Bitef

eugene ionesco

nekoliko opaski povodom režije

Prvo, to što sam radio na režiji svog komada »Žrtva dužnosti« pomoglo mi je da ga bolje razumem, Ima autora, znam ih nekolicinu, koji se od radosti i uzbudenja glasno smeju dok gledaju sopstvene komade. Postoji dak i jedan što je uzviknuo: »Ovo je velidanstveno!« I potom zaplakao. Drugi je opet izjavio uz znatno uzdržavanje i sa umerenim ponosom: »Ovo nije baš tako loše, zar ne? Komad odista nije los!» Takvi pisci ne bi mogli da režiraju ni sopstvena, a ni tuda delà; jer vole samo sami sebe.

Gadim se samoga sebe

Ja imam suprotne nedostatke. Užasavam se svog teksta. Čini mi se kao da mi se on baca u lice. Dok pišem, bogada se da se oslobadam svoga ja, onoga nepodnošljivog ja koje uvek iznova buja kao drač što biva poseden, ali diji koreni ostaju u tlu. Grozim se svoga glasa na radiju ili na magnetofonu, Na svoje fotografije sam ved navikao, jer, od kada se Ijudi interesuju za mene, video sam ih ved na stotine. Svako de, razume se, redi da ta odvratnost prema samóme sebi nije ništa drugo do naopako izražen narcizam. Ali to je drugi problem. Da b¡ režirao sopstveni komad, dovek mora stidi toliko daleko

da ga se vise ne grozi, ali ni da pred njim ne pada na kolena. Čovek svakog jutra gleda u ogledalu svoje lice, na primer za vreme brijanja, vise ne oseća strah deteta koje otkriva svoje crte postajudi svesno samoga sebe. Meni je bilo otprilike šest ili sedam godina kad sam sebe »ugledao« u ogledalu, kao da se vidim prvi put. Još se sećam mučnine što me je obuzela kad sam užasavajući se zaključio da sam potpuno drukdiji od ostalih, ili mi se bar tako dinilo. Nikada mi nije uspelo da se oslobodim te odvratnosti prema samóme sebi, tog prevraćenog narcizma. Bio sam sam sebi odvratan. I kad publika gleda moj komad, ili dok ja posmatram nekoga ko dita moj tekst, koji sam mu ja sam dao, najradije bih pobegao. I, u stvari, ja i bežim, skrivam se od samoga sebe.

Režija moje drame zahtevala je odrešene ruke. Kroz ponavljanje, dopuštanje da se ponove moje sopstvene rečenice, kroz otelotvorenje mojih lidnih »fantazmi» postal! su sv! ti »fotografisani« dijalozi, sve te slike materijal za gradnju. T5~ su najzad jos samo kamenovi, komadići kamena koje ja zajedno s glumcima, scenografima i »ostalima« upotrebljavam da bih sagradlo nešto što ce se održat! kao pokretna, dinamična arhitektura. Sve ono što je bilo subjektivno, sve što je bilo u meni, ono što sam bio samo ja postaće spoljni objekt. Sve što je bilo neopipljivo, što je bilo vapaj, jedan svet, koji je bio samo moj svet, postaće objektivna, društvena činjenica, koja mi dopušta da primenim tehniku, pa čak i nauku: ja se povlačim iz svoje ličnosti i posmatram to raskomadano ja, u njegovim pojedinim delovima, dok ga ponovo komad po komad ne sastavim, ne donoseći pritom o njemu nikakav sud jer svaki sud u osnovi je pristrasan. Ja ga samo posmatram i mogu posle toga, kao što sam rekao, boije da ga razumem.

72