Beogradske novine

Straiuf 4 ,

Nedjelja

BEOOKADSKE NOVINE

23. đecembra 1917.

Broj 35L

Andra Gavrilović. Nekollko poteza Od Konstantina P-ća. Najnovija srpska književncst, doba posleđnj'ih 15 godina, može se s pravom nazvati prelaznim đobom. Ne be'e ja’.ih. pesničkih talenata r koji bi značili čitave dogadjaje u literaturi, slvarali Skr le i bili vodje manjtm talen ima, sve lili im 1 pokar.ivall put, Najrazgla?eriji pesrički preddavnici toga doba Jov. Dučić t Mil. M. Raklč samo su osrednje pesničke sposobnosti, dobri, kad n'Je bilo lx>ljih, aii boz „božanske vam’co". Tako Jovak Dučić, koji peva već dvadeset i vigo godina, stoji dugo pod uticajem ■Voj. Uića, a zatim još duže pođ ut cajem francuskili modemista, i na kraju puta jodva da jo sebe našao. Obojica su mrtva po’arna suncn. koja ne zagrevaju i plođe. Oni ni izđaleka nisn ono Sto je Voj. Ilić bio za svoje doba. Sto iraa dobrih pripoveđača, njihov književni rađ potiče joS iz ranljeg đoba. Književna kritika, koja sc najviše ispoljava i čita, ostala je na p' ta puta, i nije d'ala one obrasce kakvo je želcia. I porod sve hvale,, koja se odnje Sker. liću, mi joS nismo imali onakvog kritiIčara i onakav rezultat, kakav su, n. pr. 3i svoje vreme Hrvatd Iknali u Franji .Marković u, koji jo vasp : tao čitave generaoije pisaca u idealističkom pravcu. Ali zato jo trebalo i mati višeg opŠteg egtetičkog obrazovanja, spreme i objekSvnosti. Fr. Marković nema premca, T porcđ velikih kndžcvnih i k it : Čkih zaslnga, oii je 1903. godine dao Hrvatima i jedan onsežan, mođeran „Razvoj i sustav općenite ©stetike". Opštu estetiku kod nas nije n : ko ni negovao, niti inu je poznat književni rađnik sa tolikim opštira estetičkim obrazovanjem i ukusom. FrancussS ukus i knjtževnost, plitki ■francuski (pnmalizam, na Štetu drugih, j’aćih književnosti, širio se na književ|nom forumu, i obični književni podraŽavaoci i kompilatori bili su utoliko nenodnošljiviji snobovi. Nerračka estetiua i ukus nije ge priznavao, i ako se mođeroa estelika n^jbolj© može s'.udi ata u Nemačkoj. Ođvratile su oči i od nlovenskih, u prvom redu, ruskih pesJiičkih uzora i književnih iđ:ala, da bi so samo p pa’o po mraku za fi'ancu3kim iflormalizmom. Pesnik Svetislav Stefa. nović, koji se vasp’tavao knđ eng’eskih Jpcsnika i nije mario za novu struju, *io je bezobzirco napadnut i potro 'j'van. Oskudica lilcrarae etičrosti bola je oH. Koji nisu bteli uz ovu grupu, bili 8U bezobzirce nanadani, ne prznnvani, .potcenu'vani, stajali su — van knjiž?vnosti. Nije se preza'o ođ svih sred tava, ,<la se smanji tuđja vrednost. Protivu Dvoga pisca, Andre Gavr'lovića, s kojim se danas misTmo malo zabavih', poxed ostalih intrica. da ga d^gutiraju i pmrznu kod publiko, uixrfreb’javali su H. pr. i njegovo političko ubeđjen e i ve5» u «4 voru poslednjeg Obrenovića. GaVTilović je sa Dan. Živaljevićem uretljivao oi 1900—3. godine „Ko’o", književni časopis sa suprotnim književnira jtenđen'’i : arna „Srp. Književnom Glasni;ku“, li Itgpeo da dobija za list materi'Jalnu sabvenciju od kraljice Drage, a kad je đc-rajj došao nov režim, đnvoTno je bilo da se to pomene, potencira i uveliča, pa da kod naše polul terarne pu'blike. koja n : je umela oIv. - ’j' , ti knjižernost od poliiike, buđe đovoljan razlog za gubljonje populamosti. Ep tet „Dragin dvorski špion" l>io je dobro pronapjen barut. Nezadovoijštvo sa stanjem stvari Jzbljalo je I manifestovaio se vidno. Kainpanja se prvo vodila u beogradskom „Kolu“ (1900.—03.). dobro urcdjivanom časopisu, pa po prestanku njegovom, prešla u dnevne listove I ,,Delo“ dok 1912. god. nije našla punog Izražaja u „Brankovu Kolu“, kad ga je preuzeo na redigovanje književnik

Dragutln llić. Idnće godine protivnlčke su intrlge preotele rodakciju Ilsta od Ilića, i list dobija opet svoju malokrvnu fizionomiju. Ova nezadovoljna grupa ne beše se Još dovoljno razvila i formirala, da bi povela Književnost pod novorn egidom. Od mladjih književnih radenika naročito se izdvaja kritički talenat Dušana S. NikolaJ e v i č a, i od stare garde borbom prekaljeni knjižcvnik Andra Gavrilovič. Danas nas zaliima ličnost Andre O a v r i 1 o v i ć a. Književna i naućna radnja ovoga pisca veoma je bogata I raznovrsna. On se bez malo ogledao na svinia literarnim žanrovhna. Ncopravdano bi bilo hvallsanje, kad bi se (vrdllo, da je on pokazivao svuda izvrsnosti. No, najviše su se pokazali njegovi darovl u kratkoj pripovetci, crtici i literarno-istorijskim radovima. Ali nije to, kad imenujemo posebnu izvrsnost u ovoj ili onoj vrsti, što njcmu daje vrednosti — već je stvar n tome što je Oavrilovlć sam počinjao za deset drugiii, što je sam rađio za deset drugih valjanih. i to sve vlastltom snagom' 1 iz čiste Ijubavl prema književnostl i narodu. Ciij ovih redova nije davati njegovu potpunu literarnu fiziotioinlju. i na svemu se zađržavati, niti se to može u ovako malom okvirti. Ovoga puta žclja nam je satno izložiti njegov rad na jtržno-slovenskoj književnoj uzajamuosti i duhovnom jeđinstvu. Taj rad je zamašan 1 obilat, 1 ja ne znam na našoj strani ni jednog novijeg knjfževnog radnika, koji je toliko ttradio. Rad njegovog književnog antipođa Jov. Skerlića ne može se nl iz daleka meriti sa njegovim. Gavrilovlć rađ! na ovome poslu već 30 godina. Počhijući prvo sa knjlževnim prikazlma pojedinih slovenačkih književnika i prepevinta sa siovcnačkog, on se još 1895. god. u izdanju Čuplćeve zadužbine pojavlo sa njegovim „Plsmaoknjiževnostf u S1 o v e u a c a“. Pisma obuhvataju i staru i iiovu, siovenačku književnost, u vezi i pregledno predstavljaju istorijski tok književnosti, tako da je ktiiiga s pravom mogla nositi naslov „Istorija slovenačke književnosti".- Valja znati, da, kađ je knjiga pisana, n! saml Siovenci ne imađjaiiu valjane istorije književnosti, a slovenački naučnik V. 0 b 1 a k priznaje mu naročito dobro poznavanje novije slovenačke iiterature, kulturnih i političkih odnošaja, I da knjiga mora i same Slovence zanimatl sa „o-sobitog samostalnog sudjenja i originalnog razmatranja u novijim partijama". Kad je 1898. god. pokrenuo svoj ilustrovani časopis ,.I sk ru“, osobitu je pažnju obratio upoznavanju čltaiaca sa slovenačkim kulturnim književnim prilikama, i siovenac prof. R. P e r o š e k imao je stalnu rubriku u tom smislu. Gavrilović takodje piše I prevodi, đok njegov nčenik Nik. Mar i ii o v i ć, — koji je docnije o stogodišnjem jubileju Prešernovom preveo njegov prosiavljeni ep „K r š t e n J e n a S a v I c i“ — daje lepe prevode pesničkih prv r aka siovenačkih. Časopis je, uopšte, pratio celokupne književne prilike Slovenskog Juga kao i češke. Isti je rađ produžio on 1 kao saurednfk beogradskog „Kola“. Uglednl siovenačlvi, hrvatski. kao i češlci. knjlževnici i>omagali su ga u tome. On sam, pak, tada referiše o književnlm prilikama srpskim u slovenačkom ,,L j u b i J a n s k o m Z v o n u“. Njegovo monuinentalno delo „Znameniti Srbi XIX. v c k a“ izlazi u Zagrebu od 1900.—1904. god., 1 daje prilike Hrvatima, da se što više zainteresuju I upoznaju rad srpskih prvaka na svitna poljlma iz novije istorije srpske. Njegovo najznamenitije đelo na

knjlževnom jedinstvu Srba l Hrvata jeste „Istorlja srpske I hrvatske knjlžcvnosti“, koja Je u pet svezaka štatnpana u Beogradu od 1910.—1913. god. To je prva takva istorija na našoj strani, i što je glavno prva l v a 1 j a n a. Nije to, kao ranije istorije književnostl. bibliografska 1 filološka stvar, več se llterarni dogadjaji nižu praginatično, i lako se dobija predstava o svakoin književniku. Delo u celokupnosti još iilje, kako valja, stručno procenjeno I njegova vrcdnost nije dovoljno istakiiuta. Njegova sc deiatnost na Jugoslovenskom zbližavanju kretala. dakle, poglavlto u krugu knjižcvnih ideja i literarne istorije, i to dosta reljefuo i sa uspehom, dok je na političkom terenu ti ovom pravcu jiokazivao dovoljno obazrivosti, smišljenosti i političke zrelostl, ali manje aktivnosti. Blo je protivu svalcog političkog revohicljonarnog rada; s političktm radnicima 1 pobornicima takve ideje nlje se slagao, već Je, s obzirom na geografski položaj Srbije 1 evtropsku političku konstelaciju bio za mirne odtiose sa Podunavskom Monarhijom. Šteta jc. što oii ulje zaprcmao kateđru Jugoslovenske Književnostl na Bcogradskom Univerzitetu, već je data čoveku, koji je, sem srpske, malo poznavao cstale južno-slovenskc knjlževnosti. Taj je nosio titulu profesora Jugosloveiiske Književnosti, a medjutiin je pjedavao samo — srspku književnost. No za knjižcvne koterijaše nije bio pogodati Ar.dra Gavrllović, a za naučne potrebe nije se vodiio računa. Da je on bio profesorom Južnoslovenske Književnosti, imali bi ml uskoro periodičui arhiv, magazin, koji bl nauku Jugoslavlje vodio napred, a 1 san o opsežuoj istoriji književnosti Južnih Slovcna bio bi bliže ostvarenju, pored toga što bisino dobili i novih vaijanih radenika 1 za južno-slovensku nauku. U biografljaina mnogih naših pisaca često naiiazimo na teške stranice, koje bi rado precrtali, iskiđali, zaboraviii. Nekoiiko krupnih irneua upropastili su svoj taienat i zdravlje i život u čaši vina, rakije; ova] jc provodio noći i dane pri azarđnoj igri karata; onaj je bio mračan, sialno natmuren. Sve su to bili mučenici unutrašnje, đuševne drame. NaŠe nezdrave knjlževne i političke prilike poslednjcga doba mogle su izazvatl i sličnu unutarnju dramu i kod Oavrilovića. Nije tizalud nevralgični Pandurović pevao: „Izgubili smo osečanje mere, 1 naš sc razum žalosno koprca.. U klevetanju i intrigama naspram Gavriloviča išlo se toiiko dalelco, da se čak u poslednje vreme sumnjičila i njegova nacijonaina sigurnost. Ail njegovom zamahu nije smetala ni gadost reptiVja ni dreka književnih protivnika, „književnih jaradi", kako ih on jeđnom u razgovoru sa mnom nazva. On je orao jakih krila.

P»dpd!nsŽ0 BTobara. J | dji£/«'S«.'^i5A'rTONhN (GIESSHUBLER \Č!STA PRiRODNA ALKALJČNA j

Heinricii Kattoni d. d. Bec i Karisbad. Glavno skladište za Srbiju: U vojnoni prometu stojeća Ljekarna Protić, Beograd, Kralja MUana ulica 87.

Amerićka flotila razarača za Evropu. „Manchester Guarddan" donio je vtjest iz New-Yorka, da <a na proijeće jedna golema američka flot'la raza ača stupiti u borbu u evropskim vodama. List, veli, da su to razarači skroz novoga tipa Yeoma brzi i jaki na vodj, a pokusne vožnje a njima, veii, da su veoma uspjele. Iz ovo oznak« brođova proizlazi, da so tu radi o torpednim razaračinm najvećega tipa, jer oni imadu najveću brzinu i jakost na vođl. Nađalje doznajemo, da su učinjene pokusne vožnje. Tki se daklo može samo da radi o jednoj vr. sti brodova, koja so tek kratko vrijemo gradi. I samo od takove mogu biti gotove nekoje jedinico. O gradnji brodova u Americl do dana objave rata Njema’koj ini'>đ''mo tačI ne pođatke u pomorskom odjeljenju. Za \mijeme svjetskoga rata bili su u amoričkim brodogradilišHiha ti gradnji ovi razarači.

1 1 1

BroJ rftraraC*

Veličina <ieplacementa u to-nams

Početak građnje

P.ok Ilferacljo post}cdujlh brodova

'A

0

1125

deccmbar 1914.

travanj 1917.

b>

0

1140

oktobar 2915.

lislopad 19(7,

C)

«*>

1200

noverabra. 1916.

l 24 cnart 1917.

d>

fi'T

nairan.’jc pofllije oprila 2917.

Po inoruarJćkč'm za.’tonucdg.

Vrijemo grailnje kod a) trajalo j© 28 Injeseci, a otprema posijcdnjcga broda bijaše već četiri mjeseea prije prodvii đjena. i\od b) smije se sa istiiu vremenom ! gra/lnje računati. Oktobar g'’d'iio 1917. j je naime termin liferacije no ugovoru, j ali se ovaj tcnnin gotovo nikađ ne uspunjava. Od novograđnja navedenib pod c) i d) ne može biti gotov ni jedan razarač. Prema toma treba uzeti. da se u izvještaju „Manchester Guardian“-a rađi o poktisnim vožnjama brodova oniii tpova, što su naveđcni pod 1>). Kada je Amerika ušia u rat, narodno je zastunsivo ov'ariiio ministra mornarice, đa narači razarača i više, nego Sto je utvTdjeno u potnorskom zakonu. Navodno je za ovo odobreno kasnfje 350 mil. doi., a to bi bio trošak otpriliko za 350 razarača. Ali samo sa novcima ne mogu se izgrađiti brodsvi. Produktivnost u brođO"radnji stoji Sto više do broja brođo"radiliSta, koji rncgu posao izvjesti, Nu razarače ne može lako lako primiti svako brodo«rrđilištO. Za ovo treba pos-bnib pu'ovanja, po'bvata kao t njczinih unženjera, a treba i neki broj već izvještenih posebnih majstora d radnika. U jeseni sodine 2 915. bilo je u AmCrici najviše đeset brođogradilišta za razarače, u proijeću 1917.. najviše 24, a istini je pri'ično, da ib je bilo samo 7, odr.: i 17. Državni fn : « ; k za jnoraaricu Saveznih Država, Daniels, rek-'o jo nedavno, da se nađa, kako će se za đvije co iine broj američkih razarača pođvostničiti. Savezne Države ima’e su u taj čas 72 razarača. Vrijeme gradnje američk : h r-'zarača, kako so i-z gornj"ga rnože raz'brati traje otpriliko đvije godi" 0 . Kako mi do buđućega proljeća imademo još neko šest mjesec.i, onda se mogu do toga vremena, osim onih Sest pod b) naveđe"ih razarača, dzgraditi još i 12 razarača, od onih 20 navedenih pođ c), kojima jo početak građujo označen .u novembru 1916. Da bi so više razarača izgrađiio, teško bi se moglo povjerovati. Nu uzmT mo, da so prođuktivnost brodogradill-

šta razarača može za polovicu povisiti, onda bi se do ovoga roka mogla jedinoi izgraditi 72 razarača. Onda bi se nada' Danielsa ispunila. t Nu sada se jedino možo sigurnln* označiti, đa narcđnoga proljeća Savez. ne Države mogu u Evropu poslali 18 novih »’nzarača- To jo ta slrašna mor. narica razarača. Da sebi uzmognemo pre« dočiti, Sta bi ovi razarači znogli u našim vodama učiniti, navešćemo snagu ne. prijateljskih r a z a r a č a, koji so sada ooro protiv ronilicnma • Engleska ciko 400 Francuska oko 100 Ifalija oko 60 ' Japan i Amcrika oko 40 Ukupno oko 600 Golema amcrička flofila razaraća, koja trcba u pro’j"ćo đa đTpiovi u Evro. pu, porisiia bi borlienu saaeu razarača naših neprija'e'ja, za samo 3 postofka. Povijest Oubrovačke repubiike. Nakladom „Svećoničko knjižovne Družbc'* n Du< brovniku izašla jo I. knjtga ,,Fovijcst Dubrovačke Repub'.ike“ i>đ dra Bože C v j et.ko v i ća, U velikoj osmiiii, cijena 2 50 K. Poslijo znanstveno-umjetničkog dje. ia <ira Cv'jotkovića: „Uvod u povi. jost Dubrovačke Republike“ v<Ć ifmarno i prvu knjigu dubrovačke pon, tičko soc'ijaine povijcsti. Ako auoti’ov ,,U< vod“ ima sne samo znanstvenu već i umjetničku vrijodnost, Sfa je priznala stručna kritika, to prva kni ga povije.-,tf Dubrovačke Republike ovo mnijenje po. vcćava u jakom zamaliu. Autor je bio prinudjeu u svom ,,Uvodu“. da ukratko ali ipak u idejnoni savezu iznese svu dubrovačku povijest u tendenc ji njezina sinisla. To mu je gjajno uspjelo i ako mu jo polet tu bio sapet ograničenim. prostorora. Pisac nije više imao ovih obzira u naslovu navedenome djelu; njegov smjeli lijet vidimo u polpunome po< glcdu od najstarijih vremena đubrovač. kog teritorija sve tamo do u početaki trinaestog vijeka. Sve ranije osobme pri. jašnjih autorovih radova isliču se U navedenome djeiu u pojačanoj rnjeii. Pcn stepcnji i sigurni autorov napredak ovdje je potprmo prikazan. Osobito jako t mi. nucijozno poznavanje izvora i sfručna iiterature, preciznost u izražavanju, kri. tičnost i velika opreznost u donašanju podataka, dokument-Tanje iznesenih tvrdnja, mirnoća u izlaganju, sjajan stil i savjesnost to objak t:\raost u izradbi cijeloga djela, čino prvu knj’gu dubro< vačke političko-socijalne povijesti lije« pom, prijafnora, lakora i zaokraženom' cjelinom. f Vremenski odsjek đubrovačke povjes. nice od najstarijih vreraena do 1205, god. prikazan je siutetićki. Iznesen je u dva đijela i to I. „Dubrovački teritorij do osnivanja grada Dtibrovnika" i IL „Dubrovački teritorii iza sasraljenja gra< da Dubrovnika". Prvi so dio dijcli u tri glave. ITvA glava prifcazujo prirođu zemljšta i nje. zinu moč u razvoju povijcsti. Ovdje nairl pisac cila u siguraim i Pzgrovi im po. tczima prirodu, koju vidimo porazđ : je< Ijenu u svinr svojim pojavama kao i u rađionic© i škole, što služe za naukili i oi'ganizaciju ljuds'va. Ova razd’Vla pri< rodo čini svjetsku pov’jo°t mp'ekinu'im' nizo:: diferensovania. šfo je o«"lH’to obi. iježje pojedinih d'jelova zondjine povr. šine. Iza karaktorisfičnog izne enog po. tcza o svjetskoj povi : esti autor preiazt da govori o pozornid dubrovačke povt. jcst-i. Govori o geografskoj poziciu dubro. vačkog teriforija u njesovim odnosimai prenr moru i tvrdome kopnu. Pisa« obraća u ovome poglavlju osobitu paž. nju prirodnim koraun;kacij;una Dubrov« nika sa Balkauom pa osobito govori o Neretvi. Druga glara crta ilirsko-fen : Čko-he< iensku dobu dubi’ovaćkog teritor : ja u stf.

Sada naši najteži i najcrniji glasovi, U ovom strašnoin ratu gotovo je svaki porctnećen l nečim oštećen. Ali su najgore prošll oni, kojima još sada ko lialazl kao vojnik dalcko od svoje zemlje, od svoje porodice, djece, žene 1 niatere. I sada tamo one njihove tnuke I bolovi, osobito ona strašna tuga za svojim kućama 1 zavičajem, neka im je Bogom prosto, samo ako itn glave na jamenu ostanu, to se živi i zdravi -vlate svojim domovhna. All je najstrašnlje kada pojeditie naše porodice ovamo dobiju glas: da im je taj l taj, sin ill muž, ill otac, pored svega toga što je uspjeo da pobjegne i da ostane 'živ, opet poglnuo i da se zaista neće vratiti otuda. To su, izgleda za sada naši najstrašnlji giasnici. Jer treba sa mo pomisllti, šta su 1 kakve duševne muke prepatile njihove porodice ovamo zbog njih. Prvo ono bježanje od svo. jih kuća u unutrašnjosti zemlje, poslije rastanak od svojih muževa I sinova. Zatim vraćanje svojiin napuštenim kućama I kućištima. Pa onda onaj očaj 1 strah: što je sa njihovima od kojih su se rastali? Razni glasovl po varošl lcako se Je čulo, da su ti i ti. po Arbanijl, CrnoJ Gori I po pristaništima Jadranskoga mora umrll bilo od giadi ili od drugih nepogoda. A onda njihove ovamo matere 1 žene sa strahom s-e sje'ćale: kako je baš sa tom grupom. za Nu se ćulo da je poginula njihov, bio

pošao I sada da li je i daljc produžio sa njime ići, pa I on kao i oni poginuo ih se kojom srećotn usput odvojio od njih i kojom drugom stranom i drugim pravcem išao, i ua taj način izbjcgao pogibiju 1 ostao možda živ?i I onda, hvaia Bogu, zahvaljujući raznom huinanitarniin udružcnjima ovdje i po strani, naposljetku došlo se ipak do vijesti o svojima 1 u veze sa njime. Treba samo vidjeti kada se prva karta, prva vijest dobije od svojih, da su živi i zdravi. Treba vidjeti, kako se cijela porodica, kuča ne samo toliko obraduje, već gotovo poludi od razdraganosti i sreće sa usklicima „Živ je!“ Dakle oiie strašne nemani, sablasti, aveti, koja je do tada jednako pritiskivala kuću, ženu, djecu, za uvijck je nestalo! Od sada neće biti potrebno, da matere uspavljujući noću svoju djecu pričaju itn o „njihovoin tati“, a kada djeca zaspu, da one onda obezumljene od slutnja: da možda ni ona, ni djeca tatu više neće ni vidjeti, a kamo li upamtiti kakav je bio I izgleda — priiaze ormanima i otuda Izvlače muževljeva ostavljena odijela. I da bi se šta više ojačalo uspomenu na njega, zavlače svoja lica u odijela udišući zaostali miris od njegove snage, koja se osjeća samo još po uglovima rukava i ramenlma, I prlgušeno, da je djeca ne čuju, plače 1 nariču: — Mili moj, mlll... Da, više toga jada i straha nećc i bltL Tata se javlo. £iv je I zdrav Je i I uskoro će lm poslatl svoju iotograflju, 1

I onda [>o tim porodicama uastajc nov život. Pošto se nc trcba višc bojati tatinc snirti, matere se okieću svojim kućama i svojoj djeci. Treba kuću dovcsti u predjašnji ređ. Ncšto okrpiti, koje okno od prozora namjestiti, krov kućni prorediti, da nc prokišnjava. Sav kućni namještaj giedati da sc dovedc u predjašnj! rcd i raspored. Djecu što bolje 1 čistije spremiti i gledati, jer trcbaće o svemu tati javiti. Onda nastaju fotografisanja, posjete, održavanja svih običaja: slava, imendana i rodjendana, o čemu se naravno ,,tata“ tačno i iscrpno izvještava, pa čak i razne pojedlnosti n. pr. kako je na slavi bila kuma Soja i tctka Rosa i kako su za tatino zdravlje više kojl kolač pojeli i čašu vLna ispili. Dakle onaj nekadanji, za vrijeme niira, kućcvni i duševni život ponova Je počeo kod tih porodica. Jedino sa tom razlikom, šta tata samo nije tu, kao da }e na nekom osustvu. ali on je dušom ipak tu, oko njih, medju njiina, u samim njima, u cijeloj kući 1 uskoro će se vratiti zdrav i vcseo.,, tek što nije tu... 1 kada ovaj pouovni srećni Život ovih porodica biva prekinut viješću. da je tata docnije ipak naposljetku negdje poginuo, to Je onda ovamo pravl dellrijum od očaja I užasa, kojega niko živ ne može zamisliti.

Zenidba kneza Milosa. 2ivof kneza iViiioša Obrenovića, ] pored njegovog neitmomog rada kojira j je širinom svoga imia podmirio osnovne zahtjeve srpske državo u devetnaestom vijeku, pun Je zanimljivih dogadjaja, a svi su on! samo potvrda bistrine njegova nma i lične odiučnosti. 0 privatnom životu kneza Miloša ima Čitavih priča, koje su s koljena na koIjcno u naroclu prepričavane i (ako se održale, a ima ih đosta i štampanih. Mladji naraštaj srpskog naroda vrio malo poznajc život tvorca srpske države, pa s toga sve što se iz mjerodavnili izvora izneso o knezu Milošu, neće biti na odmet srpskom podmladku. Saopštićemo, dakle, u produženju jedan od važuih dogadjaja iz života kneza Miloša, dogadja], koji je docnije 1 za Srbiju bk> vrlo znaćajan, — njegovu ženidbu sa potonjom knjeginjom Ljubiccm I nešto iz njenog života. Ljubica je rođjena u selu Srezcjevcima u rudničkom oknigu; otac joj je bio Radosav Vukomanovič, majci njenoj je bilo irae Marija. Knez Miloš je sam pričao kako je Lju bicu prvi put vidjeo i kako su mu ostale oči na njoj. Kad je još bio sluga u Dobrinji, pa mu nešlo dotežala gazdiua nepravd.i, on pobjegne iz mjesta svoga rodjenja i od svoga gazde, i potegne put Brusni. ce svome bratu Milanu, koji se već tada blo obogatio trgnraći živira malom. > U tom putu dodje ua rjećicu Dičinu,

i nodaleko od sela Srezojevca, i zastand j dvije bjeljiie, gdje bijele platno; j ’d iO i je, veli Miloš, biia Radosavljeva žoua Ma< 1 ra, a drugo njena ći, đjevojka, I.jub ca. Kad vidješa mene, ono izadjoše iz vo. He, i spustiše skute, dok se }a ne uda« ijim. Ja se izuh, predjoh vodu, pa sedjli' na brijeg đa se obujem; znam da sil me obje klele, jer sam se možda c o safc' obuvao, samo đa bi mogao višo glcdali djevojku, na kojoj mi ostaše oči. Kad sjm, poslije toga, a brata već bio u službi, a on je trgovao s Turčinomi Corzukom, slao je i meno sa ovim Tur« činom da lučimo ovnove. Ja gara uv jolfl sklanjao Corzuku da udarimo na Rado< sava iz Srezojevca, da ga upitamo, nom# li ou ovnova. — Nema, moro Mi’ošo, tu stoke ni u koga; sve sam ja to odlučio, rekao bi mi Corzuka. Foslije dugog ustezanja ja mu kažem’ zašto težim kući Radosav’j''vnj. — E, vala MiloŠe, rećiće mi na ta ovaj poštcni Turčin, ako si d >ista bego. nisao curu, ja ću ti je isprositi. Ali je bila veća muka sklonili mi bra* ta Milana da me ožcni. — Sta će žena beskueniku? Bog 4 tobom pobratime? — rekao je on Ćorzuki, kad mu je pomonuo prvi put Ali Corzuka navali, i moj brat Milan, najposlije pristano, te isprosi Ljubicu, i ožem me njome. To je bi.o godine 180!. Prvo vrijome je Miloš proveo sa svo« jom ženom Ljubicom u kući svoga bra a Milana, u selu Brusnici. Ljubica je radiia Bvaki posao, koje rad* žeao na solu