Beogradske novine

izratct ( dnevno u Jutro, ponedjeljkom poslije podne.

k. I M

Pojedlnl brojevl: f Hi|n<« I • III Ilifnft« M e. I b. Ma iM d|«al crl. . . . 8 hlM 0 B»«dI - UcntfnM I OdBKlf m d|ol f O Man Um irf| ntrailt m djul il. . . 1a Datan Ogiasl po eijenlka

MloseCoe pretplatat *-j b aa đostavooi o bCa . . 8*801 .Vs.traljl,

U Hrnt>t#J -SIitooJR,

U««t#UMkr»i*»!naAojlni-o|M3t#B#a«ny# »—j U laatnutra......... r\ «fO

Urednlitvo: BE 00 RA 0 , Vuk« Koradjltf uL bro| 10 . TolafM bro| 81 Upran I prlo»n|f pratptat« Tcplltln venao broj 21 Talefoo bro| 28 . PrtoiMlt oglasa Kneza Mlhslla uL brol 31 Telefoo br 245 .

Godlna III.

Ratni izvještaji. Izvještaj austroHigarskog glavnog stožera. Kb. Beč, 17, decembra. Istočno boilAte: Primlrje. Talijansko bojište: Izmcdju Brente i Piave južno odColCaprile privedenoje 0 p e t 400 z a r o b 1J e n i k a. Dalje istočno slotnlli su se neprijateljski napadl. Na P i a v i traje topnička borba. Kapetan Brumowszky pobl1 e d i o j e 27. put u vazduhu. Načelnik efavnos stožora.

Izvještaj njemačkog vojnog vodstva. Kb. Berlin, 17. decombra. Zapaduo bojiSte: Fronr DriJestoionasljednlka R u pprechta bavarskoji: N« j u ž n o j o b a 1 i S c a r p a J na pojediniin ođsjecima kod Carabrai-a traje živa ratrena djelatnost. Jakatopnička vatra i vatra jbacala raina bila je na iužnora frontu oko S t. Q u e n ti n a. Front vojvode Albreclita wurtiemberškogj: Sjeverno od St. Mihoila i u pojiručju Sunda bi’o je framusko lopništvo djelafriie neso nrvih đ'na. Poručnik Miiller pobijedio J« 38. put u vaz'dubu. Maćedonsko bojlštC: IzmeJju Vardara iDo/ranskog Jeze ra prešla je poslije k a'ke topničke pripreme na napad ieđna e n g 1 e s k a isatnija. Ona je ođbijena od bugar. skili predstraža. Talliansko boiište: Izmedju Brente i Piave Iraju na pojedinim odsjeeirna žin topaifki bojevi. Južno od Col Caprile prjvele sn austro-ugarske čete poslije nsbješnih prođuzeća više stotina zajrobljentka. Nijesu uspjeii talijraski papad. p-oliv naših r-oložaja južuo od Monte Secca. Prvl zapovjednik glavnog stana pL Ludendorff.

Silni l sudbonosnl čns. „Ali ako bi nepravda izišla trijumfujući iz ovog sukoba“. tako je zaključio LIoyd Oeorge svoj govor, koji je održao na banketu, datom u počast upravnikd vazdušne piovidbe u Londonu, „osjetlo bi novi svijet u svojoj unutrašnjosti, da je brutalna sila Jedina uračunata u gospodstvu nad ljudima. Beznadnost mračnog vijeka srvštala bi se nad zemlju ot>et kao kakav obiak. Ovo je čas sudbine čovječanstva!" Da

Pregovori za mir traju ođ 15. decembra. — Odgovor grofa Hertlinga Lloydu George-u. — Primirje i sa Rumunjskom.

! engleski ministar predsjcdnik ovu bru| talnu silu vidi utjelovljenu u središnjim vlastima, razumiie 9e saano od scbe. kao što on uopšte veiiki dio svojih tvrdjenja dobija baš iz svoga — đa tako reknemo — pogrdjivačkog rječntka. Mi neinamo povoda, da u to bliže ulazimo, jer je sada skoro svejedno, šta hvalisavi VValešanin misli o središnjim vlastima. Više Je zanimljiv u ovaj mah drugi dio njegovog govora, gdje on otvoreno priznaje veliku nevolju, u kojoj se Englgska uveliko nalazi, jedno zbog podmorničkog rata, a drugo zbog otpadništva Rusije. Pošteno, kako se to inače samo izuzetno nalazi kođ engleskih državnika i poiitičara, upozorava on na to, da, ako Rusija ostaje kod svoje namjere, središnje vlasti mogu stotlne hiljada svojih četa i ratni tnaterijal u masama povuči sa istočnog fronta, da bi se bacile na Englesku, Francusku i Italiju, čime bi se miiogo uvećao zadatak koalicije, koji je več i otiako dosta ogroman. Time bi francuska demokracija bila prepuštena sama sebi, a on neće da umanjuje ozbiljnost položaja. Zatim je učinio dubok poklon pred Amerikom, koji veoma postiđjuje nacijonalno uobraženje britansko, iizjavom, da je to „najsilnija zemlja na svijetu“, koja stupa na mjesto Rusije sa svojim ogromnim pomočnirn izvorima J svojim nesavladljivim narodom. I tako dakle prepušta Velika Britanija Yankeeima svoj đo sada tako lj,bomorno čuvani rang prvog naroda! Ne dobrovoljno, nego pod gorkint pritiskom prilika! All poinaganje Unije nije dovoljno za LIoyd Georgea. on stavlja u izgieđ svojim zemijncima nove \ r O(iiie tetete: „Kabinet sprema prijećiloge za styaranje novili četa“. Ali on zna i suviše d*obro, i ako se čuva od priznanja, da Mr. Woodrow Wilson nije u stanju, da približno toliko četa baci na zapadni front. koliko bi trebaio za izravnanje englesko-francuskih gubitaka. Prema pouzdanim viještima. do sada je prešlo ovamo najviše 40.000 Atneričana, od kojih barem polovina nosi željezničarskih ili drvarških radnika. One Iz ,,regularne' 1 vojske uzete prave c<perativne čete Ieže većinom na švajcarskoj granici ili iza fronta u logoriina za vježbainje. Kako zarobljenici pričaju. oni nijesu toliko odredjeni za borbu, nego za vojničko sprcmanje, da bi poslije mogli 0051112111 svojim zemljacima kač instruktori. Ali Lloyd George išao je u svojoj ispovijesti još dalje, jer jc izjavio kratko i jasno: „Pobjeda je sada pitanje brodskog prostora. Ništa nam sada ne može donljeti poraza, kao oskudica brođskog prosto-

ra. Priship Sjodiujejiih Država n rat izvanreduo je uvećao tražnju u tom pogledu. Brodski prostor mora se stvoriti za prevoz i snsbdjevanje orijaškilt novih američkih vojski". Da se Lloyd Oeorgeu dcsi — i u> kod Iskrenog priznavanja istinie— da izbaci jedan bluff. kao ovaj o „orijaŠkim američkim vojskama", koje postoje samo na papiru. to je pravo cmzleski, no nas on ne može zavarčki. Medjutlm iz njegovih riječi izlazi dosta jasno, u kakve je nezgodne prilike Engleska dospjela zajedno sa svojim savezuichna zbog našeg jrodmorničkog rata, te da mi moramo pobjediti, samo ako »aše -najbolje oružje na moru istom bezobzirnošću i energijom i dalje upotrebijujemo, kao i do sada. štedite, štedite, štedite, dovikuje britanski ministar predsjgdaiik u svorn daijem govoru svojim zetnljacima. Što veće ogranieenje brodskog prostora za svoje potrebe, — to očekuje Lloyd Ocorgo od Engleza. Svakako je simpatična crta kod Engleza, koja uostalom dokazuje i ujihovu samosvijest, da oni tako otvoreno priznaju ozjnljan položaj, u kome so nalaze. Mi čemo morati račimati sa vjerovatnošću, da 6e oni sve učiniti, samo da produže rat, tako da će čas sudbjne čovječanstva zavisi.ti od časa sudbine Engjeske: tek onda ee zaplaviti z<ya mira za svijet, koji krvavi iz hiljadu rana, kad bude vječni evropslci bundžija, grabljivi i vlastoljubivi AIbion, ležeći snišeo na zemlji, kukao za mirom. .. •»

Ugovor o ratnom prirnirju. (hSstavak). Kb. Bcč, 17. decembra. 2. SaobračaJ je đopušten samo danju, od izlaska do zalaska sunca. INa saobraćajnoin injestu inogu u isto vrljeme biti naiviše samo 25-orica iz svake stranke bez onižja. Izmjena viiestl I novina dopuštena je. Otvorena pisma mogu se predati za dalju otpremu. Dopušta se prodaja i izmjcna robe za dnevuu potrcba na saobraćajnhn nijestima. 3. Sahranjivanie poginulili u neutraluoj zoni dopušteno je. Bliže odredbo inta svakl put ustanoviti obostrane dlvizije ili viša nadleštva. 4. O povratku otpuštenih obveznika jedne zemlje, kojima je domovina s one strane detnarkacijone iinije đruge zemlje, odlućićc se tek u pregovorinta o miru. Ovamo spadaiu i obveznicl poijskih četnih dijelova. 5. Sve osobe, koje protiv označenog sporazuiita pod 1.—4. prijedju de-

markacijonu liniju druge stranke, zadržaće se i vratiti tek pri zaključku mira ill prckidu primirja. Ugovaračke stranke obavezuju se, da će svoje čete upoznati sa uslovima saobraćaja i posijcdlcama prekoračiypnja istlb. V. O pomorskom ratu odredjuje se ovo: 1. Ratno prhuirje prostire se na cijeio Crno, kao 1 Istočno tnore. istočno od 15. stepena istočno od Greenvvicha. i to na sve boračke jeditiice na moru i u vazduhu ugovaračkih stranaka. Za primirje u Bijeiom inoru f u ruskiin printorskim vodania Sjevernog Ledenog niora skiopiće nieraačka i ruska pomorska ratna uprava naročit sporaziun. Medjusobni napadaji na tr« govačke i ratue brodove u poinenutiiu vodama treba da se po mogučnosti već sada obustave. U onoui naročitom sporazumu treba da se navcdu odredbe, koje bi po moguenostl spriečavalc, da se pomorske boračke jedinice ugovaračkih stranaka biju na drugim morima. 2. Napadaji sa mora i iz vazduha sia jiristaništa i obaie druge ugovaračke stranke obustaviće se obostrano ua svhna morima. Takodje se zabranjuje, da pomorske boračke jedinice jedne strauke uplove u pristaništa i na obaie, koje je zaposjela druga strauka. 3. Preiijetanje pristaništa i obala đruge ugovaračke stratike, kao i demarkacijone linije zabraniu.ie se. 4. Demarkacijona linija teče: a) U Crnom moru pred 01ynka-svjetionikom (ušće sv. Gjorgja) do Kap-jcrosa (Trapezunt). b) U istočnom moru Roseknel zapadna obaia—Worws Bogskaer—Svenske Hvehernc. Bliže ođredjcuje linije izmedju VVorwsa i Bogskaera ima da orenese koinisija za primirje na Istočnoin nioru (tač. VII. 1.), sa oznakoin, da se ruskint pomorskiin boračkim jedinicama dopušta slobodan prolaz u Ailandsko ]ezero u slučaju promjene vremena ill Jeda. Ruske pomorske boračke jedinice neće prekoračiti demarkacijonu IIniju preuia jugu. a boračke jeđinice savezničkih sila piema sjeveru. Ruska viada preuzima jemstvo, da će se pomorske boračke jedinice sporazumnili sila, ukoliko se pri početku primirja nadju sjeverno od demarkacijone liniie, ili kasuije taino dospiju. isio tako vladati. kao i ruske pomorske boračke jedinice. 5. Trgovina i trgovinska p 1 o v i d b a u br. I„ 1.. označcnom pomorskom području slobodni sn. Ustanovljenje svih odredaba za trgovinu, kao i objavljivanje neopasnih puteva za trgovačke brodove prenijećc se na koinisiju za nrimirje na Cruom i Istočnom nioru (VII. 1., 7.). 6. Ugovaračke strauke obavezuju se da neće

prcduzimati nikakvih priprema za medjusobne napadačke opcracijc u Crnon* i Istočnom moru za vrljeme primirja. VL Da bi se izbjegll nemirl i uiedjusobice na frontu, ne smiju se pješadijska vježbanja sa pucanjem vršitt bliže od 5 km, a topnička vježbanja sa pucanjcm ne biižc od 15 kut iza fronta. Borba sa minauia jratpiino se obustavlja. Vazdušne boračke jcdinice i ukotovfjeni osmatračkl baloni moraju se držati iza 10 km širokc vazdušno zone i to iza ylastite đemarkacijone linlje. Radovi u položajima :za pređniih žičnih zaprjeka đopuštaju se, izuzevšl one, koji služe za pripreinu uapadaja. VH. Poćetkom priinirja sastaće se ove „komisije prlinir.ia'' (zastupnlcl svake države na dotičnim frontuhn dljelovima). kojima će se podnositi sva vojnička pitanja radl izvršenja odredaba prhuirja u dotičnoj obiasti: 1. Riga za Istočno niore: Dvinsk za front Istoč* nog mora do Disna: Brest-Litovsk za front od Disna do Pripjata; 4. Bardišev za front od Pripjata do Dnjestra: 5. Klausenbnrg; 6. Focsani za front od Dniestra do Crnog mora. Granice izniedju obih koinisija 5. i 6. odrediče se uzajamnim sporaztnnom: 7. Odesa z? Crno more. Tim če se kondsijams staviti na rasDoIožeuje neposredui i nekontrolisani telefoni sa svojim članovima u domaćim zeinljaina. Sprovodne žice će podići dotične vojne uprave u vlastitoj zemlfl do sredine demarkacljotie linije. I na rusko-turskom bojištu će se obrazovati takve komisije prema sporazumu obostranih vrhovnih zapovjednika. VIII. Ugovor o prekidu horbe od 3. dcceiubra i svi sporaztnni. koii su do sađ zakijučftiii za pojedine frontne dijelove o prekiđu borbe, prestaiu važitl posliie ovog ugovora o primirju. IX. Ugovorači če u neposrednoj vezi s potpisom ovog ugovora o primirju stupjtl u pregovore za mIr. X Prema liačelu o siobodi i nezavisnosti i teritorijalnoj n e p o v r e dnosti neutralue persijske države. turska iruska vrhov« n a v o j« a u p r a v a j e g o t o v a, d a svoje čete lz Persije povufcu. One će odmah stupiti u vezu s oersijskom vladom, radi uredjenja pojedinosti zn napuštanje, i radi osiguranja onog načela prema potrebnim mjerama. XI. Svaka ugovorna strana dobić« prepis ovog sporazuma na njemačkom i rusltom jeziku, koii će potpisati opuuomoćeni zastupnicl.

Podlistak. Au G. Matoš: Stevan Sremac,) L „Denn đie Menschen soll keiner belachen als einer der sie herzlich liebt". H a n P a u 1. U Zagrcbu se duhovitom čovjeku no oprašta ništa, u Beogradu sve. To se opet vidjelo prilikom smrti Stevana Sremca. Prem bijaše Ijut protivnik radlkallzmu i ,,od onih, koji ništa ne shvataju od modernih misli i naježuju se bez razloga protiv svih novotarija savremenosti". radikalna viada ga je sahranila o državnom trošku uz saučešće cijeloga Srjistva. Ako je genij herotzam, talenat je hrabrost, i srpski narod je instiktivno bio solidaran oko toga groba, kao na junačkoj zadušnici. Kralj se dao zastupati. Nad lijesom je govodlo pet govornika, medju njima Bran. Nušić i vodj nacijonalista, Stojan Ribarac, zaplakavši usred govora na Terazijama. U ime Akademije Nauka trebao je da govori i gosp. Simo Matavulj, ali on nije došao. ,,Ta nerazumljiva indiferentnost Jednog čovjeka, koji je i sam pripovjedač, a uz to *) Nedavno je n Za^rebu izašao 106.—112. svezak „Humoristične K n j i ž n i c e“ sa poznatom prpovije ko n Stevana Sremca „Pop Cira i j)op Spira“. Još prije svoje smrti napisao je sada već pok^j i »'oraati hrvatfk k jiževnik A. G. MatoS pred ,, ovor, knjcga (Pbonosimo tt cijelosti za našu Citačku irabliku.

još i predsjednik Književničkog Društva, načinila je vrlo neprijatan utisak na sve prisutne" („Polrtika" br. 931). Mjesto Matavulja govoraše čuveni pravnik i govomik Oiga Oeršič. Novine bijahu pune Sremca jedno tri nedjelje posllje smrti i samo cetinjska „Ustavnost" bijaše u poziciji. I detnokratski „Dnev. List" hvaljaše toga „vječno mladog konservatlvca", nalazeći u društvu neuglcdnom i skromnom „više smisla i ljepote nego po bulevarima i prostranim ulicama, gd]e se palate i bine dižu". Neki listovl u velike ga već krste „velikanom". Naprednjačka „Pravda" I nacionalistička „Srp. Zastava" podžaveljaše se oko mrtvaca kao oko lešine Hektorove. Demokrat, moralist i kritičar Jov. Skerlić žalio je u „Odjeku", da se u tolikoj pisaniji nije našlo ništa karakteristično i kritično o Sremcu. ali on nije ništa drugo konstatovao, nego da jc Sremac bio „iskren" i da je ova jednodušnost javne tuge „znak kultumog poevropljavanja našeg". Dosele Je tu smrt najljepše komemtirao moj prb’atelj Simo Pandurović. čian nacionalističke omladine i vodja srpske lirske secesije. „Spušten >e moćne, crne smrti veo Na trošno telo jednog velikana. Na torepku dušu, ponos naših dana, Borca, za kojim tuži narod ceo. Ti, koji nikad nisko nisi hteo Laskati sitnom dobu krupnih tnana, Biti na plimi strastl okeana I biti prvi, sve dok nlsl sveo. Umorne oči, danas mrtav vladaš Strastima ljudi, tonom mojih strofa; XI nisi manii kad živii f stradai.

No danas, kad je došla katasfcrofa, Kad žarko sunce ne vidiš gde greje I crnu tugu koja Srpstvoin veje." I mene je, Hrvata, ta nenadana smrt potresla lcao svakog Srbina, jer mi je srpska knjiga najpreča jjorcd hrvatske i jer mi Sremac bijaše iza pokojnog Janka (Veselltiovića) glavni književnički profcektor i prijatelj. „Pretprošle jeseni udari neka iadnoća. koja je držala nekoliko dana, pa se posle najedared vrenie pouova otopli." ,,Za vreme tih toplota reči će pok. Sremac J. Adamoviću": O brate, katoo je ovo sad vreme. Udari ova toplota kao mcni na inat." ,,A šta vatn smeta toplota? upita ga Adamović malo začudjeno." „— Kako šta mi smeta? Poklonio sam moj stari zimski kaput Matošu, a sebi sam poručlo nov, sa „pelcom" tu se Sremac nasmeja kao podbrckujuč! sama sebe — all ne sa „pelcom" kao u Mike Tošića, kojl je imao svega rri dlake nego pravi ,,pelc“ od ,,kune“. Već sam se radovao, kako ću kao paun šetati u kaputu sa „pelcom", a udari ova toplota pa mi pokvari ćef. Eno mi kaput sad leži u ortnaru; kakve sam sreće može cela ova zima proći, pa ni ja da ponesem moj novi ni Matoš svoj, odnosno moj stari kaput." „Posle nekoliko dana udari ladnoća, poče sneg sipati i Adamović srete Sremca na Terazijama. Metnuo ruke i štap u džepove nova kaputa, glava sa iroškim šeširom viri mu iz ,,peica“ a preko lica mu se osuo onaj njegov Jedinstveni smeh čoveka. koii sam sa. sobom tera sprdnju."

„— Gde ćemo Stevo?" „— Iđem da prošeiam moj ..pelc" — i ode smejući se sain sebl.“ („Pravda") Koliko šala, komedlje i topline davaše onaj nezaboravni ,,pelc“ (tako sam ga, kao ladju, okrstio), solidan, rutav i težak, te sam cijele oaie blagoslovene zime hodao savinutili od težine koijena kao fijakerista ili hulaner! Da sam znao, da če tužnog jednog đana postati siavan, kljukajući (kao Napoleonov redengot) anekdotama novlnske stupce, čuvao bih ga za usjxHiienu i ne bih dao da iščezne, da umre, da ode tamo — u nepoznat svijet, gdje je i sirotna Sremac i „regum et sacerdotum clara progenies". Sremče, slavna sjeno! Bio si srećan, jer je onaj najsrećniji, tko se smije 1 nasmijava žak>sne ljude. Dioniz, bog smijeha, rumenio ti se na vedrom licu kao rujna vlnska radost. Bio si plemenit, jer „vcselje Je ono, što đušu oplem'enjuje". (ibsen). I kao pravi ljubitejj jeseni, kao pravi humorjst, kao pravi jesenski čovjek prerninuo si u jesen. Nestaio te kao grozda, ali vino, što si svom rodu i narodu u vječnu vlast ostavio, bit će kao rakija tvojih klasičnih bačkih por>ova: što starija to bolja. Prvu moju recenziju — kako je to danas već daleko! — napisah o Sremčevoj knjizi, o Ivkovoj Slavl (1895.). On je dakle pomalo krivac, ako danaske koža tolikih „sviraca i poletaraca'* nos! tragove mog zuba. Prem sam tnalo nepovdjno ocjenio Limunaciju na Selu, Sremac bijaše prama meni kao i dosele i nije se radi kritike na mene Ijutio kao Janko Vesellnović (zbog Hajduk-Stanka). Sam velik šovinista, znajućl me pravaša (onda me beozrad-

ska bojema zvaše ..Folnegovič"), on me smatraše izgubljenom ovcom, za^ lutalim, neprobudjenim Srbinom. naročito pošto mu opisali svog „didu“, punokrvnog Iirvata, Bunjevca i bačkog učiteija. Na njega me Sremac ne« vjerovatno potsjećaše, ne sluteći. da me to sječanje tia bačka sela. na du« navske ritove, na sjajne i široke horlzonte onili btJgatili ravnica najvlše k! njeniu priviačilo. Onda bijaše taj plsac evokator inojeg djetinjstva, kao Dositije Obradović. Danas — danas je 1 on sj£<na, tužno sjećanje, uspomenal Bijaše visok, zdrav. lijep čovjek, „brez felera", stvoren da živi najmanje još 20—25 godina. Rumen, ranct sijed, sijerih očiju, brkat, duguljastib obraza, praviluog, malo zavijenog nosa, krupnih obrva. visokog bijelog čc« la. U govoru je „vrskao": imao je poteži jezik. Krupan glas, sitni koraci. Tip starog garsona, inteligentnog bećara. Samo gologlav, u onoj bujnoj. kao griva slobodnoj kosi, izdavaše se na prvi pogled artist i intelektualac. Karakter njegove glave vrlo je sličaa tipu Dumasa Sina* naročito gomji dio, ali nos i usta nemaju oue finoće. Nosio je samo mekatre „iroške'* šešire, potsjećajući na uličnu eleganciju malovaroškog bonvivana. Volio je sve svjet* lije boje i kžernost ,.sako“ odijela. Strastven duvandžija i kafanski čovjek kao Addison. Elegantan stari boem. Nikadr nije pio piva i pivo zamjenjivašo raikijom. Nije mnogo birao društva. all u najvećem kontaktu ne upuštaše se a intimnosti. Bojao se patosa I sentimentalnosti. Mrzio je high-life, namještenost, oficijelnost, parade, poziranje ( „onaj hladnl, dosadni i glupi raizgovor po Ollendorffov'og' metodi, koji se obič-