali u rodbinskini vezama s bizantijskom carskoin kućom; grčke su kčeri dotiosile u Srbiju bizantijske obićaje i red. bizantijsku obrazovanost ... To je davalo mogućnosti, da se iz bliže poznaju s bizantijskim duhom. Ali za najtješnje, živo opštenje s Bizamijom srpski je narod obavezan svojoj crkvi, svojiin duhovniciina . . . U lum je pogledu osobito vaiiui ulogu iiriao Aton — opšta svetinja svega grčko-slovenskog svijeta. Znainenita srpska hilandarska lavra. koja je bila u nepresianim bliskim odncšajima s ostalirn grčkiin rnanasiirima, služila ;e u isto doba i kao glavna škola. otkuda su iziazili crkveni pastiri za cijelu kruljevinu i ako ne jedino, a ono kao vrlo važno središte srpske književnosti i pismenosti . . . U početku XIV. vijeka taj se uticaj pokazivao več veoma osjetan. Njega je mogućno naći i u ekonomno-socijalnom uredjcnju kraliev.ne . . . u običajima l zvantima kraljevskog dvora. I u zakonodavstvu, svjetskoin i duhovnom, i u knjitevnosti, i ti umjctnosti (arhiiekturi. živopisu), jednom riječju, u svemu onom što se obićno stavlja pod pojain obrazovanosti'*. Konstatujuć’ ovo u kakvoj nam dlvnoj ulozi i sjaju izJazi slika Hilandara pred oči, a neposredno rad sv. Save. U Hilandaru se je prvo pojavio prvi rad sv. Save: Tipik hilandarski i služba ocu mu — sv. Simeonu. Otuda je Hiiandar dragociena dobit: za srpsku crkvu. književnost. prosvjetu I pravoslavlje; u njemu se inedju srpskim

kaludjerima razvijala i jedrala, pokraj asketskcg ž.ivota, srpska nacijonalna i državna misao; u njernu je najvlše nap:sano srpsko-slovenskih liturgičkih knjiga: u njeinti je počciak srpske istorije u biogniiijama; on je dao srpskoj crkvi gotovo sve srpske arhiepiskope i najbolje srpske piscc u srednjetn vijeku. No dok Je ovaje tako nrzo Jačao f Širio kiila srpski duh i zanimao se budućnošću naroda, u državi srpskoj desili su se veliki dogatijaji. Vukan. mimoidjen nasljednik piijestola Nemanjinog, uvrljedjen postnpkom očevim. a pošto njega več ne b;juse u životu, udari na brata Stevana u savezu s magjarskiin kraljem Linerikoin. 1 po dobijenoj bitci postane veliki župan. No on nije dtigo bio na vlasti. Konstelacija poliiićkili prilika u drzavama oko njega ubrzo se promijenila. Saveznik mu Emerik umre 1204. god., a u Magjarskoj iskrsne revolucija. Bugarski car Kalojan, kuji ga jc pesreslvoin papinim ostavio na miru, upravi svu pažnju na Carigrad, kome se bijahu pribiižili krstaši. 1 Stevan vrača svoj prijesto. U Isto vrijeme braća se izmiruju. Ali da bi mir bio trajan, obojica napišu pismo hratu Savi, te da dodie u Srbiju i prenese svete mošti njihovog oca, da se na njima izmire Lratski. Sava posluša braču I učlni im po volji. 'lada Je već bio tt sanu arhiinandrita. ()d tog doba <1207. g.), njcgov rad dobija druge razmjere. poije d.iclanja drukčije gran-ce. a znaćaj uspjeha daicko prenaša prva očekivanja skromnoga kneževića, koji željan pobožnog učenja, ostavlja dvorski život i poviači se u smireno braistvo ntanastirsko. On otpočne kao starješina nia-

nastira Stuđenice, koju je podigao sebi za grobnicu — otac mu Sim'eon, živo uzimati učešća u svima poslovima crkve i naroda. On podje zemljoin. da utvrdjuje moral hriščanski; nasta da se dižu crlcve od kamena iii od drveta, ili bar samo drveni krstovi: gledaše da se u bogomoljama za\ eđe način služenja i red kakuv je u Sv. Gori: propovdedaše slovo božije; iskorjenjivaše jeresi; učaše narod ne samo vjerskomoralnim vrlinania, nego i poljskim radovima i domacent živoiu. Sveštenstvo upoznavaše dogmatičkiin isiitiaina, znanju crkvenih cbreda i služenju u crkvi. Otvaraše prvc škole i učaše u njima. On siišavaše braću i savjetima mirio in. U ovo doba on izradi i najznatniji svoj književni rad, tipik za manastir Siudenicu i njenu biografiju Stevana Nemanje — nionaiia Sitneona. prvi i najstariji rad medju svima biografijama srpskim XIII. vijeka; prema čeniu postaje on 1 otac stare književnosti srpske i najboiji njen predstavnik staroga doba. Ljeono s tim pada i osno vanje nove znamemte zadužbine. manastira 7. i č e, koju zauzimanjem Savihim osnova Srevan. Ne zaboravl on ni osnivanje b o 1 n i c a i drugih dobrotvornih zavoda. Nu ne zaustavlja se on saino na tome. t>n iadi i na otklanjar.ju pcgibli, koje se sa strane ukazivahu. srpskoj državi. Kad nezahvaini župan strumićki Strez us:ade na Stevana i Srbe 1214. god. Sava mu ide s namjerom da ga ođvrati od rat 2 . No kako ovaj ne primi razioga. to dok je Sava bio još na putu za Srbiju. pobune se u Strczovoj vojsci oni, koji su biti protivu rata sa Srbijom i Strez bi ubijcn. Tako isto i prilikom napada Mihajla Anđjela Komnena, epirskog cespota, koji bijaše uda-

rio na Srbiju, Stevan po savjetu Savinom. pobijedi. Godine 1215. udari na Srbiju zđružcna vojska: kraija magjarskog Andrije i cara latinskog carstva u Carigrađu — Jertsa. aa po zahtjevu pape Inokentija pokoie Sibiju. Nu Sava I tu prisebnošću, diplomatskim taktom u gradu Ravni na Moravi zakljući mir s Andrijora i otadžbinu spase opasnostt. Nu završivši ove poslove, braća se pobrinu, da i srpsku crkvu. koja bijaše pod koiiačnoin vlašču arhiepiskopije ohridske, progiase liezavisnom. autokefalnom, jer su dobro pojrnili, da bi bez toga srpska nezavisna država biia krnja i da nezavisnost srpske crkve pretliodi proglasu srpske kraljevine i krunisanju kralja srpskog. Nu valjalo je za to dobiti blagosiov carigradskog vaseljenskog patrijarha i pristanak pravoslavnog cara: jer od kako je car bizantinski Vasiiije il. csvojio mačedonsku carevinu 1099. god., potvrdivšl autokefalnost oliridskoj arhiepiskopiji. s tim da car pcstavlja arhiepiskopa. otada je svaki carigradski patrijarh uvijek isticao svoju vrhovnu vlast nad arhiepiskopijom ohridskom. 1 u Nikeji 1218. god. Sava od grćkog cara Teođora Laskara i patrijarha Germana II. izdejstvuje i 1219. god. bi po samom izboru carevu 1 patrijahovu posvečen i postavljen za prvog arhiepiskopa nove samostalne i nezavisne srpsko-žičke arhiepiskopije. U posljediđ ovoga, u unirtarnjeni crkvenom životu, nastalo je uredjenje crkve. Unutarnja uprava bi podijeljcna na 10 episkopija i unutarnji napredak naglo koraknu naprijed. Keformatorska i organizaturska djelatnost Savina u rezultatu pokaza pored silnog napretka 1 ogromnih ko*