Beogradske novine

Izlazet

dnevno u Jutro, ponedjeljkom poslije podne.

Pojedinl brojevl: • Bm(ratfa I s kn!i>lmi MpMjrimiU* si ». I kr. Mi pi cJJeol otf. • . ■ 8 htlm 0 Hrw!»koj-8ls»onl|l, 8o*nl - Hereijovinl I DalRiactJI po cljon! otf;. .... li*N o>og potfraCJ* po cljanl otf. . .

- MJeaočna pretplata: D Boogratfo I 0 trej»lm» rapoijotfnutlm o* c. I £•«• >to n bc|nu I atopmi poitu. . 2*—■ U Beopratfo *a doitavom u kutfo .... 9'0v U Hrvitikoj-Slovonljl, Boinl-Horeogovlnl I UllmaclJI 200 U Ojtailm krcjovlnu kuilra-uginko muarhljo SU Inoatraostvu ..<<••••••. *80

10 halara . 13 hdora Oglast po cl)eniku.

Br. 315.

BEOGRAD, petak 16. novembra 1917.

Godina III.

Napredovanie u Italiii. TalUani baženi preko Primoiana. Zauzet na luriš vis Casteigomberte. — Francusko odstupanle zapadno od ohridskog jezera.

Ratni izvještaji. Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. • Kb. Beč, 15. uovembra. Taiijansko bojište: Na visoravnl „Sedam opština“ Ju£e su a u s t r o-u g a r s k i b a t a 11 j un i osvojilijurišem Monte Cas t e I u o m b e r t e. U stiganskoj dollni bačen je neprijatelj preko P r i in o i a n o. Jugo-zapadno od F ci t r e naši napadi zadobijaju sve veći pros to r. Na Piave neina nikakvih »aročitih dogadjaia. Istočno bojište: Nema ništa novo. Arbanlja l Maćedonija: Zapadno Ohridskog j e z e r a povukll su se Francuzi iz svojili najistakimtijili položajja. Načelnlk glavnog stožera.

Djavolji ročuni. Kada čovjelc čita govor, što ga je onomad izgovorio Lloyd George i kada čuje poruku, koju je lcralj Viktor Emanuel uputio svonve narodu, 6int niu se da sluša one naopake „račune", kojima vještica u Oocthoovom ,,Faustu“ blagosivlje napltak, što ga Je spremila Faustu radi podmladjivanja. Naiine u objeina se ovim publikacijaina uz velike traze stavljaju činjenice na glavu i pretvaraju se teški sporazumni iKKazl na bojištima u sjajne pobjede na artiji, koja je l suviše strplji,va. Talco engleski ministar predsjednilc obilježava znalcom nadmoćnosfcl sporazuma i garancijom za njegovu pobjedu, ako bi nui pošlo za rukom, da osvoji kaikvo brdo, kojn stotinu zarobIjenika ili da prodrije uekoliko stotina metara u neprijateljske redove. A šta bi mi rekli, dodao jo Oeorge, kada bi zadobili 250.000 zarobljenilca i kada bl prottvniku oduzeli 2500 topova sa grđidm količlnama inunicije i iirane? ZbiIja nijc ix>trebna čovjeku tolika mašta, da bi mogao zarnisliti kalcvo bi kliktanje od radosti u tome slučaju nastalo u sporazumnom logoru. Aii zar rječitt \Valližanrn ne osječa lcolika unutornja protivurjecnost leži u ovom njegovom upo-redieniu? Kada ja drženi 50 kila, a atelci drugi sanio pet kila, znači da sain ja jači; ovo je konstatacija koja mora biti jasna svakome čiji mozak nije potpuno ispreturan ovakvim djavoljim računima sporazumnoga frazcra. Isto ovakih djavoljih računa lma 1 u pomenutom proglasu Viktora Emanuela svome narod'u. Naitne u njenui nalaztmo veličanje talijanske vojske, koje se baš ni najmanje ne slaže sa njenim djelima. Talijani su se uvijelc pokazali siabi VOjuici, a da njje bilo izdašne pomoći sa strane, Apeniusko jKilaostrvo nebi predstavljalo ujedinjenu državu. 1848. i 1849. god. maršal Radetzki toliko je sfcrašno potukao l J i-

Podlistak. Milo Mistra: Bellum gero... (Vojujem). (Svršctak). VIII. Ncmir, kop je ušao u staricu, više ji nije ostavio. Naprotiv, rastao je iz dana u dau. Kad bi se stalo približavati veče, razvio bi se taj neniir u uzrujanost. Do vrhunca je stigao u času kad je trebalo da se s one crkvice oglasi zvono. Uvjeravanje unučice, da zvono zvoni, umirilo bi je ponešto 1 ona bi slušala i slušala... U zadnje vrijeme stade staricu rnučitl čcžnja za sinom. U glavi joj uzavreše misli, koje su se neprestano bavile s njltne i s njexovoin sudbinom. Nelca joj bojazan zaokupila dušu. Jedne se večeri pojavila u njoj suinnja, da ćo se on vratiti. Olas zvona raspršio je tu sumnju, no nije ju iščupao iz njezine duše. Staričino srce bljaŠe otrovano. Prije, dok je jo5 sin bio kod kuće, Često bi pomišijaia na smrt. Nikada joj se od te misll nije pomutlo mir njezine duše, vazđa je bila spremna na smrt. Da Je zateče smrt a da ne vidl više svoga sina? Ona hoće da zrta, da li je on još žlv, ona lioće, da on živi. Posljednji dar ovoga svljeta neka joj bude sigurna izvjesnost, da on živi. Neka joj to bude posijednji dah ovoga živoba 1 . A onda

jemonteze, da je njihov lcralj Karlo Alberto bio primidjen da se odrekne prijestolja; u ratu od 1859. gođ. pobijediii su Talijani sairto zahvaljujući francuskoj oružanoj poinoći, a 1866. god. potučeni su Talijani kako na kopnu kod Custozze, tako na moru u bitci lcod ostrva Visa, tako da oni niikaid nebi dobili Venecrju, da nije bilo pruslce pobjeide na Kralovom Oracu. 1896. god. pretrpjeli su TaJijani u abesLnskom ratu slom na Adu-i. a lijihova tripolltanslca pustolovina donijela im je tolikf niz vojničkih nezgoda, da oni danas od cijele te bivše turske kolonije drže sanio još glavni grad Tripolis i nekoliko neznatnih tačaJlca na obali. U prlcos sveniu tome Umbertov vjerolomni sin priča, kako su se talijanski vojnici sa protivnikoni, lcoji danas prodire u njihovu zemlju, mjeriii već n mnogo bitalca l oteli mu na juriš gradove i tvrdjave. Koje to tvrdjave, moIim lijepo? Izuzev Oorice, otvorenog ne'iitvrdjenog grada i nekoliko varošica, što su ih austro-ugarske čete odmah po talijanskoj objavi rata. iz strateškili razloga dobrovoljno napustile, talijanske vojslce, ma da su prctrpjele gubitlce od ukupnoga 1,600.000 Ijudl nijesu bile u stanju da otmu nijedan jedinl kamen. Uz to su oni napali Austro-Ugars'ku u samom početlcu borbe sa bar dva milijuna Ijudi. protiv kojih jo Austro-Ugarska po talijanskim tvrdjenjima u prvi ntait izbacila trista Itfijada ijudii, a u knjižioi „Dvlje godiime talijanskog rata“, lcoju je izdaio odjeleinje za ratnu pomoč c. lc. snimistarstva unutrašnjih djelat veli se, da je i taj broj što ga navode Taiijani pretjerano velik, fantastičan. U toj se lonjlžtci veli: „Prvih dana izbačtvta je ođ austro-ugarskilt snaga protiv napadača svega nelcoliko ad Iioc konibinovanih brigaida, sa-stavljenih iz tirolskih dobrovoljnih strijciaca i pučko-ustaških bataiijuna 1 *. Zar nijesti to djavolji računi? Alco Englezi I Talijani dalje budu tako „pobjcdjivali“, kako to LIoyd George i Viktor Emanuel trube na sva usta, to če ih jeduoga dana iznevjeriti ovi 1 ovaikvi djavolji računi. Ncoborive činjenice svojom gvozdcnom silinoin moraju najzad raoiije ili docnije zbrisati ovalcve laži. Ali koliko trtora da ]e maglovita sposobnost za razmišljanjem neprija'teljskih naroda, kada se talijanski lcralj 1 prcdsjetduik engleskoga ministarstva još tfsudjttju da iznose tollku rpu fraza, punili protivurječnostt, a da time ne izazovu kod svoga naroda opšti krik srdžbe i ogorčenja Ova se činjenica ne daje dtnkčije objasnitf negoli hipnozom uarodnilt masa pomočti djavoljih račtina.

neka dodje smrt; ona je i onako već nmorna s toga života. Samo da se on vrati. Teški dani prijete njitna. Ljeto je na izmaku. Bližl se jesen, a lcuća je prazita. Proći će jesen, a kuća će ostatl prazna. Ni ltrane ni drva za ogrjev. Bijeda i nevolja kucaju na pocrnjela klimava vrata tamnožute osamljene T mučaljive ove kttće. Njih dvije ne čuju tog laganog kiioaja. no obilaze ili slutnje. Djevojčici se često prisniia crna neka prikaza, lepršava, duguljasta f mršava, kako se noču šulja oko lcuče i kako se dugim koštunjavim prstima dotiče vratiju, kao da traži ulaz u kuću. Kolilco se puta noču oblio vrclim suzama jastulc, na kojetnu počivaSe njczina utnorna glava. Starica ne misli na sve to, ali zna, ne povrati 11 se skpro njezin sin, da će šve zlo na njih. Pa ipak joj je glas onoga zvona donosio svaku večer toliko utjehe, koliko je trcbalo da so smire prenapeti živci i da san udje u umorno tijelo, makar i na lcratko vrijeme. Ali još prije no što zarudi zora, čim se starica probudi, sjeđa teška mora na njenu dušu. — Sina, moga sina, — Šapuću joj usae, — dajte mi sinaf... Da svisne. IX. Kad se istiha bližilo smtreno i toplo veče rdne jeseni, upade u sobu djevojčica, uzrujana, pohrll pred svoju baku i dahne naglo uzbudjenlm glasom:

Olenziua prstiu Itallje. Obrazovanje miešivote vojske ti Milanu. (NaroJltl brzoiav ..Beo-radsklh Novlna") Berlin. 15. novembra. ,,B e r 1 i n e r Z e i t u n g“ Javlja iz Ziiricha: JeclaDi brzojav lista „Ncuc Z u r i c h e r Z e i t u n g“ veli, da se sada organizuje u Milanu veiika vojska iz taiijanskili, francuskiii i cnglcskih jedinica. Odbrana linije Piave. (Naročitl brzojav „Beosrađskib Novina") Zeneva, 15. novombra. ,,Gazet‘ta Ticinaza“ piše: Liniju Pia\m držo treća, čeLvrta i šcsta a'rniija, daklo okruglo '500.000 Ijndi, kao i liovo pridošavga o<ljelonja i francuskobrilanskb Čete. Oslin toga čuvaju prva i treća finnija, tlalcle oko 300.000 ijudi izlaze Trenttua i .Tudikarije. No, ova sila no lii bila dovoljna da zadrži neprijalelja, onda se svakabo treba odreći svih iluzija. List završuje primjedbom: Linijia' Piava nrora 'da so. održi, inafe je sve propalo. Napuštanje Venecije. (Naročiti brzoj'av „Bcosradskih Novina") Haag, 15. novembra. Iz Londona javljaiju: Specijalni đopisnik ,,D a i 1 y N e w s“-a izvještava iz talijansicog giavnog stana od stibote: Po naredijenju vojne uprave zabranjeno je vojnitn liclma, da u uniformi dolaze u Veneciju, kaico bi se otlclonilo inišljonje, da se Venecija ima smatrafct kao utvrdji-no mjesto. Građjansko stanovništvo sasvim napušta grad. Dopisnik doditje, da su lakva n&redjenja isto, što i napuštanje Venccijc od strane taiijanslce vojne ttprave. Sudbina, Venecije. (Naročitl brzojav JBrdiradskiii Novina") Zurich;15. novembrai. S talijanske granice javljaju: Ncprijateljski Ietačl bacali su bombc tta gradove Mestre i Tr-eviso. U gradovima gornje Itailije ukinuto je svako osvjetljeuje zbog oskudice u ttglju, čije sti sve zalihe rekvirirane za potrebe željeznica. 0 o r n j a 11 a iija ide na susret beznadežn o J z i m I. Pridoiaziak bjegttnaca iz ratne zone još traje. Zapiijenjena poiovina engieske sanitetske kolone na Tagiiamentu. (Naročitl brzojav „Beogradskih Nov!na“) Haag, 15. novembra. Iz Londona javljaju: Englesika sanitetska kolona na Soči tako je kasno izvještena o opštem ođstupanju TaIijana, da je od svojih 45 sanitetskih kola na Tagliamentu tivo,ra3a 19 lcola da napusti.

— Bako, voze ga — cno — voze ga... Starica ne čtije. Prodršće, jer joj je strašna slutnja zariia svoje lilađne nokte u vruće srce. Untičica ponovi glasnije svoje riječi. Sada je čula. Ali ne razumijc, ne shvaća. Ne đoktičuje, koga voze, gdje? — Zvono! — klikne timičiea i isprttži mršavu ritku spram one strane, gdje se protegla ovisoka cesta. Starica klone. Zamaglilo joj se pred očima. Uspravi se, prtiži ruke tmučici; ona je shvati i povede jc iz kuće. Doiaze ... idu. Cestom. Sad su baš mimoišlLkuću... Odlaze. Konji niski, mršavi, izgladnjeli lconji teško vuku teret. Kupaju se tt znoju, polila ih bjela pjena. Sapa itn oštro suklja kroz zakrvavljene nozdrve. Oči su itn podlite krvlju. Slaba kola škripe pod teškim teretom. Naslonjen na zvono, što je vezano užetima, sjedi vozar nthajno i puši kratku iulu. Goni iconje, a oni ne požuruju sporoga koraka. Uz kola kroče tri radnika, pravi atiete. Uzdignuše gole ošišane glave. Isprsiše snažna i visoka prsa. Na goiim t od sunca isprženim rukama iskočiše im snažne mišice, koje su svladale ovo zvono. Koračaju samosvijesno, gotovo ponosno, gotovo izazovno, kao prkos ovom kraju. Nebojše spremnt, da se sa svakim uhvate u koštac, čttvari su zvona. Iza ko!A se uanizala duga povor-

Cadorna i zajeduički ratni savjet sporazumnih sila. Kb. Paris, 15. novcmbra. Havas javija pod 13. o. mj.: ,,Times“ javlja, da je Cadorna odbip ponudu da Italiju zaistupa u zajednlčkom ratnom savjetu sporazumnih sila. Painleve o francuskoi oomoći za Itaiiju. (Naročiti brzoiav „Beosrađskih Novlna") Paris, 15. uovembra. Ilavas javlja: MinislaJ predsjednik 'Painleve ie »roČitao u komori ovu iLjavu: Teški dogadjaji poslijednjcg vrcmena obvezujit vladti, da izadje sa jednom pizjavom. Sa jedno straoe au se ekstrojmisio u Petrogradu dočepali tog grada, Ima i privrcmeno; i ako posij:dnje vijosli dozvoljavaju pretpostavku, da je privremena viada uspjcla da održi vlast U svojirn rnkama, ipak ćo se uticaji tog 'potresa osjoćali još duže vrijOnte. S druge strane jo srazmjcrno slobodno kretanje na istioćnom frontu, koji je ruslca vojska oslavila njemačkoj vojsei, dozvolila ovoj posljednjoj, da mnoge divizije preliači na talijanski frnnt. Talijanski sjeverni front je, p o d d o s a d j o š n e o b j a š n j e n i m o ko 1 n o s t i m a p r o b i j on. Pruga talijanska vojska, koja je na nelcoliko sedmica prije toga, izvojevala bila sjajuu pobjedu na visoravni Panišica, pretrpila je krvave gubillce u svome povlačenju. Veneeija je stajala otvorena neprijatoljskoj tiavali. Taj neoćekivani položaj jc zahljevao lteodložne, brzo mjcro. No čekajući na poziv, fiamnske su fele poliilaie u pomioć i yjauzele su mjesto na lalijanskom frontu jednim pokretom, koji jo svojitn Lrzitn i liačnim izvodjenjem izazvao divijenje u svili onih, Jcoji su o njemu saznali. Danas se slivaju sitčne mase naših čefa sa onu stranu Alpi. Painleve je irtvrdio, da u treuulku najvećih teškoća nije izguhtjen ni jodan trenutak. Državo, koje su odtžavalo zapadui front od istočnog mora do Jadrana, mogle su izvršili svoj zadatak satno tijesnom vezotnj i pomoćnim jzvorima svcj h vojski, a na osnovi zajeclničkih smjera, kao sto je i komora prije dva mjeseca lnla odbbrila namjeni vlade, da od savoztilka stvori jodan narod, jedn'u' vojsku i jedan jediuslveni front.

GratUossK! rsst u Rusiji. Boljševiki nljesu pobjedjeni. (Naročltt brzojav „Bcoendsklh Nov!na“) Berlin, 15. ttoveinbra. Po brzojavima, koji su stigli engleskom adnniralitetu, kao i po druglm vijestima iz Londona\ Kerjenskoin do

ka. Ženc i djeca. Obavija ih žućkasta prašina, što je d'goše kon.,1, kola i p.itnici, sjeda im na lica, ua kosu i mt bijeia odijela. Pogmiše glave na zgrbljciiim ptoćima. Što to obaia njiltove glave? 2ene skupiše rulce ! šute. Nečujni šapat njiliovili prašniit usana iziiv je molitve, zavieta, ogcrčenja, čega li. Predanost iin se čita s iica i dtžanja, predanost u ono. što se zbiio i još itiora zbiti; stupaju za kolima ovi putnici, što prevališe dialeki put, kao sputani robovi prebijenih duša, satrtih srdaca, bcz žeije, bez težnje, bez misli. Dokle ih vodi ovaj tvrdi put? Staričine oči lete za njitna prateći ih i zvjerajući; kuda idu? Ona još ne shvača pravo. Jednom rukom drži grčevito štap, a drugom ruku svoje unučice. Unučica govori: — Topove će praviti od njega. Čujete li. bako? topove, đa ubijaju naše neprijatelje... Starica se zgrozi; ne vjeruje. Unučica ju uvjerava: — Pitala sam. Rekoše nii, Oni znadu. — Ne, ne, nije, — kvrčala je starica. — Ipak je tako, utvrdjuje unučica. Povorka se odmiče. Eno dospjcše onamo, gdje se vlsoka cesta ponajviše približiia žutom potoku. I tu se zbil.o... Užeta su popustila, zvono se rasklimalo, spuzlo na rub ceste J skotiIjalo se niz brdo i survalo se u potok.

sad nije ispalo za rukom da pobjcđf boijševike i da se Petrograd još uvt« jek nalazi u rukama pristalica. Lenj!-* novih. U ovome ne miienja nišfa.' nl objavljena depeša Kerjenskog, upućc« na Ramsayu Maodonaidu, koja velt, da je autoritet privremone vlade ope6 lisijostaivii'cn, jiošto i sama britanska viada izjavljuje, da je bez ikakve infor-> macije iz giavnog grada. S druge sirane ni tremitni nspjeh Lenjinista ne bf još značio, da će im time poći za rukom, da trajno učvrste svoju vlast. Prekinut brzojavni saobraćaj s Petrogradoni. — Protlvuslovne vijesti o do« gadjajima. (NaročitJ brzojav „Beograđskih Novina' 1 ) Stookliohn, 15. novembra. Ovdašnja telegrafska direkcija saopštavav da je brzojavni saobraćaj 1 Pctrogradom prekhiut u utorak u 2 sata i 20 minuta poslijc podne. Petrograđ ne odgovara na brzojavni poziv. Tamačno su boijševiki uništili vezu. Ođ Petrograidske telegrafske agencije nljesu stigle nikakve ix)iizdane vijesti, 9 toga se lnisJi, dla je noJožaj Lcujinovj tcžaJ-c, jer bi mače Pctrogradska tciegrafska agencija svalkako poslala kakav izvještaj. Iz Haparande stižu pra« tivuslovne vijesti. Tako veli jcdna vfjcst, da je Korujilov na čelu jaikih vojnih odjelenja otputovao iz Carskogf Sela za Petrograd i da mu je jkišIo zat rukom da prodre u glavni grad. Na nevskom prospektu razvlle se ksrvava borhe s četama petrogradskog garnfzo'iia, čiji je veći dio prišaio privromenoj vladl. Ali moraari su cvstali vjernt i oni još drže u svojiin rukama radnlčku četvrt. Poraz Kerjenskovih četa kod Gačiue. (Naročiti brzojav „Beogradskih Novlna'*) I Slockholm, 15. novenibra. Izvjestilac lista „Stockholm Tid* ningen“ iz Haparande javlja, da se il petrogradskim ulicama avaki dan ponavijajn krvave borbe. Drnga jedna vijiesfl veli, da su se boijševiki u nedjelju d<* kopali triju kasarna u Petrogradn, čijo su čote prešle na slranu Lenjina. Ovakoi pojačane čete T-enjina uputiše se prema, Oačini, te je tako đošlo do borbe s ćetama Kerjenskog. Kerjenski se bavio i< IGačirii i otnd je izđavao sv r oje zapovjesl*. Stidar so svišio porazom Ketjcnskovifi četa, koje su zarobile i u Gačini po* vješale 60 boijševika. Izvještaj mskog poslanstva u Stockhoimu. StockljoJm, 15. novonjhra. . Ovđašnje rusko poslanstvo ohjavljuje, da su boljševiki uveli u Peiroi« gradu strašan režim. Njihove čele su poh rušile zimsku palalu. U Moskvi je oko: Kremlja bilo žestokih liojeva. „Stockliolml Tiđniiigen" javlja, kako se pogovara, da, su lx)ljševilu 20.000 rubaJja pdredili z* hbijstvo Kei'jeuskog,

Prsnula je žuta voda. Zavrisnuše musava djeca, jauknuše žene. — U potok je paio! — klilrne iinu* čica. Suze se zavrtješe u staričinim očiina, bol se zarila u srce. — Prosti im bože! — šajHiuše joj usne. Uskornešala se povorka i nagrnula k potoku. Brzo jrosegoše omašne i mišičave ruke za balvanom i užethna. Mučan je to i tegoban posao, ali tc sil mu rpke već vične. Starici sinu lice od radosti. Ljudi ga ne če moći ili ne će litjeti izvaditi iz vode. Zvono će ostatl u potolru. I evo, sad je tu, nedaleko otl nje. Ne će zvoniti, ali ee ona znati, dai je uz nju. Ah.samo da bude tako, samo: da ostane tako, uz nju, uz nju... — Što rade? — pita starica. — Vade ga iz vode, — odgovara unučica. Nije moguće, da ćc ira to usjijeti. Hvala suđbini, ona je ipak pravedna. t ako su Ijudl zli 1 opako čine, ipak hnai sila, koja će oniesti njihov rad, — mišljaše slarica. Neka samo pokušaju, opeći će se, ogrepstl će nokte, ogulitt kožu, okrvariti ruke. — Cekajte, samo čekajte, — cičt starica. Nlje dtigo potrajalo, zvono izvadiše, naprtiše na kola i čvrsto ga zavezaše užetima. — Eto, sad je opet na kolima, —• tumači unučica. — Zar uistinu? Uistinu? — pištl starica i moil se skrušeno.