Beogradske novine

Izlaze:

dnevno u jutro, ponedjeljkom poslije podne.

Pojedinl brojavi: U Baogitdu I u kr»|«tlm» lapeijilnutln ad c. I kr. Cata pa cljanl cd. . . . 8 balan U HrvatikaJ-Slavonljl, Baenl-Harcagavlnl I Ualmacljl po cljenl otfj. . . . . .10 hslora Imi avag padrubja pa cljarl ad. . . .12 bolcra ... ---- Oglasl po

Mjesočna pretpiata: 0 laogradu I e krajovlma laposJetfauHin atf (.. I kr. Cala is ćojnu I ctapnu paitP. . 2*U Beogradn ta destavem u kuCu .... 2'BO U HrvatakaJ-llavanlJI, Bosnl-Hareejavlal I OalmaotJI 280 U ostillra krajavlmi Austro-ugarakamanarblJa 3'U ioaslrinstvu 4-50 cijeniku.

UredniSIvo: BEOGRAD, Vuka Karadžića ul. broj 10. Telefon bro| 83. Uprava I prlmarije pretplato TopllSln venac broj 21. Telefon broj 25. Priman|e oglasa Knaza Mlhajla uL broj 38. Talefon br. 245.

Br. 250.

BEOGRAD, srijeda 12. septembra 1917.

Godina 111.

Pobjeda Austro-Ugarske u 11. bitki na Soči. — Ruski napadaji u Bukovini. — Demisija Kerenskovog kabineta.

Ratni izvještaji. Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Bcč, 11. septembra. Istočno boi!$te: Kod S o 1 k e u B u k o v i u i potisnuo je jedan ruski napadaj naše linije nešto u natrag. Na P r u t u i u istočnoj Galiciji obostrain žiyahna tzvidnička djelatnost. Taljjansiio bojište: B o r b e n a s t a n k a n a S o č i trajc daije. 1 ako Talijani možda smjeraju dalje napadaje, to sc ipak prema dosadanjcm rezullatu jcđanaeste bitkc na Soči, koja je zapoeela 17. avgusta, može uslanoviti, da i ovo novo neprijateljsko silovito naprezanje nije bilo kadro, d a d o v e d e d o i k a k v c p r o m j e n e u ratjin m p o 1 o ž aj u n a j u g o-z a p a d u, i d a o v a b i t k a d o o v o g a Č a s a b e z s u m n j e z n a č i n o v i n e u s p j e h T a 1 i j a n a. Na visoravni K r a s a sačinjavalo je zauzeće mjestanca S e 1 a, koje se u početku borbi nalazilo u našoj najprediijoj liniji, jedirni prednost, koja je pripala neprijatelju. Sta smo na južnom krilu kraskog položaja na pojedinim rovovima prolazno izgubili, zadobill smo protivnapadajeni nairag. Dok su fiaši vodje i njiiiov glavni štožer u neumornom, tcmeljnoin priinjenjivanju ratnih iskustava stvorili preduvjete za pobjedonosnu odbrann, naše su im hrabre čete — kao uvijek oila je pješadija ti -mimjera vrijedndm junaštvu slavodobitna nosilica najtežili borbi ponovo izvojevale trajnu slavu . • _ Isto tako uspješno protekle su za Jtaše junake borbe u dolini Vipave i kod G o r i c e, g d j e u neprijateljs k i m rukama n i j e preostao n i j c d a n j c d i n i m a i n a j tt z a n ili.d i o r o v a. Na visoravni B an j š ice—S v. Križ bio je Talijanima đosit’djen jedan početni uspjelt, koji je naše vodstvu pomikao, da liniju fr.onta od 15 kilometara povuče za 2 do 7 kilometara u natrag. Počevši odavde osujeČeni su svi polaišaji neprijatelja, da snažnint napadajima protiv G o r c S v. ,G a b r i j e 1 a i protiv odsjeka sjcveroistočno odatle izgradi svoju prvu uz vclike žrtve izvojevanu dobit na zemIjištu do operativnog uspjcha. Ratni položaj na Soči nije zbog dogadjaja kod iVrlia i Banjšice nikojim načinom uplivisan. Borbe oko Gore Sv. Gabrijela moei će se naročito uvijek' onda navesti, kad će se Iitjeti da istaknu primjeri žilave, slavodobitne odbranbene borbe. T a1 i j a n s k i napar s n a g e u II. b i t c i ti a S o č i — 4S d i v i z i j a, u p o t r c b 1 j e n i lt n a i s t o t o I i k o kilometara — t r a ž i u z a 1 u d n o šl i č n o g p r i m j er a u s v i m n av a 1 n i m b i t k a m a svjetskoga r a t a. T a 1 i j a n s k i g u b i t c i o dg o v a r a j u o v o m n a č i il u v o d j e-

Podlistak. Bora Stanković: Balkanski tipovi. „Hadži Stefanovi“. Mada je od cele nekadaitje velike porodice, ostalo samo još držeća ali dosta stara Itadžika Milica sa jcdnont jedinom tidovotn snahont i to hez dece, ipak nikad njih dve ttisu se u varoši žvale svojim imenom već „liadži Stefanovi“. I kao da je bila još živa sva nekadašnja porodica, osobito muški, koji su odavno bili pottniirali, pošto su sve bogatstvo i imanje rasprodali, tako sc u kuči i dalje kao i nekada 'živdo i svi običaji tačno do najmanjih sitnica ispuujavali i vršili. Imendani, slave. čak i rodjeudani pokojnika i daljc se praznivali. A osobito, u oči svake nedeije, subotom uveče jeditako se izlazilo na groblje, palilc sveće. držali ponteni i razdavanja za u pokoj duše „Hadži Stefattovih“. Svake subote dolazila bi njihova nekadašnja sluškinja. Spasenija, koja sa svojim sutovima tamo na selu živi, ali koja nikako. ma da itna tvoje unuke, još tte napušta svoje nekadašnje gazde u varoši, a osobito svoju ,,snašku“. hadžiku Milicu čijoj ova nekadašnjoj lepoti i bogatstvu kada su je doveli u kuću Hadži Stelanovi, gde je ova kao dcv’ojčica posluživala, nctnože da se nadivi. \ K ao uvc k kada bi Spasenlja 'doia$Ia sa sela ona bi, došavši ovamo, plafUa noseei puno zavežljaja. I, ne za•tajučl nred Iiadžikom niti joj naziSrajuči Boga, išla bi pravo u kuinu.

nja borbe; oni iznose, uračtin a v š i 20i)00 zarobljenika, p r ent a n a j s t r o ž e m r a e u n a n j u 230.000 1 j n d i, d a k 1 c gotovo čet v r t m i 1 i j u n a. V o j n a g r u p a g e n e r a 1-p tt k o v n i k a pl. Boro ev i ć a m o ž e i z n a j n o v i j i h n sp j e h a c r p s t i č v r s t o, p o u z d an j e, d a ć e s e n a n j e z i n o m p ob j e d ti i č k o m o t p o r n i n b nduć e s 1 o m i t i s v i n a s r t a j i n e p r ij a t e 1 j a, k o j i v o d i o v a j r a t j ed i lt o z b o g o t i m a č i n c t u d j e g zemljišta. Balkansko bojište: Neprijatelj je juče poslije podne prešao na mapadaj protiv ltašili visinskilt položaja istočno od P o d g r a d c a; b j o j e p o s v u d a o d b ij e n, n a d v a m j e s t a o d s j e č n i m protivnapadaje m austrou g a r s k ib b a t a 1 i j u n a. U prostoru južiio od B e r a t a odbile su našc sigurnosne čete u žilavoj borbi neprijateljska krstareća odjelenja. Jedna talijamska brodarska eskadra pucala je iz okoliša sjeveino od ušća Vojuše na stari, istorijskiin uspomenama bogati samostan Pojan i. Ovaj sainostan je u isto vrijeme bombiardiran i od letača, lcoji stt ttssnrtili nekoliko stanovnika. Načelnik glavnog stožci‘a. Pdd generalislnia Kornilovn. Već se prije nckog vremena u zb-rci raznili vijesti iz Petrograda mogio opaziti, da’izmedjtt djeteta revolucije Kerettskog i generala Korttilova, koji je jn'oizišao i z carske Rusijc, vladajju oštre oprečnosti, koje prije ili kasnije moraju da dovcđti do sloma. O Kereuskovom karakteru još se uvijek ne može da stvori jasna slika; on se uzdigao na ledjima revolttcije, pa je morao računati s oniin snagavna lcojima ima d)a zahvali svoju đanašnju moć. S toga je vrlo teško proreći da li sc niz vladhtih djela, koja bez sutnnje uose biljeg zapletene nejasnosti, imade pripisati njetnu saniome, ili možda pritisku njegovih stranačkih drugova, naročito radničkog i vojničkog savjeta. Svakako je mogtiće, da je Kerenski u preduzimanju svojilt koraka, koji su ntskii vojsku doveli do gotovo pošvcmašitjeg rasula, itnao pred očirna kao primjer veliku francusku revoluciju i da je držao, kako će mu s prevratničkim frazama biti moguće i u ruskom narodu probuditi one sile, koje su za kratak čas oduševile i pobjodničkitn opijutnom opile sansculotte. Trcbaio je nekoliko nedjelja, da se Kerenski od ovog ludila otrezni.

— A dodje li? trgla bi sc Itadžika Milica, kad bi je videia tamo u kujni. — Eto, snaške, jedva stigoh, počela^ bi Spasenija da joj se pravda. — Oni' moji na selu ultvatili ntc tamo, pa de ovo, de ono. Ne može čovek da ilt se otrese. Jedva ovo aoncsoh malo. Evo... I tte pokazujući joj štc im je ctonela, kao da ttije vredno ltjihove pažnje, poče da frpa u kovčege be'o brašno, a u sahane i tendžere presno maslo i sir, što im je donela od svojc kuće i što su njeni tta selit brižljivo pribirali, samo da bi otta mogla što lepše i više ovamo njiina, svojitn nekadašnjim gazdama, da ponese. — Spasenija! — ponova bi jc zovnula hadžika. — Cujern, snaške! — lstrčaln bi Spasenija a vee joj bile umrljane ruke i zasukani rukavi od sudova šfo ilt počela da pere po kujni. — Idi u Žareni Han i pitaj za one trgovce, Arnaute. Posle svrati u Du'ćaudžik za basmu. Znaju već oni kakvu će basmu poslati kad jc za nas. Samo brzo, jer posle moramo da idemo na groblje. Sad znaš. — Znam, snaškc! I Spasenija, stara, sulta, koščata, obučena jiola seoski pola varoški, brzo navuče na bose noge neke stare spečene papuče i ode. I to ne ode na kapiju ulicom, već kroz kapidžrke, bašte, kako bi se sa cclim komšilukom videla, sa svakim zdravila, i onda prekim putem otišla u taj Sareni Han. I zaista čim bi ona izišla iz kotnšiluka videla bi se kako ide ononi ulicom, koja vođi pravo gore u čaršiju, gde je pazar i gde su ti hanovi. I boieći se da niie žađocnila. gotovo

Tako je u najvcćoj nuždi imao da postane spasiteljem gencral Kornilov. koji je na mjesto generala Brusilova imeitovaii generalisirt .isom ruske vojske. Korttilov jc boljt poznavao du.šu ritskog tmtžika ncgo !•' Kercnski po porijeklu jevrejin, i zato je već odrnalt u početku nastupa svojc službe energično zahtijevao od Kerettskog da opozove bar one: najodlučnije „sloboštine", koje su potkopalc disciplimi, boj'nu spreinu i volju za pobjcdom u ruskoj vojsci. Kornilov je odmali sa svoje strane započeo kod četa, kojc su stajalc pod njegovint zapovjedništvom na južuo-zapadnom frontu, iiajstrožijim mjerama, pa je dao na hiljađe i ltiliade pobunjenilt ili kukavnih vojnika smaći iii topniš'tvom u masama postrijeljati. Što Kcrcnski nije mogao poshći kod časnifca i vojnika lijepim svojiiti govorima no frontu, u kojima ih je zakiinjao da nastave borbu, to je pnšlo za rukom sposobnom vojskovodji Kornilovu. jer inače ne bi on bio niogao da opet bar donekle sredi i zaustavi ntske inase, lcoje su se dale u bijeg iz Galicije i Bukoviue. Na moskovskom dfžavnom kongresu general je Kornilov lijepoitt otvorenošću i pravotn vojttičkom neustrašivošću ocr'tao svc one šfehie utjecaje, koji su do u temeijc uzdrmali ruskit odbranbenu siiu; ovo je naišio na pošteno odobravanje i kod većine kongresa. Optužbe pak, icoje su proizlaziie iz Korn'ilovljpvih rijcči, morale sn se santc po sebi upraviti protiv Kerenskog, koji kao glava privreniene vlade nosi i glavnu odgovornost za moralni slom ruske borbenc sile na ntorit i na kopnu. Došao je pad Rigc. koji jc Kornilov u Moskvi prorekao kao vjerovatan. Ono, što sc neko vrijente ranije zuckalo. priznalo se prije nekoliko dana s ruskc zvanične .strane. 12. vojska je bila sastavljena većibn .dijelom iz nepouzdanih četa, tojseroluda daje lako objasniti, što je pg&rdgiradska gubernija sačinjavala pozadinu. Ali je ruska prijestonica središnja tačka revolucijonog pokreta. Radi ugttšivanja nercda ti Pdtrogradn, koji sti se česlo ponavijali, dovučeni su pukovi sa fronta Rige, aii su oni bili jednomišljenic’ pobunjenih, fe sn vrio brzo bili vra«*eni nazad a na njihovo su mjesto došli kozaci. Ruskim silnicima je hio poznat opasni položaj na frontu Rige, pa sc tinie i objašnjava, što je Kercnski odinali poiiitao u glavni stan 12. vojske, čim su sc zapazili prvi znaci njemačke ofenzive. Tako je on bio svjeđok teškog-poraza, i s tako teškim utisciuia on se vratio u Petrograd. Sad jc pravi ]iatriot,i Kornilov

trči. Jednako gura eas na levtt čas na destm stranu svoju ovhiš povezanu kratku kosu ua glavi. Čas podje lako, umori se. Jedva vuče na bosim nogama one spečcnc papuče, čas iit izuje, uznte u ruke i potrči. Ali opet svakog se časa zaustavija: ili da skloni kojc malo dete sa sredine tilice, da ga ne bi koji konj ili tovar prcgazio, ilt da kome odgovori na pozdrav. Pred veče, kad bi se počeo dan kloniti, i kada bi bilo vrente da se iđe na groblje, zvona bi već stala da prođiru kroz gužvu i vrevu iz varoši. Počela bi iz same varoši da dopire vika, blejanje stoke, i ukroćivanje otrgiiutih kouja s pazara, i razilaženje seljaka. Iz earšije bi se sve više i više dizala graja, vreva, šuin, i to bi svo brujalo i na sve se strane ntešalo sa prašinont, dignutom usled polivanja i čišćenja isprcd dućana. Siutidžijc \'eć bi počcli da sc vidjaju kako silaze iz čaršije. Razmileli se po sokacima što vode na druntove. Trče besoraučno, da dostignu mušterije. Zavalili se od korjie simita. Džepovi im, naduti ntarjašinta, klate se oko njtliovih nogavica. Oni razvaliii vilicc, optrčavalu oko seljanki i silom im guraju i liudc starc, podgrejanie simite. — Tetko, vrući! tri za dvajest para! A seljanke beže, skianjaju sc od ltjih’, uverene da će im podvaiiti. Ali najviše se sklanjaju i be/.e strepeći da ih ne pregaze konji pijanilt seljaka, koji tamo po čaršiji zastaju ispred svake mehane, da ispiju još jednu okanicu vina, pa onda kao besni jure ovamo na konjima. Iz ncdara im ispadaju stvari što su nakupovali i poneli svoiima u selo. Gaze sve isDred scbe.

smatrao, da jc došao zgodan trenutak, da za budućnost Rusije lako opasnog diktafora obori, i zahtijevao je, da se njeinn, kao generalisimu, povjeri cjelo•kupna gradjanska i vojnička tnoć za obrazovanje novog kabineta. Kercnski je odbio uđarac, on je uspio da mu njegova vlada izda nasedbu, da Komilova svrgnc s položaja generalishnu a da na njegovo mjesto postavi gencrala Klentbovskog. Sad se po sebi ističe pitanje; da ii će doei do gradjanskog rata izmedju Kerenskog i Kornilova kao do onog odsjeka ruske revolucije,. koji se odavna očekivao? Kako bilo, sređišnjim vlastima zbacivanje Kornilova možc biii po volji, jer se mi lišavatno jednog protivnika, čija nam je ratna vještina ulivala svajko poštovanje. Kornilov je jedan izmedju nekolicine ruskilt geuerala, koji je ako nc baš stvarne a ono ipak postigao mjesne ograničene ’ispjehc; on je vojskovodj u najboljem smislu riječi, svoje službe svjestan, odlučan časnik, možda jedini, čijent bj željeznont pothvatu možda pošlo za rukom, da svojoj otadžbini poštedi vojničku katastrofu. Što je on svrgnut, još jednotn je dokaz o tonie, kolilco se malo trpe pravi talenti i čvrsti karakteri n demokratskoj državi. Čini se đakie, da demagog Kerenski triuntfira. Kako dugo, to jc dakako drugo jiitanje, jer so mora istom pokazati, da li će Korniiov saino onako ni tebi ništa ni meni ništn htjeti, da se pokori ovom „naredjenju" svoga konkurente i položiti vrhovno zapovjedništvo.

Srbija i Itaiija. Od jednoga srpskog piiblicista dobiii smo ovaj članak, koji radi njegova aktuelnoga značaja prepuštanio javuosti, Pre no što je buknuo sadašnji cvropski požar, u Srbiji su još i mogla biti podeljeaia lttišljenja tt pitaiiju njcnoga politiokog opredeljeuja. Jednima je moglo izgledati korisnije po zemiju, ako pristuju centrainim Siiama, kao što stt drugi mogli očekivati veće koristi od naslona na Sporazunt. i za jednu i za drugu politiku itnalo je razloga i opravdanja. Austrolilska polilika, pod Obrenovićima, zajemčavala je Srbiji državnu samostalnost i ntiran ekonomsko-kulturni razvitak, dok je rusofilstvo crpio hranu i uobivaio poleta u obećattjima, čija se primantljivosJ nc tnože osporiti. Posle uspešnih ratova na Baikanu, 1912.—1913., većina jc ii Srbiji tvrdo verovala, da je Rusija sposobha i voljna da potpo-

naročito Cigane i Ciganke. Ciganke u novim žutim šamijatna, starim anterijama, beže ispred ltjih i, kao da ilt utnilostive, okreću se k njima i ponizno ih molc: — Nemoj, gazda! Antan, gazda! — Djid brc! — krkijaju pni. Konjl im se propinju nad tijima ali one. smrtno uplašeiif, beže itta na koju strami. Dole kod Hadži Stefanovih', Spasenija je bila već uzrujaua. Ne može da sačeka Hadžiku, dok se obuče, već uzela korpu s jelom i potuidama, što će se nositi 11 a groblje, i staia ispred kapije. Metnula korpu na glavu, te joj svilen pcškir, prcbačcn prcko ko<'pe, svojim krajevima zaklotiio cclu giavn, i valjda zagrejana od one vrevc, grajc iz čaršije, svaki čas naviruje ovamo i viče: — Hajde, snaške, vcć sav svet ode na groblje! A zaista, više njiitove ulice, kroz kapidžike, *iz sporedtiiii ulica, gđe ncma mctežu', već se čtije kako idn žene, starke i sluge ka groblju. Neke prolazeei pored Spasenije zapitkuju je: — Hajde, Spasenija! Ode li ti i snaška? — Nije, nije! Sad ćc, — odgovara im Spasenija tupkajući papučama. Hađž.'ka Miliea sada bi bi'a obučena u novo. u svilenoj anteriji, lakovanim papueama, skupoceuoni zagasitom količetu, koje bi joj tako toplo i pripijeno stajalo oko polovine, tc došla sasvim lepa i sveža. Snalia bi je i dalje oblačila i doteravala da bi je ova prekidala od stida: — Došta, došta, Paraskeva! I zaustavliala bf snahu. a ioak viđelo se

mognc i najpreteranijc aspiracijc ta< dašnjiit vlastodržaca u Srbiji; a naročito jc dinastija Karagjorgjevića računala, da ćc suzbiti svoju nepopuiariiost u narodu, ako pomoću Rttsije i ltjeni'j saveznika ostvari svoj fantaslični son 0 jcđnoj velikoj kraljevini jugoslavenskoj. Nepristrasni posmatrač neće naći u tonie ništa, što bi bilo bezrazložno ili neopravdauo, jer svaka država i svakf narod prirodno teži da se proširi, odnosno ujedini. Taikva težnja ntože pod izvesnitn političkim pogodbama da bude prerana, nepolitična, pa čak i opasna, samo se ona ne može nikom pripisivati u grcli; ali jc leoprostiv greh, kad se zbog njc stavi na kocku 1 ono, što se već ima n rukama. To stt učinili kraij Pctar i Pašić. Oni nisu krivi, što su prišli Sporazuinii, nego zato što su dopustili, rla ih’ Sporaizum izigra i ostavi na ccdilu. Kada se uvidelo, da sporazumnim Silarna nije muogo stalo do Srbije i da će ona propasti bez njihove brze i pune pomoći, bila je dužnost kralju Petru i Pašiću, na menjaju poiitiku i spasavaju zemlju. Medjućim, oni to ne činc čak ni onda, kad svc sporazuinnc Sile jednodušno i bez ikakve ograde usvajaju nezaaažljive, siepo isključive i bespravne pretenzije Italije na cclo Jadransko More. Bivši vladalac nesrećnc Srbije i njegov doglavnik „pravc društvo" i dnlje Italiji, i ako ona sada protiv nas otvoreno ncgodttje, opire se ujeđinienju našem i javr.o izjavljujc, đa nam iicće dopustiti ni' pristup na Adriju. A!;o- to, što sada' radc Pašić ii zvanični predstavnicf Srbije, može u opšte da se nazove polilikom, onda je fo itenacionalna ' luđa politika, upravo jeđan poiitički zločiit nad sopstvenim narodom. konic je sudjeno da do dna iskapi pehar žuči. Drukčije se lteda krstiti niti objasniti paradoks: da se srpski tiarod bori kao savcznik svoga najvećeg neprijatelja — kao saveznik ltalije, jer nm ne žele toliko zla lti oni, kojt su u našu otadžbinu ttšli po siii oružja i preko krvi svojilt rodjenih sinova, te bi imali prava da nas mrze. Zašto i za koga se još Srbija bori i krvavi, žrtvujuči uemilice oslatak snage ltarodne? Celu istočnu obalu Jadratta, do ispod Drača, nascljavaiu Srbi i Hrvati, a južno odatle — Arjiauti i Grci. Srbija, daide, proleva i poslednju kap dragocene krvi, da se na tim obalama ugnezdc — Italijani! TaJco lepo i tniidro realizuju kralj Petar i Pašić srpsko-hrvatsko ujediujenje. Oni ne vide, da na taj način liiju saini sebc u glavu!

kako joj ttiilo, što joj odelo tako lcpo stoji. Pošto bi Milici snaha lejio vezala šamiju, da joj jedri obrazi i ovalna brada odskoče, vczavši joj ispod grla bcltt sviienu i meku maramicu, snaha bi izišla zajedno s njome i ispratila bi ilt do kapije. 1 kad za njitna snalia zatvori kapiju, ona bi se brzo, gotovo trčeći pela gore i kroz prozor otpočela bi iii odgledati. Vidi kako joj svekrva šde čisto ponosna i radosna. Zanoseći f zabacujući plećima sa svakom sc ženom, kako koja iz komšiluka naidje zdravi. A sve onc ili iza nje ili oko nje stupaju u društvo. Eno i tetka joj, Simka, čija je kuća cdinait 11 a ćošku do druge ulice, crnomanjasta, suva, koja je odavna ostaia ttdovica i večito ide po sudovima pamičeći ise sa seljacitna, nikako ne mogući da veruje da je njcn pokojnik zaista mogao toiiko da potroši i imanje seliacima da proda, a njoj i deci ništa da ne ostavi. Eno kako sa mladjim sinom ir.iazi i. Čim opazi Hačžiku Millcu, odmah joj prilazi ruci, Ijttbi je. I sualia ovamo zna kako joj sada ona tamo sigurno govori: — Kako si, snaške? Eto ja danas imala neko ročište u suda, pa eto jcdva stigla, da i ja podjem na groblje. — 1 produžuje sa njome put. Hadži Milica, kao turek idući u sredi njih, ide napred, i kao predvodeći sve ostale, zainiče napošletku sporednom ulicom, i gubi se ispred snahinih očiju. Sitalta joj ostaje i dalje nagnuta na prozor osećajući knko joj šalvare dugo, teško pađaju po kukovima i kako joj se pttna pleća, usled tog ti.ienog ngibanja i nvijanja, clodi-